Nekadašnja estradna zvijezda, a danas spisateljica i motivacijska govornica Ivana Plechinger i njezin stariji sin, 26-godišnji glumac Jan Kovačić, govore o odnosu mama-sin, odrastanju uz mnoštvo ljubavi te kako su zajedno prebrodili najteže životne periode
Ivana
Saznala sam da sam u drugom stanju u vrijeme dok sam punom parom pjevala, radila TV show Hugo na HRT-u i završavala studij na Muzičkoj Akademiji. Imala sam 24 godine, i iako smo Bruno i ja već dugo bili zajedno, mislila sam da je rano da postanem mama, bojala sam se kako ću se snaći u toj ulozi i što će biti s mojom karijerom. Međutim, sve se tako savršeno posložilo; bila sam prva trudnica koja je na HTV-u radila ne samo Huga, već sam vodila čak i Novogodišnji program s Joškom Lokasom mjesec i pol dana prije poroda. Svi su moji tadašnji strahovi - kao i mnogi nakon njih – bili potpuno suvišni. Na „Huga“ sam se vratila relativno brzo nakon poroda, pošto je to iziskivalo svega 90 minuta moga vremena. Jan nije ni primijetio da me nije bilo doma; nahranila bih ga, ostao bi s tatom i vratila bih se baš u vrijeme novog hranjenja. Diplomirala sam kad je imao oko 18 mjeseci, a od pjevanja sam se ipak odlučila oprostiti. Želja da budem uz bebu, bila je snažnija.
S Janom mi je sve bilo prvi put, mnoge sam situacije doživljavala vrlo dramatično, s Vigom je to bilo ležernije. Napisala sam u jednoj od mojih knjiga da bi mame prvo morale roditi drugo dijete, kako bi mirnije mogle odgajati ono prvo. Vrlo sam zaštitnički nastrojena prema djeci, prava sam Mama Bear, reklo bi se da sam vrlo umiljata sve dok mi netko ne dirne u moju obitelj, tad sa mnom nema zezanja. Ali srećom, povoda za pokazivanje zuba na taj način, bilo je izuzetno malo.
Imam dojam da se Jan rodio s osmijehom, on je čovjek koji unosi radost gdje god da se pojavi, to znaju svi oni koji su imali sreće da mu budu blizu. Svaki period s njim je poseban na svoj način, malo je reći da sam ponosna što je baš mene kao duša izabrao da mu budem mama. I Jana i Viga bilo je lako odgajati, dojma sam da su ponekad njih dvojica odgajali nas i učili kako da budemo bolji ljudi. Mnoge okolnosti u mome životu bile su izuzetno teške, ali biti mama djeci koja su toliko dobra i draga u svojoj biti – bilo je izuzetno lako. Moja sretna djeca moj su najveći uspjeh.
Najteže razdoblje bilo je ono u kojem je Jan doživio tešku prometnu nesreću. Danas znam da je to zapravo bila „prometna sreća” jer Jan nakon operacija i oporavka nema gotovo nikakvih posljedica na zdravlje, a kao obitelj, taj nas je događaj naučio da budemo još i više zahvalni na svakom našem životnom trenutku. Dogodilo se točno ono što se trebalo dogoditi, baš tako kako se dogodilo. Uvijek je to tako, što god da vam se u životu dogodilo, samo vam treba mudrosti i mira kako biste shvatili i prihvatili tu veliku životnu istinu.
Jan je oduvijek bio zaigran, takav je srećom i danas, mislim da je baš zato tako dobar glumac – njemu je sve to jedna velika igra i radost. Oduvijek je bio veseo i dobar, spreman pomoći svima, glazba je iz njega uvijek na razne načine izvirala, uz njega je uvijek zabavno. Tipičnog tinejdžerskog ponašanja kod njega nije bilo, i sami smo se tome čudili, samo se odjednom pretvorio od djeteta u muškarca. I tu smo Bruno i ja prošli „lišo“. Svaki problem kod nas se rješava razgovorom, Jan je uvijek bio vrlo razuman, imao je u nas beskrajno povjerenje i na tome sam mu silno zahvalna. Teško je kad se Jan naljuti na vas, to je izuzetno rijetko i potpuno nepodnošljivo.Najviše sam ponosna što je dobar čovjek, što zna kako biti u miru sam sa sobom tako rano, ja sam to spoznala tek u srednjim tridesetima. Izuzetno je talentiran kao glumac i pjevač i sretna sam da je to prepoznalo Kazalište Komedija koje ga je zaposlilo početkom ove godine s njegovih tad samo 24 godine. Ponosna sam što već glumi glavne uloge u predstavama poput Jalte, Jalte koja je naše nacionalno blago, što je sam postavio glazbenu monodramu Balade po Krležinim Baladama Petrice Kerempuha, u kojoj je pokazao sve svoje talente, pa i lutkarstvo. Ponosna sam i što će u njegovom talentu uskoro moći uživati čitava Hrvatska, pošto početkom prosinca kreće nastavak sjajne serije Vinka Brešana Dnevnik velikog Perice u kojoj i Jan ima ulogu. Ponosna sam što sa srcem radi svoj posao, koji osjeća kao poziv i vjerujem da taj žar u njemu nikad neće ugasnuti.
Učila sam ga da sve u životu gleda kroz zahvalnost, a posebno teške situacije koje se mogu dogoditi, da je važno da zna samog sebe voljeti i poštovati i da će tek tada moći istinski voljeti i poštovati druge ljude. Obje sam svoje knjige napisala zapravo za svoju djecu kako bi im bilo lakše živjeti mirnije, sretnije i pametnije. To nas nažalost nitko ne uči u školi, a to je najvažnije u životu. Ništa te materijalno ne može trajno usrećiti ukoliko nisi u miru i ljubavi sam sa sobom, a ako jesi – materijalno te samo po sebi slijedi. Znam – probala sam.
Osjećam se blagoslovljeno jer me život nagradio da si rodim svoje najbolje prijatelje. Moja djeca i moj muž, ujedno su i moji najbolji prijatelji, i kamo god da se uputimo - silno nam je lijepo. Svojoj djeci želim da pronađu životne partnerice koje će ih voljeti i koje će oni voljeti – onako kako Bruno i ja volimo jedno drugo. Tad će se naš kvartet s veseljem proširiti u malo veći ansambl. S današnjom pameti bila bih mirnija i opuštenija u odgoju, više bih uživala. Kao mlada mama stalno sam nešto ganjala: „samo da prohoda, progovori, krene u vrtić, školu...“ Imat ću priliku s unucima jednog dana samo uživati u svakome trenutku…
Jan
Moja je mama jedno hodajuće sunce. Kad ona nogom kroči u prostoriju, htjeli - ne htjeli, soba se ispuni smijehom i ljubavlju. Jednostavno ima takav utjecaj na ljude. Ima tu prekrasnu sposobnost da čovjeku osvijesti neke njegove vrline za koje uopće nije ni znao da ih ima.
Jedna od mojih prvih uspomena uključuje upravo nju, no nije baš najveselija. Danas mi je smiješna, ali tadašnjem Janu nije baš bila šala. Imao sam oko pet godina i bili smo na izletu u jednoj slovenskoj šumi s našim obiteljskim prijateljima. U jednome trenutku upao sam u nešto za što sam tada mislio da je živo blato i počeo tonuti u njega. Zapravo se radilo o malo dubljoj lokvi blata, a u to vrijeme nisam znao plivati. Dozivao sam upomoć dok nisam ugledao mamu i strica Marka kako trče prema meni i izvlače me van. Kaže se da je biti roditelj superherojski posao. Moja je mama tad uistinu bila moj superheroj.
Moj brat Vigo i ja odrasli smo u prekrasnoj obitelji koja je vječno puna ljubavi, a veliki razlog našoj sreći su naši roditelji. Mama je uvijek poticala Viga i mene da budemo kreativni i svoji. Kad sam počeo pokazivati u ranom djetinjstvu da me privlači gluma, mama me nije odvlačila od toga i plašila kako je to smiješan i težak posao, niti mi pokušavala ubaciti neke svoje ideje kako bih trebao živjeti, nego su me vrlo brzo upisali u dramsku skupinu Tvornica lutaka Petre Radin kako bih nastavio istraživati moju zaluđenost glumom. Postojala je naravno šansa da je to samo privremena opsesija. Imao sam kratku fazu kad sam išao na tenis. Gluma je ostala moja strast i hvala Bogu na mojim roditeljima koji su mi dali priliku kao djetetu da to proučim.
Moja je mama kao i svaka osoba na ovoj planeti prošla kroz razne nedaće i teške događaje nakon kojih u čovjeku zna nestati svake strasti i sreće. No, kad proživiš takve strahote i usprkos tome imaš snage na svoje lice staviti osmijeh i širiti veselje, znači da si uistinu snažna osoba. A moja je mama stvarno jedna od najsnažnijih.
Mogu pričati satima o svim maminim mudrostima kojima me učila i kojima me još uvijek uči. Ali izdvojio bih jednu koja isprva zvuči jako jednostavno, to je savjet koji koristim skoro svaki dan: „Što god bilo, uvijek budi miran.“ Ne dozvoljavam si da energija drugih ljudi utječe na moju. To pogotovo u ovom poslu može biti teško, pošto se ljudi vole žaliti na stvari koje ih ljute i koje im smetaju, pa to onda prijeđe i na druge. No, što god bio problem, ja sam miran. Taj moj mir nekad zna druge ljude živcirati, pa se naljute još i više, ali trudim se nikad ne uzvratiti istom energijom. Davno me mama naučila da se ne isplati zabrinjavati oko stvari koje ne možemo kontrolirati. Ali, postoji nešto što možemo kontrolirati - same sebe! I našu reakciju na te probleme.
Riječi ne mogu opisati koliko sam zahvalan što meni mama nije samo mama već i najbolja prijateljica. Znaju se neki moji prijatelji začuditi kada im kažem kako još uvijek ljeta provodim s mamom i tatom. Rekli bi: „Uf… ne bi ja ljeto proveo sa svojim starcima!“ Tužno mi je vidjeti kako neki roditelji nisu u dobrim odnosima sa svojom djecom i obrnuto. Naravno, svaka obitelj ima svojih problema i prolazi kroz njih na svoj način, ali mi iz godine u godinu postajemo sve bliži. Kad se loše osjećam u duši ili kad trebam popričati s nekim, ne sramim se obratiti se mami za pomoć. I ona i tata su mi puno pomogli dok sam bio treća godina u Osijeku na Akademiji za umjetnost i kulturu. Ta mi je godina bila psihički najteža i koliko god sam mogao neke situacije riješiti sam sa sobom, moji su mi roditelji u tome bili od neizmjerne pomoći.
Jedan od razloga, no svakako ne glavni razlog zašto smo svi izuzetno bliski, je što smo zajedno prošli i kroz mračne periode. Bilo nam je jako teško kada nas je napustio naš dida Branko, mamin tata, a onda nakon toga je Vigu, mami i tati traumatično iskustvo bila moja prometna nesreća. Meni doduše, nije bila toliko traumatična jer se same prometne uopće ne sjećam. Udario sam glavom takvom snagom da je moj mozak odlučio potpuno izbrisati svako sjećanje na taj događaj. Puno hvala mome mozgu na tome, ali i dalje su tu mama, tata i Vigo dosta propatili. No, iz tih razdoblja tame uvijek se rodi dublja povezanost između svih nas. Svi se grlimo još jače, volimo se više i smijemo glasnije. Nema ljepšeg osjećaja nego biti u takvoj obitelji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....