Španjolski redatelj, čija se nova drama ‘Gorki Božić‘ prikazuje i u hrvatskim kinima, i sam ima život dostojan scenarija - nakon što je napustio sjemenište, počeo je snimati smjele filmove koji su odražavali njegovu seksualnu slobodu i rušili tabue, a iako je tijekom karijere osvojio dva Oscara, ostao je vjeran domovini
Postoje filmovi u kojima se život nikada ne odvija tiho. Osjećaji su pojačani na najjače, a granica između tragedije i komedije toliko je tanka da se pretapaju jedna u drugu. Upravo takav svijet već više od četiri desetljeća stvara Pedro Almodóvar (76), španjolski redatelj i scenarist čiji se filmovi prepoznaju već po prvim kadrovima. Njegovi junaci vole strastveno, griješe, pate, a u svakoj obiteljskoj tajni, ljubavnoj izdaji ili tragičnom događaju Almodóvar pronalazi priču. Prenosi je na veliko platno uz prepoznatljiv humor, istodobno drzak, samoironičan, dirljiv i apsurdan. Taj jedinstveni spoj razlog je zbog kojeg je Almodóvar - dobitnik dvaju Oscara, isto toliko Zlatnih globusa, pet nagrada BAFTA, pet španjolskih Goya, francuskog ordena Legije časti i Zlatnog lava za životno djelo - odavno prerastao status uspješnog europskog filmaša.
Danas je autor čije ime označava samo njemu svojstven "almodóvarovski" filmski svemir, gdje je svoje mjesto pronašlo i njegovo novo ostvarenje "Gorki Božić", jedan od najiščekivanijih europskih filmova godine. Gotovo dvosatna drama u svibnju je predstavljena u službenoj konkurenciji Filmskog festivala u Cannesu, a od kraja srpnja se prikazuje i u hrvatskim kinima. Radnju pokreću epizode iz života dvaju filmaševih alter ega. Prva je Elsa, bivša redateljica art-filmova koja se prebacila u unosnije snimanje reklama. Igra je slavna španjolska glumica Bárbara Lennie. Njezin lik bori se s kreativnom blokadom jer želi opet početi pisati: život joj se isprepliće sa životom drugog redateljeva alter ega, Raúla Rossettija. On je redatelj i scenarist kojeg igra Leonardo Sbaraglia: i njega muči isti problem pa ideje za pisanje krade iz života svojih suradnika i prijatelja. Na kraju se otkriva kako je Elsa lik njegova nedovršenog scenarija, nastalog iz tuđih, ukradenih priča.
Zašto Almodóvara privlače neobične priče, likovi na rubu živčanog sloma, sudbine u kojima se prožima tragedija i opori humor? Odgovor se krije u okolnostima u kojima je odrastao.
Rođen je 1949. u Calzadi de Calatrava, u pokrajini Ciudad Real, a djetinjstvo i tinejdžersku dob u domovini obilježila mu je diktatura Francisca Franca. Najmlađi je od četvero djece u obitelji Antonija Almodóvara i Francisce Caballero. Otac je zarađivao za život trgujući vinom, dok je majka, osim što je brinula o obitelji, nepismenim susjedima čitala i pisala pisma. Štoviše, nadopunjavala ih je izmišljajući priče. Almodóvar je kasnije priznao da je zahvaljujući njoj shvatio kako fikcija ponekad može biti "istinitija" od stvarnosti.
"Lokalne žene to nisu primjećivale, jer su izmišljene stvari uvijek bile ekstenzija njihovih života. Bile su oduševljene nakon što bi im moja majka pročitala pisma", napisao je Pedro Almodóvar u jednom eseju.
Odrastao je uz dvije starije sestre, Antoniju i Maríju Jesús, te mlađeg brata Agustína, koji će desetljećima poslije postati njegov najbliži profesionalni suradnik. Već kao dječak preselio se s obitelji u Madrigalejo, gradić u zapadnoj Španjolskoj. Roditelji su ga upisali u salezijansku školu, a potom u franjevačko sjemenište u Cáceresu, uvjereni da će osjetiti svećenički poziv. No, od školskih lekcija odvukao ga je drukčiji učitelj - kino. Prvi odlasci u kino s bratom Agustínom nepovratno su ga zarazili filmom. Očarala su ga djela Luisa Buñuela: nadrealizam, crni humor, bunt protiv društvenih konvencija, licemjerje građanskog morala, mračna strana ljudske prirode - ostavili su dubok trag na mladog Almodóvara. Naposljetku je odbacio obiteljske ambicije da se jednog dana zaredi. Umjesto toga, sedamnaestogodišnji Pedro 1967. otišao je u Madrid kako bi postao filmski redatelj.
"Kad sam rekao roditeljima da odlazim, otac mi je zaprijetio da će me prijaviti policiji", prisjetio se kasnije Pedro, dodajući da je sve ipak ostalo samo na riječima. U glavnom gradu nije mogao dobiti formalno filmsko obrazovanje jer je Francov režim zatvorio Nacionalnu školu za film. Zato je do danas ostao samouk. Škola mu je postao Madrid, upijao je sve oblike umjetnosti koji su procvjetali nakon Francove smrti 1975. Uzdržavao se različitim poslovima - od prodaje na buvljaku El Rastro do rada u državnoj telefonskoj tvrtki Telefónica. Istodobno je pisao, snimao kratke filmove prvom kamerom Super-8, koju je kupio od svoje plaće u Telefónici, gdje je proveo dvanaest godina. Paralelno je upoznavao svijet eksperimentalnog kazališta: pridružio se avangardnoj skupini Los Goliardos i upoznao Carmen Mauru, glumicu koja će poslije postati jedna od njegovih najvažnijih filmskih suradnica. Kada je u drugoj polovici 70-ih zemlja počela slobodnije disati, u Madridu je nastala La Movida Madrileña, nagla i žestoka liberalizacija umjetničke scene, a Almodóvar je uživao. Bilo ga je posvuda: pisao je za novine i časopise, nastupao u kazalištu, pjevao u duu Almodóvar & McNamara sa španjolskim pjevačem, glumcem i slikarom Fabijem McNamarom. Upijao je duh vremena u kojem su se rušili ultrakonzervativni društveni okviri.
Prvi kratki film, "Dos putas, o, Historia de amor que termina en boda" (Dvije kurve ili ljubavna priča koja završava brakom), snimio je 1974. i od te godine računa se njegov impresivan, više od pet desetljeća dug filmski staž. Naslov odmah daje na znanje o čemu se tu radi i zašto je u Španjolskoj postao hit. Svi njegovi rani radovi bili su žestoko nabijeni seksom i provokativni. Prikazivali su se u madridskim noćnim klubovima bez zvučne podloge.
"Nisam je mogao dodati jer je magnetska traka bila jako loša. Zato sam nosio samo kasetu s glazbom, puštao je prilikom prikazivanja i pritom davao glasove svim likovima", prisjetio se redatelj, kojeg je u drugoj polovici 70-ih privukla tema seksualne fluidnosti jer je tada i sam bio takav.
"Često sam spavao i sa ženama. Do 34. godine bio sam biseksualan", priznao je Pedro Almodóvar kad su ga ranije, dok je bio fluidan, upitali "za koju momčad igra". Danas je otvoreno gay orijentacije, ali privatni život pomno krije - iako svoje filmske junake izlaže skandaloznim ljubavnim olujama, strastvenim preokretima, seksualnom nasilju, prevarama... Potvrdio je da je od 2002. u vezi s glumcem i fotografom Fernandom Iglesiasom, koji se povremeno pojavljuje u manjim ulogama u njegovim filmovima. O njihovu odnosu redatelj rijetko priča, kao da je sve ono što želi reći o ljubavi pretočio u filmove.
Nakon što je na početku karijere iskustvo stjecao kratkim filmovima, Almodóvar je 1978. realizirao prvi opskurni, dugometražni projekt skandaloznog naslova "Folle, folle, fólleme, Tim!" (Jebi, jebi, jebi me, Tim) s Carmen Maurom u glavnoj ulozi. Riječ je o siromašnoj radnici u trgovini čiji slijepi dečko svira gitaru, a iznenada se proslavi prije nego što i ona izgubi vid. Film je danas praktički nedostupan publici.
Slijedi "Labirint strasti", dugometražni film iz 1982. čiji naslov sugerira temu iz filmova za odrasle. U središtu je priče nimfomanska pop-zvijezda Sexila koju igra Cecilia Roth, zaljubljena u Rizija Nirua, homoseksualnog princa s Bliskog istoka kojeg tumači Imanol Arias. Njihova pomaknuta ljubavna priča, koja završava potragom za srećom na tropskom otoku, danas je tipično almodóvarovska, no tada je bila šokantno provokativna. Već je tada oblikovao svoj filmski stil: spoj rubnih, opskurnih priča, raskošnih vizuala, neobičnih likova i pomaknutog humora. Istodobno je zabavljao i provocirao. S druge strane, kao španjolski enfant terrible imao je velikih problema s financiranjem. To je slikovito opisao tako da se usporedio sa ženom koja ima petero djece s pet različitih muškaraca, a svako traži pažnju, novac i brigu. Umjesto da pristane na kompromise da u zamjenu za novac snima i ublaži provokativnost, s mlađim bratom Agustínom 1986. osnovao je vlastitu produkcijsku kuću El Deseo (na španjolskom "želja") i svoje vizije raspalio do daske. Brat mu je postao najvažniji profesionalni suradnik, producent i glumac. Slijedi film "Zakon žudnje" iz 1987. u kojem je ponovno surađivao s Carmen Maurom, ali je prvi put dao važniju ulogu Antoniju Banderasu. Holivudski glumac igra Antonija Beníteza, mladog muškarca opsesivno zaljubljenog u redatelja Pabla Quintera, kojeg glumi španjolsko-argentinski glumački doajen Eusebio Poncela.
Godinu kasnije, Almodóvar je realizirao hit "Žene na rubu živčanog sloma" s Carmen Maurom, Antoniom Banderasom i Rossy de Palma - koja od tada postaje ikona njegovih projekata. Film ga je proslavio i omogućio mu proboj izvan Španjolske, no Almodóvar je odlučio ostati u domovini - iako je imao prilike nastaviti karijeru u Hollywoodu. Zašto? Nije zaboravio oznaku "X" (sadržaj namijenjen isključivo odrasloj publici zbog eksplicitnih seksualnih prizora) za film "Veži me!" iz 1989. Ondje su glumili Antonio Banderas, Victoria Abril i Rossy de Palma, a manju ulogu dao je bratu Agustínu. Oznaku je dobio u Sjedinjenim Državama, a kako je bio svjestan da mu to neće biti prvi "X" odluči li snimati u Hollywoodu, više se puta zahvalio na pozivima. Nije se predomislio ni kad su mu ponudili režirati "Redovnice nastupaju" i "Planinu Brokeback".
"Nikada nisam želio biti skandalozan. To je rezervirano za Larsa von Triera. Samo sam htio ispričati priče iz vlastite vizure, iako priznajem da ponekad moji filmovi znaju biti pretjerani",rekao je jednom Pedro Almodóvar.
Nakon odluke da ostane u domovini, posvetio se složenim odnosima među majkama i kćerima. U glasovitom filmu "Visoke potpetice" iz 1991. legendarna španjolska glumica Marisa Paredes igra slavnu pjevačicu Becky del Páramo, čiji je odnos s kćeri Rebeccom, novinarkom koju glumi Victoria Abril, opterećen činjenicom da je Rebeccin suprug nekada bio Beckyn ljubavnik. Film je u Francuskoj osvojio César za najbolji strani film. Dvije godine kasnije stigla je "Kika", spoj melodrame i crnog humora. Priča prati dobrodušnu vizažisticu Kiku (igra je Verónica Forqué) i eskapade koje joj u život unose američki pisac s kojim se spetlja, njegov posinak i televizijska novinarka opsjednuta potragom za senzacijom. Izazvao je oštre reakcije zbog kontroverzne scene seksualnog nasilja: sam Almodóvar kasnije ga je svrstao među slabija ostvarenja. Nakon "Kike" uslijedilo je "Živo meso" (1997.), prvi Almodóvarov film nastao prema književnom predlošku. Prvi put je surađivao s Penélope Cruz, tada mladom glumicom koja će poslije postati jedna od najprepoznatljivijih protagonistica njegova filmskog svijeta. Uz nju, u filmu su igrali Javier Bardem i Liberto Rabal.
Penélope Cruz igrala je još u remek-djelu "Sve o mojoj majci" iz 1999., nagrađenom Oscarom za najbolji strani film, te u još pet njegovih projekata. Holivudska glumica je današnjeg supruga Javiera Bardema upoznala na snimanju "Živog mesa", no ljubav je planula godinama poslije, kada su se 2007. sreli na setu filma "Vicky Cristina Barcelona" Woodyja Allena.
Drugog Oscara španjolski "provokator" osvojio je 2002. za najbolji originalni scenarij u filmu "Pričaj s njom", a unaprijed je zamoljen da se drži predviđene minutaže. Naime, preuzimajući prvi zlatni kipić tri godine ranije, održao je jedan od najosebujnijih i najdužih dobitničkih govora. U litaniji od preko pet minuta zahvaljivao je čak i nizu svetaca kojima su njegove sestre palile svijeće, pa su ga jedva maknuli s pozornice.
Dio njegove privlačnosti je u tome što slavi žene, i to ne samo one lijepe. Često su upravo one pokretačice priče u kojoj nakon izdaje, gubitka ili sloma pronađu snagu nastaviti dalje.
"U mojim filmovima postoje dvije vrste žena - one nadahnute mojom majkom i njezinim prijateljicama, koje tračaju i pokušavaju mijenjati svijet oko sebe. Druga vrsta, snažnih i neovisnih žena, povezana je s postfrankovskim pokretom La Movidom. Ta dva modela uvijek su prisutna u mojim filmovima. Očevi su također bili važni, ali su obično bili odsutni. Tako da priče dolaze od žena", rekao je redatelj koji je dosad snimio 23 filma. Gotovo su svi snimljeni na španjolskom. Njegov 20. film, "Julieta", trebao je biti snimljen na engleskom, s Meryl Streep u glavnoj ulozi. Naposljetku je odlučio da ne može imati kontrolu kad ne radi na materinskom jeziku - pa je vjerojatno jedini redatelj koji je odbio produkciju s Meryl Streep. Stoga je naslovnu ulogu u tom filmu dobila španjolska glumica Adriana Ugarte.
Naposljetku je to odlučio promijeniti, što mu se itekako isplatilo. Njegov prvi dugometražni film na engleskom jeziku, "Susjedna soba", bavi se temom eutanazije, a lani je osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu. Film u kojem glume Tilda Swinton i Julianne Moore govori o važnosti i poštivanju života, ali istodobno otvara i pitanje prava na dostojanstven odlazak. U jednoj od ključnih scena lik koji tumači Tilda Swinton, suočen s terminalnom bolešću, kaže: "Neću otići u nesnosnom čemeru."
I upravo je u tome možda najtočniji ključ za razumijevanje Almodóvarova filmskog svijeta - njegovi projekti nalikuju snovima u kojima se strahovi, želje i gubici pretvaraju u priče. Taj svijet nastavlja se i u "Gorkom Božiću", filmu u kojem ponovno istražuje granicu između stvarnosti i fikcije, života koji nas oblikuje i pripovijesti kojima mu pokušavamo dati smisao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....