Brođanka Vanja Čiča, koja je nedavno osvojila Nagradu hrvatskog glumišta, otkriva kako je počela živjeti sama već sa šesnaest godina te kako scenski posao usklađuje sa studijem radiologije i radom u restoranu brze hrane.
Kad je prije dvije godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku pripremala diplomsku predstavu "Prst", nastalu prema tekstu kosovske književnice Doruntine Bashe, 27-godišnja glumica Vanja Čiča iz Slavonskog Broda nije ni sanjala da će to biti njezin "prst sudbine". Ove je godine, naime, osvojila Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u drami, što ju je, kako priznaje, potpuno zateklo. Zbog treme i silnog uzbuđenja u govoru zahvale zaboravila je spomenuti roditelje, koji su joj oduvijek najveća podrška, pa joj je jedino zbog toga malo žao.
"Rasplakala sam se kad sam doznala da sam nominirana, a probajte samo zamisliti kakva je to bila mješavina osjećaja kad sam na dodjeli čula svoje ime. Pogotovo zato što iza mene nije stajala nijedna velika kazališna kuća ni produkcija", objašnjava Vanja, čija je predstava nastala u režiji njezine mentorice Anice Tomić te u koprodukciji Umjetničke organizacije Slavonski Brodvej i Teatra igre iz Vinkovaca. Priča je to o dvije žene - svekrvi i snahi - koje povezuje tragedija nestalih osoba tijekom rata. Njihov zajednički život obilježen je stalnim sukobima i osudama, ali i dubokom potrebom za podrškom, bliskošću i razumijevanjem.
"Žiri je predstavu gledao putem snimke, jer nismo uspjeli dobiti prostor kako bismo je odigrali uživo, pa sam nekako automatski prekrižila mogućnost da osvojimo nagradu. U takvim se okolnostima nesumnjivo izgubi dio magije koju predstava nosi", govori Vanja, koja nije željela dopustiti da njezin diplomski rad ostane zatvoren unutar zidova Akademije.
Glumom se počela baviti još u srednjoj školi, kad je upisala Satiričko kazalište mladih u Slavonskom Brodu. Odmah se zaljubila u scenu, ali paralelno je gajila veliku želju da upiše medicinu. Kako maturu nije napisala dovoljno dobro, od Medicinskog fakulteta se morala oprostiti, no istovremeno nije bila sigurna ni je li spremna za prijamni ispit na glumačkoj akademiji. Zbog toga je odlučila napraviti pauzu i dvije godine radila razne poslove - pisala je za lokalni portal, konobarila, vodila glumačke radionice za djecu i na kraju se vratila kazalištu. Na jednoj amaterskoj predstavi zapazio ju je profesor Robert Raponja i pozvao da pokuša upisati Akademiju. Iako se u početku dvoumila, jer je i dalje potajno maštala o medicini, nagrada za najbolju amatersku glumicu u Hrvatskoj, koju je osvojila 2018., ohrabrila ju je da se okuša u svijetu umjetnosti. Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku na kraju je upisala iz trećeg pokušaja.
"Studij mi je bio predivan, stvarno smo bili sjajna ekipa. Nakon završetka radila sam kao slobodna umjetnica, surađivala s Kazališnom družinom Ivane Brlić-Mažuranić iz Slavonskog Broda te s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu. Ipak, čak i nakon diplome nisam se mogla oteti dojmu da mi nešto nedostaje, a to je, naravno, bila medicina", kaže svestrana Vanja, koja se prije nekoliko mjeseci odlučila preseliti u Zagreb i upisati radiologiju na Zdravstvenom veleučilištu. Kako bi si mogla priuštiti studij i život u glavnom gradu, radi i preko studentskog servisa u jednom popularnom lancu brze prehrane, a istovremeno i dalje izvodi predstavu "Prst". Njezini dani zato često započinju u šest ujutro, a završavaju tek oko ponoći. No, na rad i disciplinu navikla se još u djetinjstvu. Odrasla je u malom selu Trnjani, petnaestak kilometara od Slavonskog Broda. Roditelji, Slobodan i Dragana, bavili su se peradarstvom te su imali farmu kokoši.
"To mi je bio prvi izvor zarade, kad bih s mamom skupljala jaja na farmi", govori kroz smijeh Vanja, koja se s toplinom prisjeća djetinjstva, za koje kaže da je bilo tipično seosko i iznimno lijepo. Dane je provodila igrajući se s prijateljima skrivača, lovice, pantomime, a osamostalila se već sa šesnaest godina, kada su njeni roditelji morali zatvoriti farmu i otići raditi u inozemstvo. Jedino društvo tada joj je pravio škotski ovčar Lessie.
"Budući da u Slavoniji nije bilo posla, tata je otišao raditi na građevinu u Njemačku, a mama je postala njegovateljica u Austriji. Četiri godine stariji brat Boris već je studirao medicinu u Rijeci, pa sam ostala sama. No, kao djetetu, to mi je bilo zanimljivo i nimalo teško", prisjeća se Vanja i dodaje kako je već tada sama kuhala, a ljubav prema gastronomiji zadržala je do danas. Jedno vrijeme bila je i gastro blogerica, a posebno voli pripremati slastice - iako ih sama ne jede. Mnogo su joj draži slani specijaliteti, osobito morski plodovi, koje bi, kako kaže, mogla jesti svaki dan. Slobodno vrijeme najradije provodi uz knjigu ili u šetnji Maksimirom sa svojim jazavčarom Grgom.
"On je moj terapeut. Kad god mi je teško, odem u šetnju s njim i odmah mi bude lakše", zaključuje Vanja Čiča.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....