MARIO KUČERA/ARHIVA CROPIX
IMAMO GA PO ČEMO PAMTITI

Odlazak beskompromisnog intelektualca i polemičara koji je obožavao cigare i lule, a prezirao egomaniju

Zagrebački polemičar i esejist Igor Mandić do samog je kraja stvarao na pisaćoj mašini, a u ‘Predsmrtnom dnevniku‘, svom ključnom djelu, iznio je razmišljanja o smrti i samoubojstvu koja su ga zaokupljala otkako je sa suprugom Slavicom izgubio jedinu kćer Adu.

Zagrebački polemičar i esejist Igor Mandić do samog je kraja stvarao na pisaćoj mašini, a u ‘Predsmrtnom dnevniku‘, svom ključnom djelu, iznio je razmišljanja o smrti i samoubojstvu koja su ga zaokupljala otkako je sa suprugom Slavicom izgubio jedinu kćer Adu.

Ako ste željeli polemiku u medijima, svejedno radilo se o televiziji, radiju ili novinama, Igor Mandić je bio nezaobilazno ime na sceni. Proslavljeni hrvatski književni kritičar, esejist, kolumnist, analitičar, pisac i polemičar obilježio je hrvatsko novinarstvo u njegovom najpotentnijem razdoblju druge polovice dvadesetog stoljeća kao dugogodišnji suradnik tiskanih medija, te televizijskih i radijskih postaja, a objavljivao je socio-kulturološke feljtone, eseje, polemike i književne kritike.

Vijest o smrti kolege i prijatelja na Facebooku je objavio esejist i leksikograf Velimir Visković koji je znao kakvu je zdravstvenu kalvariju Mandić prolazio.

"Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh. Gasio se, ali bio je priseban; supruga Slavica kaže kako ju je sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: - Osamdeset i tri! (Iako mu je rođendan tek u studenom...). Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice. Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam to za vrijeme jednog zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo", napisao je Visković.

image

Igor Mandi bio je književni kritičar, esejist, kolumnist, polemičar

MARIO KUČERA/ARHIVA CROPIX

Igor Mandić rođen je 20. studenog 1939. godine u Šibeniku. S obitelji se kasnije preselio u Split gdje je maturirao u klasičnoj gimnazij. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1963. diplomirao studij komparativne književnosti i paralelno počeo mahnito objavljivati, jer je kao široko obrazovani intelektualac bio znatiželjan, a o svemu je imao svoje autentično mišljenje. Suprugu Slavicu je upoznao šezdesetih godina kad je nakon odsluženog vojnog roka stigao na studij u Zagreb. Privatni život odredili su im rođenje i smrt obožavane kćeri Ade, koja je tragično preminula u Baselu 2004.

Povodom smrti Igora Mandića prisjetili smo razgovora koji smo prije pet godina vodili povodom objavljivanja njegovog ključnog djela "Predsmrtnog dnevnika". Igor Mandić je bio stara škola, pa smo razgovor vodili u njegovu stanu u zagrebačkom neboderu u širem gradskom središtu, a odgovore na pitanja sam je natipkao na svojoj pisaćoj mašini i potvrdio potpisom, što je bio njegov jedini uvjet za intervju. Tako je dakle 2017. govorio Igor Mandić.

image

Igor Mandić i supruga Slavica

MARIO KUČERA/ARHIVA CROPIX

Kakav je osjećaj biti autor najprodavanijeg naslova na sajmu knjiga Interliber?

Nikakav, jer mene zanimaju samo financijski rezultati, a oni se zasad ne pokazuju.

Otkad vas zaokuplja tema smrti?

Od smrti naše kćeri Ade, dakle od 2004.

Bojite li se odlaska?

Ne, jer nikamo ne odlazim. Samo će moji posmrtni ostaci biti bačeni u raku.

Čega se uopće bojite?

Otkazivanja umnih sposobnosti.

Kakva je po vašem iskustvu veza erosa i tanatosa?

Nikakva, to je klišej za srednjoškolce i seminariste.

Kako i kada pišete?

Najradije prijepodne, ali danas, nažalost, sve sporije.

Gdje nabavljate traku za pisaću mašinu?

U prodavaonici Makro-Mikro. Istovjetna je vrpcama za razne modernije alatke.

Zašto ne koristite elektroničku poštu i mobilni telefon?

Jer mi je ta vrsta komuniciranja suvišna i stupidna.

Znate li pretraživati internet?

Kad već nemam ni najobičnije osobno računalo, kako bih išta mogao pretraživati? Uostalom, knjige su pametnije od interneta.

Kada ste najproduktivniji?

Kao što rekoh, prijepodne.

Što vas nadahnjuje?

Nadahnuće je petparačka fraza za curice, usidjelice i ine ptice pjevice.

Tko su prema vašem mišljenju najveći hrvatski pisci?

Antun Gustav Matoš, Tin Ujević i Miroslav Krleža.

Koja su vam najdraža mjesta u Zagrebu?

Gornji grad je kao bombonijera, kojoj još samo nedostaje ukrasna mašna.

U čemu je tajna vaše vitalnosti?

U istarsko-dalmatinskim korijenima.

Što su vam zrele godine donijele, a što odnijele?

Tu važi jedna engleska izreka: “muškarci u zrelim godinama su kao breskve, postanu primamljivi taman prije nego što istrunu”.

Što prvo primijetite na ženama?

Grudi i/ili stražnjicu, ovisi o vidiku, kadru, pogledu...

Koje ljudske osobine najteže podnosite?

Škrtost i egomaniju.

Vodi li vas kroz život razum ili osjećaji?

Ma baš... Pa nisam ja lik iz romana Jane Austin. Prije će biti instinkti i hormoni.

Koliko pažnje posvećujete brizi o zdravlju?

Malo, i to samo kad se razbolim. Inače, nikako.

Kad ste posljednji put zaplakali?

Suzno još 2004. Otada do danas plačem u sebi.

Na što vam nije žao potrošiti novac?

Na biftek, jastoga i divljeg zeca.

Što su vam najveći gušti?

Cigare i lule, vino i pivo.

Čemu se još nadate?

Smrti, brzoj i bezbolnoj, ali se nemam kome preporučiti.

Linker
13. studeni 2024 01:26