Posljednjih godinu dana bilo je posebno za osječku kantautoricu Miju Dimšić (32). Prije nekoliko mjeseci postala je dio zvjezdanog žirija u showu "The Voice Kids", gdje sa svojim kolegama Markom Toljom, Davorom Gopcem i Vannom otkriva mlade glazbene dragulje, a uz to obilježava desetu godišnjicu karijere, tijekom koje je snimila pet studijskih albuma od kojih je jedan na engleskom jeziku. Iako danas dobro zna što želi - pa planira na budućem albumu ponuditi nešto drukčiji zvuk - rado se sjeća i onih svojih nevinih glazbenih početaka, kojih se prisjetila i u razgovoru za Gloriju. Otkrila nam je i kako radi na svom mentalnom zdravlju, koliko joj je važna duhovnost i tko je najveći zafrkant na snimanju "The Voice Kidsa".

Koliko je vruća fotelja u kojoj sjedite kao članica žirija "The Voice Kids"?

- Kad sam prvi put sjela u nju, imala sam tremu, no s vremenom sam se opustila - iako i dalje prema njoj osjećam strahopoštovanje. Ne treba zaboraviti da je to ipak dječji show u kojem jako pazimo na svaku riječ i postupak, kako na audicijama tako i na probama.

Mia Dimšić uživa prenoseći znanje mladim glazbenim nadama

DINKO CEPAK

Je li vam netko od kolega iz žirija izazivao tremu?

- Marko Tolja i ja smo privatno bliski, zbližili smo se kad smo snimili duet "Sva blaga ovog svijeta". Malo sam se bojala jer su Vanna i Gobac puno iskusniji, dvije sezone su već bili u "The Voiceu" za odrasle i imaju velike karijere, no vrlo su se kolegijalno postavili prema nama i davali nam dobre savjete. Od prvog snimanja sve se okrenulo na dobru zezanciju. Producentima je bilo jako važno da vide kakva će biti kemija između nas, pa se baš poticala neka neformalna atmosfera. Inače se u showu "The Voice" vodi računa da se svi dobro osjećaju, pogotovo kad govorimo o najmlađima.

Kad komentirate nastupe djece, je li to spontano ili unaprijed pripremljeno?

- Isprva ništa nismo mogli pripremati jer ništa nismo znali o natjecateljima prije nego što bi zakoračili na pozornicu. Nismo znali ni kako izgledaju, nekad nismo znali pjeva li dečko ili cura jer u tim godinama nema velike razlike u glasovima. To mi je nekako najbolji dio, jer je iskren. Uglavnom, dok oni pjevaju, razmišljam što ću im reći, ali nerijetko te riječi ispare kad ih vidiš. Na kraju dana moraš se oslanjati na svoju intuiciju i mislim da je tako najbolje.

Make-up Jasmina Horvatić za JL Style Beauty

Snimljeno u showroomu Fercera

VEDRAN PETEH CROPIX

I vi ste kao dijete pokušavali postati dio tada popularnog "Turbo Limach Showa", ali niste prošli - kako to da vas to nije poljuljalo u namjeri da se bavite glazbom?

- Kao dijete sam to htjela, imala sam osjećaj da će se s mojom glazbom nešto dogoditi, ali te onda društvo uvjeri da je to nerealno, da jako malo ljudi živi od toga. Pa sam se zapitala - zašto bih baš ja uspjela u tome - i odustala od te ideje. No, kad sam bila studentica, život je ponovno odigrao da glazba pronađe mene. Smiješno mi je da sam se kao djevojčica prijavila na Dječju Euroviziju, na koju sam poslala pjesmu što sam je napisala s deset godina, a na kraju sam otišla na ‘veliki‘ Eurosong. Mislim da život uvijek ima neki bolji plan za nas nego što ga mi kujemo.

Što vas zanima osim glazbe?

- Duhovni aspekti života, rad na sebi... Evo, u veljači idem na trodnevni seminar Joea Dispenze u Basel, to je američki predavač koji se bavi neuroznanošću i kemijom mozga. Ja sam još u ranim dvadesetima osjetila da svojim umom možemo utjecati na različite okolnosti pa mi se dogodilo puno sinkroniciteta u glazbenom svijetu. Mislim da su te sfere izuzetno konstruktivne jer stavljaju naglasak na to da si sam odgovoran i da imaš moć. Meni je iskustvo dosad pokazalo da kad nešto želiš s ljubavlju i pozitivnim stavom, kad-tad dođeš do toga. Treba imati strpljenja i vjere. Jako me rastužuje kad neki govore da im se stalno događaju loše stvari, čak i kad se nisu upustili u neku novu priču, a nisu svjesni koliko su naše riječi odraz granica koje si sami postavljamo.​ Meni je puno pomogla vjera u sebe, pogotovo stoga što je ovaj posao izazovan za mentalno zdravlje.

Mia Dimšić uz Vannu, Marka Tolju i Davora Gopca čini žiri showa "The Voice Kids"

DINKO CEPAK

Što vam smeta? Obračunali ste se s tim nečim u pjesmi "Društvena pravila".

- Nekad me guši ta izloženost i vidljivost. Što moraš paziti na svaku riječ, izvlačenje iz konteksta. Nije isto kao drugima kad želiš izaći i zabaviti se, ili osjećaš krivnju ako si rekao nešto nespretno. Baš sam u ‘‘Društvenim pravilima" govorila o umoru od svega toga i zato je važno imati svoj privatni život. Pokušavam da sebe i život ne doživljavam preozbiljno, jer koliko god volim svoj kreativni svijet, u njemu te jedan dan ljudi vole, drugi im ideš na živce, i tako... Da biste ostali normalni, morate se malo distancirati i imati veliku snagu volje. Možete napraviti 20 pjesama i da ni jedna ne uspije kod publike, nego tek 21., a možda ste se tada već umorili od svega toga.

Pa vas ne prate skandali u karijeri: što vas zapravo pogađa?

- Nepravda. Jako mi je ružno što si danas mnogi daju za pravo javno komentirati sve živo - pri čemu se često provlače laži, i za to ne snose nikakve posljedice. Najbolja vježba za moje mentalno zdravlje je ne imati mišljenje o svemu, pogotovo o onome što me se ne tiče. Moj posao je kreativan i da bih bila takva i izložila se kroz osjećaje, moram biti čiste glave.

Ove godine obilježavate 10 godina karijere - plaši li vas prolaznost vremena?

- Ne, obožavam tridesete. Baš uživam u njima. Mislim da sam dvadesete iscijedila, ne da sam uzela sve iz njih, nego sam ih opljačkala. Sad sam mnogo mirnija, jasnije mi je da neka akcija vodi do određene reakcije. Dođeš do toga da želiš uživati u ovom životu i imati što više lijepih emocija. Ideš za tim i život ti postaje, barem meni, ljepši i normalniji. Ima i teških emocija, ali i one imaju svoju svrhu. Sve je to dobro, manje sam opterećena što sam starija. Godine mi donose olakšanje, a ne zabrinutost. Jer rad na sebi širi svijest, sve više uviđaš zašto si takav kakav jesi. I što se jasnije vidiš, manje lažeš sebi i drugima, a odnosi postaju bolji.

Proslavili ste se kao mlada cura hitom "Život nije siv". Koliko je te Mije ostalo i danas?

- Uvijek će je biti i neka nje. I danas kad slušam "Život nije siv", stojim iza svakog stiha, to je i dalje moja životna filozofija. Jedino što danas bolje znam što želim. Sve manje me je briga hoće li se netko ljutiti ako kažem "ne".

VEDRAN PETEH CROPIX

Iz Osijeka ste tada došli u Zagreb sa svojim pjesmama, snovima, ali bez jakog skladateljskog imena iza sebe: kako danas gledate na taj gotovo filmski početak?

- Ponosna sam na to. Na svoju tvrdoglavost, kad nitko to nije vidio. Doduše, moj menadžer Damir Bačić to je uvijek vidio.

Kako ste s upoznali s Damirom?

- Pozvali su me dečki iz tamburaškog sastava Džentlmeni da s njima nastupam po Kanadi i SAD-u, i to dok sam još bila nepoznata i bez svojih pjesama. Damir je bio menadžer te turneje. Tu je čuo da pišem i bio je prvi koji mi je rekao kako imam glas i priču koju će publika prepoznati. Tada u to nisu vjerovali ni moji prijatelji ni roditelji.

Jeste li u ovih deset godina imali kriza i pomislili na odustajanje?

- Ne. Nisam netko tko odustaje. Takav primjer imam i doma, sve se može stvoriti svojim rukama ako želiš.

Najbolja vježba za moje mentalno zdravlje je - ne imati mišljenje o svemu, pogotovo o onome što me se ne tiče, kaže Mia

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako biste opisali samu sebe?

- Rekla bih da sam intuitivna, zahvalna, veseljak, baš volim živjeti, veliki sam sanjar, zapravo usudim se sanjati velike stvari. To je najvažnije, jer ljudi sami sebi stavljaju granicu do koje mogu ići. A zašto? Trudim se biti podrška drugima. Puno je oštećenja na životnom putu. I to je u redu. Ali budimo empatični, saslušajmo, pomozimo jedni drugima.

Jeste li zaljubljeni?

- I dalje ne pričam o tome.

Dobro, barem recite jeste li sretni?

- Generalno imam sreće u ljubavi. U svemu imam više sreće nego pameti.

Što dalje?

Nakon pet albuma, od kojih je jedan na engleskom, a drugi božićni, ove godine planiram nešto posebno. Izlet u nešto novo, konceptualno malo drugačije.

VEDRAN PETEH CROPIX