Zagrebačka novinarka Vlatka Kalinić, koja je s prvim i trećim djetetom prošla iskustvo postporođajne depresije, govori o teškom životnom razdoblju, borbi s karcinomom te utočištu pronađenom u teretani gdje diže i 115 kilograma.
Sanjala je o plesnoj karijeri, baletnu školu pohađala je od treće godine, kasnije su joj omiljeni bili jazz i brazilski afro plesovi, no srce ju je vuklo novinarstvu pa je već na zadnjoj godini Fakulteta političkih znanosti stigla na HRT. Zagrepčanka Vlatka Kalinić (40) prepoznatljivo je televizijsko lice i radijski glas - radio joj je bila prva stanica i danas o njemu govori sa sjetom.
"Za razliku od televizije, radio ima intimu jer se sugovornici u potpunosti opuste ne razmišljajući o kamerama i izgledu, a i slušatelj je fokusiran isključivo na razgovor. Zato mi je razgovor kao forma i danas najdraži kada radim teme iz školstva za emisiju Index ili vodim Studio 4. Najveća privilegija našeg posla je što imam priliku upoznati raznolike ljude, posao nije repetitivan", govori Vlatka.
Kada je prije 17 godina stigla na nacionalnu televiziju, nije imala mentora, već je "bačena u vatru" s ostalim mladim studentima. To se čak pokazalo korisnim kada je godinama kasnije poslana u Vatikan odakle je izvještavala tijekom izbora novog Pape, ili kada je vodila izvanredne vijesti i odradila četverosatni noćni prijenos tijekom prosvjeda branitelja na Markovom trgu. Na stres je navikla, a s vremenom je naučila kako ga smanjiti. Osim plesa pomaže joj odlazak u teretanu gdje joj je omiljena vježba dizanje utega.
"Na putu potrage za mentalnim zdravljem pronašla sam trenericu i zaljubila se u vježbanje jer je napredak mjerljiv. Dižem ozbiljne brojke, u vježbi snage koja se zove "mrtvo dizanje" ili engleski deadlift rekord mi je 115 kilograma. Kada pomislim da mi sve u životu stagnira, dignem pola kile više i sve ponovno ima smisla", smije se Vlatka.
Danas je zahvalna što je pronašla alate kako bi se osjećala dobro fizički i psihički, jer nije uvijek bilo tako. Govori o tome na glas jer joj je upravo razgovor, kao i saznanje da nije samo njoj tako, najviše koristio kada je prije osam godina nakon rođenja kćeri Mihaele doživjela postporođajnu depresiju. Kao prava štreberica, za trudnoću i porođaj pripremala se kao za ispit, pročitala brojne knjige jer je bila svjesna da ne zna što je s dolaskom djeteta čeka. I unatoč svim knjigama, bila je u pravu. Dočekalo ju je crnilo kojem se nije nadala jer je sa suprugom Nevenom, inače rukometnim trenerom, željno čekala dijete.
"Bila sam opterećena silnim informacijama koje sam upijala, brinulo me hoću li moći dojiti kako sam željela i kako ću se snaći s bebom. Na kraju me to sve koštalo zdravlja. Uz to, Mihaela je imala alergije, refluks zbog kojeg nije mogla ležati pa je stalno bila meni na rukama, dojila je svakih sat vremena, nije željela u kolica ni ikome drugome u ruke, često je plakala. Prvih sedam mjeseci bilo je jako teško, postupno sam shvatila da imam postporođajnu depresiju, a ne prolazni baby blues. Znalo se dogoditi da sama sebi nisam vjerovala kada sam trebala ostati s djetetom nasamo. Koliko god da sam knjiga pročitala, imala sam osjećaj da sve radim krivo, potpuno crnilo", prisjeća se Vlatka.
Tada je potražila pomoć duhovnika i psihologa, a najviše joj je pomogla vjenčana kuma Tatjana koja je svoje drugo dijete rodila kada i Vlatka prvo.
"Imala je iskustva i trebalo mi je da mi kaže kako je u redu da se tako osjećam, kao i da možemo pronaći način da mi bude bolje. Razdirao me osjećaj krivnje, znala sam da se brojne žene muče jer ne mogu dobiti dijete, a ja nisam bila zahvalna kada sam rodila. Najviše me razdiralo potpuno odsustvo bilo kakve zahvalnosti, ali nisam bila sposobna za zahvalnost. Živjela sam u potpunom mraku. Mislim da nitko nije ni znao koliko sam loše, to sam i ja shvatila tek kasnije. Crne misli su me proganjale, od straha nisam htjela voziti auto. Duhovnik mi je pomogao s momentom zahvalnosti kada mi je rekao da je dovoljno da želim biti zahvalna, a psiholog s tehnikama rekonfiguracije misli. Najveći problem mi je bio samosuosjećanje, razviti sposobnost da sama sebi kažem ono što bih rekla prijateljici. Jer sama sam sebi bila najveći neprijatelj", objašnjava.
Kada je nakon sedam mjeseci njezina kći počela jesti krutu hranu, sjediti, kasnije i puzati te se u konačnici pomalo odvajati od nje, i Vlatka se osjećala bolje. Depresija ju je toliko dotukla da je dugo vjerovala kako više neće imati djecu, no s vremenom je sve sjelo na svoje mjesto.
"Suprug i ja smo jedinci, oboje odrasli sa samohranim majkama i kako je vrijeme odmicalo, sve sam više shvaćala da je sebično od nas uskratiti joj mogućnost da ima nekog mimo roditelja, pa smo dvije godine kasnije dobili sina Antonija", kaže Vlatka.
Iako je najviše strahovala da joj se ne vrati postporođajna depresija, dogodili su se neki drugi zdravstveni problemi.
"Dijagnosticiran mi je karcinom in situ pa sam morala ići na inducirani porod kako bih što prije mogla biti podvrgnuta operativnom zahvatu. Tada me, nekim čudom, depresija poštedjela, no ponovno se vratila potkraj treće trudnoće, tri godine kasnije kada se rodio Dominik. Majka mi je zdravstveno bila jako loše, u mjesec dana boravka u bolnici imala je 18 operacija, svaki dan je bila na rubu života i smrti. Psihologinja mi je tada rekla da je to situacijska depresija, ali i povezana s hormonima. Ovoga puta sve je trajalo kraće i manje intenzivno, ali morala sam uložiti napor u svoju dobrobit i imati snažan sustav potpore", prisjeća se.
Iako se često osjećala sama, suprug joj je sve vrijeme bio podrška, no Vlatka smatra da je nije mogao razumjeti jer se nikada s takvim osjećajima i mislima nije susreo. Danas je zahvalna na svemu što je prošla, ali i velikoj obitelji o kojoj je maštala.
"Znam da zvuči ludo, ali lakše mi je s troje djece nego kada sam imala jedno. Kada su dvoje, svaki vuče na svoju stranu, a treće unese balans. Ni ja to nisam vjerovala dok treće nije došlo. Naravno da među njima ima i svađe, ali jako se vole. Ne dobiva svatko svoje igračke, već moraju dijeliti i znaju pravila i principe. Imaju granice. Kada ih vidim na hrpi, srce mi toliko bude puno da sva bol, umor i borbe kroz koje sam prošla postaju nebitni - znam da je svaki trenutak vrijedio. Nažalost, svi troje imaju nutritivne i inhalatorne alergije pa se i s time borimo", govori Vlatka.
Zbog činjenice da je odrasla uz samohranu majku, imala je strah da će ostati sama, pa u želji da na tom polju pomogne i drugima, sa suprugom 2014. osniva platformu za samce katolike "KatSus".
"Surađujemo s nevladinim udrugama koje organiziraju susrete, pokušavamo maknuti ljude iz virtualnog prostora. Imala sam veliki strah od samoće jer sam jako željela osnovati obitelj, tako da je to naša misija i kroz ovu platformu - stvoriti prilike za one koji žele pronaći bračnog partnera. Nakon tih susreta rodile su se mnoge ljubavi", otkriva Vlatka.
Njezina ljubav sa suprugom nije počela na katoličkim susretima, već su ih upoznali prijatelji, a ove godine slave desetu godišnjicu braka.
"Moj suprug je moja stijena. Kada upadnem u loša raspoloženja ili neke egzistencijalne brige, on me vraća u ravnotežu. Sretni smo što naša djeca već sada imaju puno više nego što smo mi imali, za početak imaju oba roditelja i jedni druge, to je najveća sreća", zaključuje Vlatka Kalinić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....