Na snimanju naslovnice nismo odmah shvatili tko vodi set - naš tim ili Filip Juričić osobno. Pojavio se u zoru, s kavom u ruci i osmijehom kao da dolazi s odmora na Baliju, a ne iz noćnih probi - energično namješta kosu, presvlači se brže od modela i usput vodi razgovor o odgoju djece, horoskopima, kazalištu, serijama, filmovima i receptima za kolače - sve dok se smijemo toliko da zaboravimo da radimo. To je Filip. Intervju se s njim ne "zakazuje" - on se živi. Malo uživo, malo u autu dok leti s jedne lokacije na drugu, malo u noćnim glasovnim porukama kad mu je lice već umorno od kamera, ali mozak i srce - u petoj brzini. Uz sve to, trenutačno renovira kuću u kojoj živi s partnericom Nikom i djecom.

Jer, naravno, najbolji trenutak da je majstori "okupiraju" je upravo onda kada na vrata kuca premijera predstave "Ponos i predrasude", zakazana za 16. prosinca u zagrebačkom kazalištu Komedija. Naš poznati glumac u njoj tumači slavnog gospodina Darcyja, muškarca punog ponosa, šarma, nespretnosti u emocijama i skrivenog romantizma, ulazeći u klub sa svjetskim glumačkim facama poput Laurencea Oliviera, Colina Firtha i Matthewa Macfadyena.

Zaboravite na ledeno suzdržane britanske aristokrate koji gutaju emocije. Ako je u seriji "U dobru i zlu" lik Veljka Sriće, dvostrukog spletkaroša, uspio pretvorio u čovjeka kojeg volimo i razumijemo, onda se ne bojimo da će i Darcy dobiti svoj Juričić touch: slojevitu glumačku šarmantnost, toplinu i onu neobjašnjivu magnetičnost koju emanira. Sin legendarnog glumačkog asa Pere Juričića, ali odavno u vlastitoj ligi, Filip je izgradio ozbiljnu glumačku karijeru, u kojoj televizijski uspjesi ne zasjenjuju kazališnu strast. Ipak, njegova najvažnija uloga nema premijeru, publiku ni kritiku. Njegova glavna rola je biti tata - osamnaestogodišnjem Janu i sedmogodišnjem Lavu. To je uloga koja ga pokreće, puni i motivira.

U mlađim danima je moja ekipa uvijek išla van za Badnjak, a meni je to bilo čudno. Prijatelji su me zafrkavali da moram klečati na kuruzi, ali ja sam želio sam biti s obitelji, ističe Filip

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Kako se osjećate kad znate da utjelovljujete jednog od najseksepilnijih muškaraca iz literature?

- Nisam pristupio Mr. Darcyju na taj način, ali mi je zanimljiva ta njegova dimenzija. Ta suptilnost, podrazumijevanje, silina i bujica emocija, ali nikad izrečena naglas... Osjećam taj nenametljivi, neizgovoreni seksepil i to je ono što ću pokušati prenijeti. Pritisak uoči premijere je uvijek tu. Barem ga ja osjećam kada su u pitanju ovakve uloge. Kad lik nosi ime Darcy, to jako zvoni. Svi su ga čitali, prema njemu postoji stav i velika očekivanja. Ali s vremenom - a nisam više tako mlad - naučiš da od pritiska nemaš koristi. I onda sve to skupa pomakneš u stranu i pokušaš odraditi svoje. Napraviš što možeš. Kao i svaku drugu ulogu, jer svi pokušavamo svaki kadar, svaku scenu napraviti najbolje što možemo. Ali ovoj sam se, moram priznati, malo više posvetio.

Kako ste se pripremali za ulogu?

- Nisam htio gledati filmove i serije. Znali smo za projekt šest mjeseci ranije i umjesto da gledam ekranizacije, odlučio sam čitati knjigu. Pa i sada, od jutra do navečer, vrtim taj tekst na probama. Gledam puno britanskih serija, poput "The Crown", da osjetim duh engleskog društva, taj manirizam. I stvarno uživam u tome. Na probama je intenzivno. Nekad bude nervozno, nekad kaotično, ali sve ide svojim tijekom. Mislim da imamo sjajnu glumačku postavu u Komediji, stvarno svatko zna što radi. I vidjet ćemo kamo će nas to odvesti. Ušli smo u to ozbiljno, imamo fantastičnu redateljicu Marinu Pejnović, koja je od početka znala što želi. Na kraju, uvijek nešto prepuštaš bogovima, božici Tali, anđelima, ili kako god to netko zvao. Mi možemo odraditi svoj posao - ponekad i potpuno, vjerno, do kraja, i stvarno se potrudimo - ali uvijek postoji taj dio koji nije u našim rukama. Taj "viši sloj", neka energija koja predstavi može dati još krila, da postane ono što, po meni, sigurno zaslužuje biti. Nadam se da će tako i biti.

Poznato je da publika na vas reagira kao na "onog zgodnog, pametnog, šarmantnog frajera koji ima priču". A u kojoj ste životnoj fazi svog osobnog romana u ovom trenutku?

- Kroz život se to stalno mijenja. Mislim da sam u zanimljivim godinama, evo reći ću taj klišej - "na nekoj prekretnici". Ali zapravo smo vječno na prekretnici - stalno se nešto mijenja, preispitujemo se, prolazimo faze, a u svojoj esenciji ostajemo isti. Nekad kad se pogledam u ogledalo imam osjećaj da vidim nekog drugog čovjeka. A želje, snovi i strasti su mi zapravo vrlo slični kao kad sam bio dijete, tinejdžer, adolescent - kako god to već ide po fazama. Bilo mi je čudno kad sam prvi put igrao oca čija su djeca ljudi koji su završili akademiju, a onda shvatiš - moj sin danas ima 18 godina i to više uopće nije čudno. Dakle, stigla je ta zrelija faza i u njoj jako uživam. Veselim se ulogama koje su ispred mene. Nekako osjećam da mi je lik Mr. Darcyja možda posljednji iz kategorije "zavodnika, neženja". Možda je to moj labuđi pjev igranja takvih tipova. Mislim da ih trebam prepustiti mlađim kolegama. Vrijeme je da se ja prebacim u zrelije uloge, gdje je literatura i najjača. Kad pogledam unatrag, mogu si reći: "Ajde, nešto si napravio. Prošao sam turbulencije, krize, uspjehe, zanose, egotripove, lomove, padove, depresije… i sad sam tu gdje jesam. Imam iskustvo te pokušavam gledati naprijed i cijeniti svaki lijepi trenutak koji će tek doći. A nadam se da će ih biti još puno - i profesionalno i privatno.

Mr. Darcy je lik kojeg svi znaju i vole pa se prirodno nameću očekivanja kojima se ne želim opterećivati - publici želim prenijeti neizrečenu bujicu emocija i neizgovoreni seksepil koji se u njemu kriju

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

U kazalištu ste gospodin Darcy, na ekranima komplicirano neodoljivi lik Velimira Sriće, a kod kuće partner i tata - uz dnevne egzistencijalne izazove koji nam se svima obrušavaju na glavu, kako sve stižete?

- Ritam je stvarno težak i ponekad lud. Kažu da sam uspješan - samom mi je teško to izgovoriti, ali imam stabilan posao, nešto sam zaradio, stekao stan i zbog toga sam izuzetno zahvalan. Znam koliko je izazovno i komplicirano osigurati neke stvari. Ako ti ide posao, ako privređuješ, znači da te nema doma, i onda tamo škripi. Ako si više doma, onda nemaš dovoljno za život. Ako se trudiš biti posvećen obitelji i poslu, onda nemaš vremena za prijatelje. Ako uspiješ pronaći vrijeme za prijatelje, ni to nije dovoljno jer i roditelji trebaju tvoje vrijeme. I tako u krug. Ima tih pet stvari koje si često nabrojim: kako biti dobar glumac, dobar partner, dobar otac, dobar prijatelj i dobar sin - u jednom životu, pa čak i u jednom danu. To je izuzetno teško. Igram tu igru lovice već godinama. U jednom trenutku uspije jedno, dok drugo malo vene. Teško je i izazovno, ali daje ogromnu sreću kad se sve te stvari, makar na trenutak, poslože. Ta borba nas tjera da rastemo.

Kad glumite likove koji vode dvostruke živote, lažu, muljaju, pletu - koliko vas to natjera da sami sebi postavite pitanje: "Čekaj, kako ja živim? Jesam li dovoljno iskren, dovoljno hrabar, dovoljno svoj?"

- Mislim da u svima nama čuči i dobro i zlo, i toplo i hladno. Ono na čemu se treba truditi jest potaknuti ono dobro, a ovo drugo malo zakočiti. Ili mu ponekad pustiti da proviri - ali pod kontrolom. Jer svi mi, priznajmo, volimo biti malo zloćkasti, da ne kažem zločesti. Volim to što radim i na televiziji i u kazalištu jer mi posao daje mogućnost da to istražujem. Primjerice, na nedavnoj probi sam pomislio - "gledaj, pa u meni ima i Darcyja, ali ima i Wickhama! A nekad sam baš zaljubljive prirode, pa uhvatim sebe kako pomislim: ima i Veljka Sriće!" Imam to bogatstvo da svaki impuls, svaku emociju koju u sebi uhvatim, mogu proživjeti kroz neku ulogu. I zbog toga sam stvarno zahvalan na poslu koji radim.

I kako su se spojili Srića i Filip Juričić?

- I mene i televiziju i kreativnog producenta i redatelja mučile su dvojbe - kako ćemo uopće opravdati lik Veljka Sriće, pogotovo u današnje vrijeme. Iskreno, bio sam iznenađen što nije bilo većih udara sa ženskih strana zbog emitiranja takve serije. Ali ono što sam ja kao glumac morao učiniti bilo je: pokušati ga shvatiti. S vremenom sam počeo razumijevati njegove motive. Da se ta priča radila drugačije, životnije, bez romantiziranja, to bi bila užasna drama. Jedan grozan život. Ali mi smo, naravno, za televiziju to osvijetlili i probali ispričati kroz neku svjetliju priču. Ono što me iznenadilo kad je serija krenula jest to da mi se jako puno ljudi javilo s pričama da i oni znaju takvog čovjeka - susjed, tetak, prijatelj… I da je takvih situacija, pogotovo u vrijeme Juge, bilo puno više, jer tada nije bilo društvenih mreža, nije bilo kamera na svakom metru, nije bilo mobitela. Ljudi su puno lakše živjeli skrivene živote. I to nije bilo rijetko. Ali ono što su mi svi rekli, gotovo unisono - ti su ljudi živjeli jednu groznu dramu. To je čovjek koji nigdje nije mogao biti na miru. Bio je na dva mjesta, i to uvijek završi loše. Krahom veza, krahom djece, krahom svega. Mi smo pokušali u toj priči naći nešto pozitivno. Ne mogu ga opravdavati, nema opravdanja za njegove postupke. Ali sam ga s vremenom, kao glumac, zavolio.

Vaš tata, Pero Juričić, veliki je glumac. Kakav odnos ste gradili kroz život?

- Moj tata je fantastičan glumac i genijalan mentor, od kojeg sam imao sreću učiti cijelu svoju karijeru. Jednom mi je moj kolega Matko Raguž rekao za njega: "Pero uvijek ima oko." I to je istina. On je netko tko stalno gleda filmove, tko jako dobro vidi. On prepoznaje glumu, zna ti pomoći, vidi detalje koji ti mogu razriješiti problem, potaknuti te. I dalje je tu negdje, sa strane, kao moj mentor. Izuzetno sam zahvalan što ga imam - pomogao mi je raskrčiti put u životu.

Što vam je najvažnije da vaši sinovi vide u vama?

- Kad sam dobio sinove, shvatio sam koliko je očinstvo kompleksno. Trudim se biti što bolji, ali mislim da nema težeg posla od roditeljstva. Moraš djecu izvesti na pravi put, a moja djeca imaju čisto srce i to mi je najvažnije. Sve ostalo ćemo posložiti. Ono što radim kao otac jest da pokušavam provoditi vrijeme s njima i biti prisutan. Ne kažem da mi uvijek uspijeva. Sve ide po intuiciji. Trudim se da budemo spontani, da se šalimo, da se "sprdamo" sa životom, da ne dajemo svemu toliku težinu. A naravno, tu su i oni klasični roditeljski razgovori. Držim im "predavanja", pričam jedno te isto, znajući da me samo napola slušaju. Ali to rade svi roditelji. Tek kad sam i sam postao roditelj shvatio sam da se moj otac u tome možda čak i bolje snalazio nego što sam nekad bio svjestan. Imao sam dobar uzor u tom smislu. U konačnici, kakav sam otac, to će vam jednom reći moja djeca, a kakvi će oni postati ljudi, to će reći svijet.

Snimanja sapunica su maratoni - šest mjeseci, svaki dan, svaki sat, mentalno i fizički. Imate li trik za preživljavanje takvog tempa?

- Na snimanjima svojih prvih sapunica sam "puknuo", eksplodirao i naučio kako da mi se to više ne dogodi. Ali, naravno, riječ je o izrazito teškom poslu koji ovisi o milijun okolnosti. Na setu serije "U dobru i zlu" dogodilo se nešto fantastično - ekipa. Set je, uz sav taj intenzivan, zahtjevni rad, postao mjesto na kojem sam se zapravo odmarao, kroz ljudske dodire, razgovore, šale, smijeh. Kad si s dobrim, vrijednim ljudima, kad je atmosfera opuštena, kad svatko donese i svoje probleme, ali ih tamo razbije o neku šalu ili netko ispriča još goru priču - onda to postane jedno predivno mjesto za život i rad. Odradio si posao, zaradio, ali zapravo si živio. Divno je kada se to dogodi. A ne događa se uvijek.

Kako vam izgledaju dani kad snimate seriju?

- Dan mi zna izgledati ovako: u šest ujutro sam na setu, snimam do 8.30, onda sjednem u kombi koji me vozi na probu. Na probi sam od deset do dva. Kombi me vraća na set u dva, snimam do sedam. A poslije toga još nerijetko imam predstavu do deset navečer ili dodatnu probu do deset. To je stvarno brutalan tempo. Dok si s dvadeset mogao to izdržati na adrenalinu "da si nešto dokažeš", danas jako brzo počinješ kopnjeti. Padne energija, postaneš nervozan, hirovit, bezobrazan jer si gladan, jer nemaš vremena ni na WC, jer samo radiš i spavaš. Onda kuća pati jer te nema, a kad dođeš, nemaš živaca da te itko išta pita. Pokušavam izbjegavati te periode, ali to je nemoguće ako želiš i kazalište i kameru. Jednostavno, postoje takve faze. Srećom, moji doma to već prepoznaju. Znaju da ti periodi ne traju vječno. Prođu. Dođu ferije, vikendi, odmorimo se, svi opet skupa, sve je dobro. Ali teško je. Iskusan sam, ali više nemam tu energiju iz dvadesetih. Ipak, kad radiš lijepe projekte, naravno da ćeš opet skočiti u vatru i uživati.

Meni je moj posao i dalje igra. Kad me "ide", kad se dobro osjećam u njemu, onda se osjećam kao dijete. A ako dijete pitaš: "Kad ti dosadi igra?" - što će reći? Nikad.

Gluma je intenzivna, zahtjevna i često emotivno iscrpljujuća. Kako štitite svoj privatni život od javnosti?

- Gluma je iscrpljujuća. Pogotovo kad su to neke teške emotivne scene, ta intenzivna stanja… zna to stvarno iscrpiti. Ali je istovremeno i iscjeljujuća. Nije bez razloga da se ljudi glumom bave i u terapijske svrhe. Ne treba pretjerivati, kao što ja znam raditi, ali koliko te prazni, gluma te toliko i puni. Pogotovo kad radiš nešto dobro. Ono na čemu sam ja posebno zahvalan je taj trenutak poslije. Kad ti se ljudi obrate i kažu: "Ej, gledao sam ‘Kako misliš mene nema?‘ - kako mi je ta predstava draga". Svaki taj komentar, svako tapšanje po ramenu, smiješak neke osobe u tramvaju, slikanje s djetetom na ulici - sve to jako znači. Čak i kad to nekad beskrajno živcira moju obitelj. Štititi privatni život sam s vremenom ipak naučio. U nekim svojim prvim intervjuima govorio bih sve što mi je bilo na umu bez zadrške. I onda te to poslije prati. Danas, u doba interneta, izvuče se nešto što si rekao prije sto godina, pojavi se u novim pitanjima i shvatiš da neke stvari ipak treba zadržati za sebe. I ono što možda meni ne ide najbolje, ali mislim da je to ispravno - glumac bi trebao zadržati malo tajnovitosti. Ako smo potpuno "razotkriveni", ako se zna sve o nama, ako nas stalno viđaju, onda nam fali onaj sok, ta neuhvatljivost, misterij koji ljudi žele gledati kad nas gledaju na ekranu. Što je tu još? Što je iza? Ali trudim se da više ne izlažem taj dio svoje priče. Nemam ništa protiv onih koji to rade, ali ja se ne fotografiram s djecom, s obitelji. O tim stvarima pričam općenito, a volim da ostanu unutar moja četiri zida - da sam tamo najnormalniji otac, muž, onaj koji briše prašinu, kuha, obrađuje vrt. Da živim najnormalniji život, kao i svi drugi.

U predstavi ‘Ponos i predrasude - uvertira‘ partnerica mu je Vanda Winter

DORIS FATUR

Što je za vas normalni život?

- Tu nema nikakve posebnosti, ni neke fame koju ljudi često zamišljaju, pogotovo kod nas. Kad radim, radim, kad sam slobodan, trudim se biti sto posto prisutan sa djecom i ženom. Trudim se "ograditi" svoje vikende tako da možemo nešto napraviti zajedno: otići van na ručak, nešto zajedno skuhati, prošetati po Jarunu, popeti se na Sljeme, otići s djecom u kazalište i na izlet čim dođe ljepše vrijeme.

Je li bilo perioda u kojima vam je teret javnog posla i slave bio pretežak?

- U počecima moje karijere bilo je stvarno teško i svojevremeno je donosilo određene probleme u privatnom životu. Ali uvijek sam pokušavao ostati onaj obični dečko koji sam bio prije nego što sam se počeo baviti ovim poslom. Uostalom, mnogi imaju zahtjevne poslove - možeš biti mornar pa te nema šest mjeseci, možeš biti policajac pa radiš noćne smjene, možeš biti doktor ili neki ludi menadžer koji je stalno vani... Ono što pokušavaš je dati razumijevanje drugoj osobi i nadati se da ćeš ga dobiti natrag. Nekad škripi s obje strane, ali sve je to život. Ako ti na projektu nešto ne ide kako treba, naravno da ti to zuji u glavi i kad dođeš kući. Ali trudiš se tome ne prepustiti.

Koliko je teško u vašem ritmu izdvojiti vrijeme samo za vas i partnericu? Što vas dvoje veseli raditi zajedno?

- Ljubav gledam kao nešto predivno, kao pokretačku energiju svemira. Ja sam Ovan po horoskopu, pa mi je sve crno-bijelo: kad mi je dobro, onda ljubav vidim svuda oko sebe - u prijateljima, obitelji, djeci, naravno i u partnerstvu. I nema ljepšeg osjećaja nego kad voliš i kad se osjećaš voljen. Gledam na to s istim zanosom kao što sam gledao i kad sam bio mlađi i kao što ću gledati do zadnjeg svojeg izdaha.

Kada razmišljate o starosti - ne onoj tmurnoj, nego onoj elegantnoj, muškoj, zreloj - kakve sekvence zamišljate? More? Kuća? Unuci koji trče oko vas? Ili vas vidimo kao onog frajera u šezdesetima koji još igra ulogu koja osvaja publiku?

- Pomalo se bojim starosti, a pomalo joj se veselim - kako kad. Dolaze neke zrelije godine, ali moram priznati da mi odgovaraju. U dvadesetima bi sve, a zapravo još nisi nitko, nemaš ništa, sve bi htio, a ništa ne možeš. U tridesetima se stvari malo poslože, a u četrdesetima je sve nekako sjelo na svoje mjesto i sad mi je lijepo. Mislim da sam dobro iskoristio dvadesete i tridesete, pa tako sad "sišem" četrdesete. A valjda je logika iz godina u kojima jesi izvući najbolje. Ja se inače volim družiti sa starijim ljudima. Imam dosta prijatelja koji su stariji od mene i uživam gledati kako lijepo, mudro i mirno nose starost. Nadam se da ću nešto naučiti od njih. I, naravno, maštam: o unucima koji trče okolo i onom hrvatskom snu o "šest mjeseci na moru i šest u gradu", o tome da posla nema ovoliko, ali da ga ima, i da je kvalitetan, lijep, ispunjavajući. Tako bih volio do zadnje ure. Baš mi je bilo smiješno kad je netko iz Francuske rekao da su tamo prosvjedi jer ljudi moraju u mirovinu sa 67, a ne sa 65 godina. Ja si mislim: zašto ljudi zbog toga prosvjeduju? Pa ja nikad ne bih htio u mirovinu! Ne da želim ranije, nego bih najradije nikad. Naravno, razumijem da su drugi poslovi teži i drugačiji. Ali ja se iskreno nadam da će me publika i dalje htjeti gledati, a producenti i režiseri zapošljavati. Možda ću smanjiti intenzitet, ali ne vjerujem da ću ja sam stati. Osim, naravno, kad dođe vrijeme i kad to iskreno osjetim - da više ne ide i da treba stati. I u tome treba biti pošten prema sebi. Nadam se da su ti dani daleko. Iako… kad izračunam, pa već sam negdje na sredini. Čudno je to. Odjednom vidiš mlade glumce u svojoj garderobi, a nisi se ni okrenuo. Još nedavno sam ja bio taj najmlađi, tek došao - tad su tu bili Mešin, Buneta… "stari dečki". A sad shvaćam da sam ja na njihovom mjestu, a došle su nove generacije. I tako ti postane jasno da godine idu.

Iako Veljko Srića, lik kojeg glumi u seriji ‘U dobru i zlu‘, ima sto mana, Filip kaže da ga je s vremenom zavolio

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Podijelite s nama neke svoje kratkoročne i dugoročne planove...

- Kratkoročni planovi? Kad bih stigao leći popodne, spasio bih se, ali neću. Pa ću onda odraditi sve što sam rekao: provest ću malo vremena s djecom, možda popijem i pivo s nekim. Meni je to odličan kratkoročni plan. A dugoročni? Da se sve nastavi ovim tempom, ali s malo više mira, malo više tog vremena za sebe i za svoje. I dalje. Da ovako nastavim shvaćati koliko treba biti zahvalan na tim lijepim trenucima kad se događaju, a ružne trenutke - da budu što manje ružni i da ih sa svojim iskustvom što lakše preživimo. Mislim da sam o tim planovima zapravo sve rekao u prošlom pitanju.

Kako ćete provesti blagdane?

- Za Božić je kod mene obiteljsko okupljanje, puno se kuha, uređuje se kuća, kiti se bor, ide se mojoj sestri, skupe se sva djeca... Oduvijek je tako bilo, svi smo bili doma, na okupu. U mlađim danima je moja ekipa uvijek išla van za Badnjak, a meni je to bilo čudno. Prijatelji su me zafrkavali da moram klečati na kuruzi, ali ja sam želio sam biti s obitelji. I danas je tako. Za blagdane volim kuhati i raditi kolače, naravno bude tu i stresa i nervoze, ali i to je dio blagdanskih čari. A kad napraviš sve što si zamislio, kreće uživanje. Veselim se Božiću i jako sam zahvalan na ovoj godini.

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Styling Ana Strizić