Splitska glumica i redateljica, koja slavi dvadeset godina postojanja svog teatra, otkrila je kako u pedesetima održava dobru formu, a iskreno govori i o izazovima poduzetništva u kulturi.
Prvakinja hrvatske neovisne kazališne scene Senka Bulić (57) u djetinjstvu je željela postati rock-zvijezda, glumica i redateljica - upravo tim redoslijedom - ali prvu od tih želja još nije ostvarila. U svom se kazališnom opusu ipak dotaknula i rocka kad je postavila biografsku predstavu o američkoj rokerici Patti Smith. Pripremajući je upoznala je i 18 godina mlađeg zagrebačkog bubnjara Damira Josipovića. Već su šest godina zajedno, što potvrđuje da u ljubavi, kao i u umjetnosti, nema pravila.
- Ja uvijek mislim da je on stariji od mene, ja sam kao neko dijete o kojem se on brine jer ja stalno nešto radim, non-stop sam u umjetnosti, a on je dosta racionalan iako je muzičar. On je nekako puno organiziraniji od mene, on je baš zreo čovjek, pa zapravo ne osjećam nikakvu razliku u godinama - opisala je jednom svoj odnos s Damirom Josipovićem.
Senka je jubilarnu 20. godinu svog privatnog kazališta Hotel Bulić privela kraju uprizorenjem hvaljene predstave “Eduard Drugi”, adaptacijom drame Christophera Marlowea.
Najčešće vas opisuju kao glumicu, redateljicu i vlasnicu kazališta: što biste još dodali tom opisu?
- Dodala bih još edukativni program koji vodim kroz programe Kazališta Hotel Bulić, radionice glume za učenike osnovnih i srednjih škola. Prebacujem se iz jedne u drugu poziciju ili sam nekad istovremeno u svim tim profesionalnim situacijama. Ali ne doživljavam ih kao opterećenje… to su za mene sve stvaralačke pozicije.
Sjećate li se prvih riječi što ste ih izgovorili na sceni?
- To je bilo jako rano, nisam ih uspjela ni izgovoriti jer sam plačući pobjegla sa scene. Kasnije sam stekla sigurnost kroz dramski studio Titovi mornari u Splitu, kroz koji je prošlo jako puno velikih splitskih glumaca. To su bili moji splitski počeci.
Nedostaje li vam rodni Split?
- Često poželim blizinu mora, ponekad mi se čini da bi mi bilo puno lakše živjeti na obali.
Imate li neku statistiku o djelovanju svog kazališta u proteklih 20 godina?
- Prikupljamo podatke jer nam je u planu izdavanje monografije. Producirali smo više od 20 predstava, radila sam s puno umjetnika (Ana Karić, Neda Arnerić, Ivana Jozić, Nina Violić, Damir Martinović Mrle, Stipe Kostanić, Marinko Leš, Jure Radnić, Paško Vukasović, Igor Kovač Marko Cindrić, Helena Minić, Barbara Prpić, Oliver Jularić, Frano Mašković, Lucija Šerbedžija…), s nekima i po više puta, pa mi se nekad čini kao da su neki ljudi dio mog ansambla. Gostovali smo puno u Hrvatskoj i vani, povezivala sam se s ljudima sličnih poetika… Održati kontinuitet u tako nepovoljnim okolnostima je velika stvar, bez kompromisa koji dovode u pitanje ideju iz koje sam krenula. Ponosna sam što sam inzistirala na praizvedbama ili postavljanjima rjeđe izvođenih tekstova. To sam smatrala i nekom vrstom obveze prema sebi, publici. Planiram objaviti neke dramske tekstove koji su bili prevedeni za Kazalište Hotel Bulić.
Kad ste pokretali svoje kazalište, jeste li vjerovali da će doživjeti 20. obljetnicu?
- Kazalište je djelovalo desetak godina i prije nego što je službeno registrirano kao umjetnička organizacija, pod različitim imenima: Ševina zrcala i Gepanzertes theater herz. Moja nezavisna produkcija mi je oduvijek oaza, mjesto slobode, tu sam se očuvala umjetnički. Ograničenja nezavisne scene su financijska i organizacijska, ali tekstovi, glumci, to je apsolutno moj izbor. Nisam vjerovala da će tako brzo doći vrijeme rezimiranja prvih 20 godina, da ću morati zaroniti u arhivu.
Koliko ste se često zapitali “što mi je sve ovo trebalo”?
- To je stalna borba, stalna prilika za strmoglavi pad, ali uvijek neka situacija ipak preokrene, zadrži me i ostanem u uvjerenju da drugačije nije ni trebalo ni moglo. Početak pandemije me jako zabrinuo, ali na kraju smo uspjeli preživjeti. To je bila prilika za ulazak u područje umjetničkog obrazovanja. S nekoliko suradnika održavam radionice glume, pokreta, pisanja, predavanja o vezi likovnosti i kazališta… Tom segmentu se sad želim još više posvetiti jer imamo izvrsne povratne informacije od učenika i nastavnika.
Što biste savjetovali nekome tko bi se odvažio u ovom trenutku pokrenuti svoje privatno kazalište?
- Da dobro promisli, ali to su i meni savjetovali pa nisam slušala. Taj impuls je jači od racionalnih argumenata koji vode računa o sigurnosti, izvjesnosti… Sloboda nosi rizike pa nema potrebe za zapomaganjem zbog loših uvjeta. Motiviraju pozitivne strane ovakvog izbora.
Kroz svoje ste se predstave nužno bavili i položajem žena u društvu. Jeste li se protiv diskriminirajućih praksi prema ženama ikad pokušavali boriti kroz neki aktivizam?
- Bila sam na više prosvjeda za ženska prava, prava LGBT osoba, prosvjedima za slobodu medija… u raznim prilikama u kojima je trebalo braniti nečije pravo i ljudski integritet, ne samo vlastitu ideju slobode. Bilo mi je stalo do toga da ono za što prosvjedujem rezultira nekim pomakom u mogućnosti da budemo solidarnije društvo. U predstavama se isto bavim temama nepravdi, ali ne na direktan, dnevnopolitički način. U “Eduardu Drugom” o nesrećama nejednakih u različitim epohama, u “Edipu” o odnosu prema zločinu, krivnji. “Kurlani”, “Nora”, “Hedda Gabler”, sve su to predstave o ženskim pozicijama u društvu.
Čitajte i: Po prvi put zajedno na pozornici: Brojni poznati podržali povijesnu predstavu u ZKM-u
Bi li vam u vašoj profesiji bilo lakše da ste muško?
- Samim opstankom mislim da sam uspješna u svojoj profesiji, više od 30 godina sam na sceni, pa mi je teško hipotetizirati. Budući da sam se ipak održala, bilo bi nepravedno govoriti da mi je bilo teško zbog žena koje su puno direktnije i s težim posljedicama doživljavale probleme zbog toga što su žene. U mojem slučaju bilo je prepreka koje su bile drugačije motivirane, ne samo zbog spola; nekad vas netko želi spriječiti jer vas doživljava kao konkurenciju, oduzima vam prostor iz straha.
Jesu li kod nas glumci bolje plaćeni od glumica?
U mojim projektima svi su jednako plaćeni. Ne znam za iskustva drugih kolega, ali postoje dosta niske naknade na koje umjetnici pristaju jer su sredstva za produkcije, posebno na nezavisnoj sceni, ograničena. Ljudi tada pristaju raditi iz nekih drugih razloga računajući na umjetničke benefite. Ovo nije područje za bogaćenje, pogotovo ako radite manje komercijalan repertoar.
Skoro će biti godinu dana kako su Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu počele zasipati prijave zbog seksualnog zlostavljanja: jeste li pratili taj slučaj?
- Malo o tome znam, nije bilo puno informacija, a nagađanja ne bih komentirala jer je riječ o osjetljivoj temi. Ne znam kakvi su protokoli na Akademiji u vezi postupanja u takvim slučajevima. Važno je da žrtva bude zaštićena i da se pošalje signal da takve prakse više nisu prihvatljive. Da se to dosljedno provodi na svim razinama, bilo bi lakše stvoriti ohrabrujuću atmosferu za žene.
Da imate kćer, biste li je mirna srca pustili da studira na ADU?
- Bilo tko može biti izložen raznim vrstama zlostavljanja. Maksimum je da odgajate samosvjesno, odgovorno dijete koje može vrlo lako prepoznati manipulatore, zlostavljače, predatore…
Jeste li vi ikad bili izloženi seksualnom uznemiravanju ili nasilju?
- Nisam bila izložena toj vrsti nasilja u poslu, niti meni netko blizak. Ali sigurna sam da postoje neprijavljeni slučajevi jer je nemoguće da se to nije događalo.
Zašto se, po vašem mišljenju, globalni #MeToo pokret u Hrvatskoj nije ukorijenio?
- Probijaju se utjecaji i kod nas, ali ipak u manjem obimu nego vani. Percepcija nasilja, kulturalne razlike, reakcije okoline, nepovjerenje u institucije koji bi trebale kažnjavati nasilnike, trajanje procesa, nekad i bez epiloga, sve to odvraća žrtve da izađu u javnost sa svojim pričama. Izlazak u javnost je zbog toga puno rizičniji i traumatičniji za žrtvu. A zlostavljači su često ljudi koji lako mogu utjecati na živote žrtava pa to samo još više demotivira žrtve. Zbog toga je potrebno društveno ohrabrenje da osim traumatičnog iskustva ne budu još dodatno izložene i dodatno viktimizirane.
Što činite kako biste duh i tijelo održali u formi?
- Prije sam bila puno aktivnija, u zadnje vrijeme je samo puno pokušaja da steknem neku disciplinu i kontinuitet. Čak me ni plaćanje unaprijed ne natjera da se aktiviram. Mislim da ću pokušati s odlascima u prirodu i nekim ritmom odlaska u teretanu. Prije sam se bavila i skijanjem, skokovima u vodu…
Je li vam vitak stas urođen ili se pomažete nekim dijetama?
- Volim dobru hranu, gurman sam. Pazim na prehranu jer znam da malo opuštanja može biti početak problema.
Možete li zamisliti život u kojem niste glumica, redateljica i vlasnica kazališta?
- Ne znam zapravo. Možda to nekome zvučati pretenciozno, ali ja zbilja ne znam što bih drugo radila a da sam motivirana do kraja. Naravno da bih preživljavala na neki način. Moje bavljenje kazalištem zahtijeva potpunu posvećenost, prije bih rekla da je to poziv.
Što si najviše priželjkujete u novoj godini?
- Ludi provod u društvu barem nekoliko ljudi više nego lani. Nadam se da ćemo skoro ući u normalniju fazu i bez ovoliko opterećenja uživati u 2022.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....