Splićanka Mia Nekić, koja je osvojila zlatnu medalju u bacanju diska na Deflimpijskim igrama u Tokiju, otkriva kako je ostvarila taj pothvat i tko joj je najveća podrška.
Iako disk baca tek tri godine, 19-godišnja Splićanka Mia Nekić s trenerom Markom Mastelićem u tako kratkom razdoblju izgradila je impresivnu međunarodnu karijeru, dobila status jedne od najvećih mladih nada hrvatske atletike te krajem studenoga osvojila zlatnu medalju na Deflimpijskim igrama u Tokiju, bacivši disk 46,23 metra.
"U tom trenutku bila sam jako ponosna i sretna, pogotovo jer sam prvi put na tom prestižnom natjecanju, pa je sve bilo još ljepše i posebnije. Prvo sam pomislila na obitelj. Znala sam koliko su ponosni i sretni zbog mene i to mi je tada bilo čak i važnije od medalje", započinje Mia, koja je dosad na Europskom prvenstvu gluhih prije dvije godine osvojila 4. mjesto u bacanju diska i 5. mjesto u bacanju kugle te na Svjetskom prvenstvu gluhih prošle godine srebro u bacanju diska.
Tajna njezina uspjeha je u tome što obožava trenirati i kad bi mogla, na stadionu bi bila od jutra do mraka. Dosad je bacala disk, koplje i kuglu, ali planira se posvetiti samo disku s obzirom na to da joj je to primarna disciplina u kojoj se natječe i na natjecanjima za gluhe i na natjecanjima za čujuće sportaše. Naime, Mia je rođena s oštećenjem sluha, baš kao i njezin dvije godine mlađi brat Toma. No, unatoč tome, imala je normalno djetinjstvo. Mama Vanja, ekonomistica, i tata Darko, zrakoplovni tehničar, trudili su se da budu uklopljeni u društvo. Igrali su se s drugom djecom, išli na razne sportove i obožavali trampoline. Jedino nikad nisu preskakali odlaske logopedu jer oštećenje sluha izravno utječe na sposobnost učenja govora. Gotovo nikad se nije osjećala izoliranom ili zakinutom, osim kad bi bila u većim društvima.
"Nisam mogla pohvatati o čemu sve pričaju jer ne mogu istodobno svima čitati s usana, a pričali bi brzo i nerazgovijetno. Nakon nekoliko takvih situacija shvatila sam da mi više odgovaraju druženja u manjim grupama, s najviše tri osobe. Tada se mogu normalno družiti a da sto puta ne pitam da mi nešto ponove ", objašnjava Mia, koja je atletiku otkrila s četrnaest godina. Priznaje da to baš i nije bila ljubav na prvi pogled.
"Prije pet godina Hrvatski deflimpijski odbor organizirao je program uključivanja gluhe djece i mladeži u redoviti sustav sporta, a ja sam na ta okupljanja išla više zbog druženja i da isprobam neke nove stvari. Trener Marko Mastelić tada nam je držao pokazne treninge i rekao je da bi mi bacanje možda dobro išlo, ali ja sam bila tvrdoglava i nisam se odmah vidjela u tome. Mama je, na nagovor trenera, razgovarala sa mnom, pokušavajući mi objasniti da probam. Nevoljko sam pristala, ali vjerovala sam njezinom predosjećaju i, kao i uvijek dosad, bila je u pravu", govori Mia, koja se brzo istaknula svojim talentom, radnom etikom, izvrsnim motoričkim sposobnostima i visokom razinom usvajanja novih znanja. Danas ima najčešće po dva treninga dnevno, a između odradi sve obveze na fakultetu. Studira stručni studij internetskog marketinga na jednom privatnom sveučilištu.
"To sam upisala kako bih se mogla posvetiti atletici i lakše uskladiti sve obveze, a uz to me taj smjer stvarno zanima. Volim uređivati videe i slike, pa se možda i vidim u tom poslu jednog dana. Ali nisam još sto posto sigurna, stalno dobivam nove ideje i volim isprobavati nove stvari", govori Mia. U slobodno vrijeme najviše gleda serije i filmove. Ljeti svakodnevno ide na more, a kad nema natjecanja, pomaže roditeljima oko iznajmljivanja apartmana. Zimi rado ode na skijanje i klizanje. Nije, kaže, komplicirana ni u prehrani, voli jesti sve, a najviše mamine lazanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....