Zagrepčanka Hana Cvijanović, šesterostruka državna prvakinja u umjetničkom klizanju, ostvarila je profesionalnu želju i postala dio sportske redakcije, baš kao što je nekoć bio i njezin otac Neven, a govori i o životnim lekcijama, svakodnevici te planovima za budućnost.
Od leda do televizijskog studija put je koji se na prvi pogled čini neočekivanim, no Zagrepčanka Hana Cvijanović (23) na njega je, čini se, bila spremna cijeli život. Iako je tek nedavno postala novinarka sportske redakcije, već odavno iz prve ruke zna kako funkcionira svijet o kojem svakodnevno izvještava u Dnevniku Nove TV. Kao šesterostruka državna prvakinja u umjetničkom klizanju, koje je više od desetljeća bilo dio njezine svakodnevice, zna kako izgleda stati na teren pod pritiskom, što se krije iza medalja i rezultata te koliko truda i odricanja stoji iza uspjeha. Danas joj upravo to iskustvo pomaže da priče sportaša ne promatra samo kroz novinarski objektiv, već ih razumije iz njihove perspektive.
"Prije tri godine ovdje sam došla na praksu i baš taj prvi dan me u redakciji Sporta dočekao Stipe Sladoljev, koji mi je sada na neki način i otvorio mjesto u toj redakciji, kada je postao voditelj Dnevnika. Dok sam radila na Sport Klubu, Nova TV mi je uvijek bila san. Svidjeli su mi se ekipa, kolektiv i način na koji rade. Kad bih prolazila pored te televizijske kuće, znala sam reći: "Tu ću ja jednom raditi." I evo, ostvarilo se - i to puno brže nego što sam očekivala", govori Hana, kojoj kolovoz nije donio samo posao o kojem je maštala već i diplomu iz novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Ondje je studirala novinarstvo, bila među najboljim studentima i dobila čak tri dekanove nagrade. Perfekcionistica je u svemu što radi, a štreberica je, priznaje, još od malih nogu.
"Prvih nekoliko razreda osnovne škole plakala sam, kad bih dobila bilo koju ocjenu manju od pet. Kasnije se to, naravno, u srednjoj školi i na faksu malo smirilo, ali nikad mi baš nije bilo drago kad bih dobila manje nego što sam smatrala da znam ili da zaslužujem. Na prvom kolegiju na faksu dobila sam četiri iz ispita i bila sam prezadovoljna, nisam očekivala da ću na faksu imati sve petice. No, na kraju godine mi je to bila jedina četvorka i bila sam jako, jako ljuta na sebe što sam prihvatila tu četvorku. Vjerujem da me klizanje, koliko god mi je razvilo želju da budem najbolja, naučilo i da ne možeš uvijek biti najbolji. Iako sam bila u Hrvatskoj na vrhu, u inozemstvu nikada nisam bila toliko dobra jer je klizanje puno naprednije u Europi i u svijetu. To me, zapravo, nekako naučilo i da uvijek može bolje, ali i da nije sve stvar usporedbe s konkurencijom", objašnjava Hana, koja se u umjetničko klizanje zaljubila još kao petogodišnjakinja. Najprije je pohađala školu klizanja, gdje ju je trenerica Ivana Jakupčević Marinković, koja ju je kasnije trenirala tijekom cijele karijere, pozvala da se pridruži Klubu Leda. U početku su roditelji to odbili jer su treninzi bili u nezgodno vrijeme i nisu je mogli voziti. No, ubrzo se ukazalo rješenje - mamina bliska prijateljica ponudila je da je vozi na treninge, pa je tako počela njezina klizačka priča. Svi su tada mislili da će je klizanje brzo proći i govorili da će prestati do Božića, no od tih ideja nije bilo ništa. Njezina majka Jasenka, po struci farmaceutkinja, i otac, dugogodišnji sportski novinar Neven Cvijanović, podržali su njene snove. Ipak, mamu ističe kao najveći vjetar u leđa i oslonac tijekom cijele karijere. S tatom, koji živi na relaciji Hrvatska - Engleska, viđa se kada on dolazi ovamo, a često se čuju telefonom.
"Klizanje apsolutno nije jedan od sportova koje je moj tata profesionalno komentirao, tako da od njega nikada nisam dobivala neke sportske komentare, osim uobičajenog razgovora o treninzima. Roditelji se nikada nisu previše miješali, niti glumili trenere, jer to nisu - uvijek su mi bili samo podrška. Najvažnije mi je bilo što misle treneri, što mislim ja i što pokazuju ocjene sudaca. I danas imam kolege i urednicu koji su tu da mi daju kritiku i savjet, dok je tata, naravno, tu da prati, komentira i pruži podršku. Ipak, želim graditi vlastiti put, kao što sam to radila i u sportu. Novinarstvo nisam odabrala zato što se njime bavi moj tata, već zato što volim njegovu dinamiku, komunikativna sam i otvorena, a nakon klizanja željela sam ostati u sportu. Tako su se spojili moje osobine, znanje i ljubav prema sportu", govori Hana Cvijanović.
Iako je zbog klizanja imala priliku trenirati u Rusiji, Americi i drugim zemljama, o odlasku iz Hrvatske zbog školovanja nikada ozbiljno nije razmišljala. Škola i obrazovanje uvijek su joj bili na prvome mjestu. Ipak, brojna putovanja i treninzi u inozemstvu, među ostalim u Moskvi, Sočiju i Chicagu, donijeli su joj dragocjena iskustva, ali i naučili je samostalnosti i snalaženju. Tako je, primjerice, na jedno putovanje u Soči otišla sama sa šesnaest godina.
"Najponosnija sam na to što u mnogim situacijama nisam odustala, čak i kada sam mislila da je nemoguće nastaviti. Ne bih rekla da sam najponosnija na neku određenu medalju, već na to što sam sama sebi dokazala da mogu i onda kada sam mislila da ne mogu. Od natjecanja mi je u lijepom sjećanju ostala Zlatna pirueta u Sisku prije tri godine. Klizala sam upravo u vrijeme kada je Hrvatska na Svjetskom nogometnom prvenstvu pobijedila Brazil, a dok sam nastupala, počeo je vatromet. Jedna od najdražih uspomena mi je i Svjetsko juniorsko prvenstvo u Zagrebu, u Domu sportova, koji od 2020. nema led. Nadam se da će se što prije obnoviti jer me za njega vežu prekrasne uspomene. Pred domaćom publikom otklizala sam odličan program, dobila lijepe bodove i upravo mi je to natjecanje ostalo među najdražima", prisjeća se Hana i dodaje kako iza umjetničkog klizanja stoje sati svakodnevnog treninga. Trenirala je najmanje četiri sata dnevno - prije škole, odnosno fakulteta - i ponovno poslijepodne, a sastavni dio toga bili su padovi. Znala je pasti i pedesetak puta dnevno, no jedan pad na natjecanju, kako objašnjava, ne znači nužno i neuspješan nastup. Puno je zahtjevniji bio psihološki dio sporta, osobito kada stvari nisu išle prema planu, kao i povratak nakon ozljeda. Tijekom karijere imala je četiri stres-frakture stopala, zbog kojih je svaki put morala pauzirati nekoliko mjeseci, a upravo su joj povratci na led nakon ozljeda bili među najtežim trenucima. Danas na klizanje odlazi rekreativno zimi, ali svakodnevno vježba u teretani, trči, rola i puno hoda.
"Volim biti aktivna, ići u šetnje, na Sljeme, odraditi neki trening. Veseli me i malo shoppinga, druženje s prijateljima na kavi te neki fini ručak. Klasika. Volim šetati sa svojim psićem, putovati, ponekad to bude i neki aktivan odmor. Trenutačno uživam u poslu, mislim da sam uspjela naći dobar balans. Organizirana sam u vezi svojih obaveza cijeli život zbog sporta, pa tako i sada uspijem sve uskladiti uz posao. Iako sam solo igračica, odlično funkcioniram u kolektivu. Naučila sam postavljati si manje ciljeve po putu i trudim se uspješno ih obavljati. Tako uvijek nalazim novu motivaciju i puno je lakše ići korak po korak, jer zid se gradi kamen po kamen. Vidim se u ovome što radim i želim u tome biti što uspješnija, putovati kao što to rade moji kolege i pratiti velika natjecanja. Kada me pitaju jesam li nervozna pred kamerama, uvijek kažem da sam najveći dio nervoze u životu ostavila na ledu", zaključuje Hana Cvijanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....