Dok žuri prema Sarajevu, iza Emira Hadžihafizbegovića ostao je set njegova novog filma u Varaždinu, a ispred njega grad koji ovih dana živi za film. Nakratko je zastao u Zagrebu kako bismo razgovarali uoči posebnog trenutka kada će, kao jedan od najistaknutijih glumaca regije, na jednom od vodećih europskih filmskih festivala primiti Počasno Srce Sarajeva. Gotovo u isto vrijeme, 20. kolovoza, proslavit će i 65. rođendan. Dovoljno razloga da zastane, pogleda unatrag i prisjeti se trenutaka koji su ga oblikovali kao umjetnika, supruga, oca, djeda i, što mu je podjednako važno, kao čovjeka.

Ovih dana bili ste na snimanju filma "Zadnja grupa". O kakvom je projektu riječ?

- Počeli smo snimati igrani film redatelja Alena Matušina, s kojim sam već radio na dokumentarno-igranom filmu "Zrinski". Riječ je o vrlo specifičnoj, istinitoj priči o specijalnoj postrojbi Rode koja je ostavila duboki trag u obrani Vukovara. Provlači se i ljubavna priča između djevojke i momka koji je dio te specijalne postrojbe. Naziv su dobili po tome što su spasili jednu rodu s mladima, a nalazili su se na krovu zatvora u Lepoglavi. U samom sumraku bivše države i raspadu Jugoslavije izbila je pobuna u zatvoru i povezana je s pričom o Vukovaru. Više vam ne mogu otkriti.

Emir Hadžihafizbegović

BRANIMIR KRALJ

Koja vam je bila prva pomisao kada ste doznali da ste dobitnik Počasnog Srca Sarajeva za cjelokupni umjetnički doprinos sedmoj umjetnosti?

- Prva pomisao bili su mi moji suradnici. Film je kolektivni čin. Nemoguće je biti dobar u kolektivnom poslu ako cijeli sustav ne funkcionira. Ovu nagradu dijelim sa svima s kojima sam surađivao - od vozača koji su me dovozili na snimanje i ljudi zaduženih za catering, preko snimatelja i kolega glumaca, pa sve do, u pozitivnom smislu, vrhunskog "manipulatora" redatelja. Sretan sam zbog ove nagrade, dijelim je s velikim imenima. Prije mene, Počasno Srce Sarajeva dobili su Angelina Jolie, Morgan Freeman, Meg Ryan, Benicio del Toro, Steve Buscemi... Moram vam reći i to da jako volim Woodyja Harrelsona jer koristimo slična glumačka sredstva, a da se pritom nismo dogovarali. Ove godine će i on, uz Emily Watson, Asghara Farhadija, redatelja nagrađenog Oscarom i dobitnika Zlatne palme, te velikog meksičkog glumca Diega Lunu, sa mnom primiti Počasno Srce Sarajeva.

Hoće li ga osobno preuzeti tijekom trajanja festivala, od 14. do 21. kolovoza?

- Svi će doći. Emily Watson je predsjednica žirija, a Harrelson je ne samo potvrdio dolazak, nego nam je javio da stiže dva dana prije dodjele kako bi s nama bio sveukupno tri dana. S obzirom na njegov pretrpani raspored, to puno znači. I vi ste dio ove moje nagrade. Vi iz Glorije uvijek ste godinama pratili moj rad i bili uz mene.

Iza vas su više od četiri desetljeća filmske i kazališne karijere te nagrada poput Zlatnog lava za najboljeg glumca 71. Filmskog festivala u Veneciji. Kakav je osjećaj dobiti to priznanje u gradu koji je obilježio vaš životni i profesionalni put?

- Najteže je biti priznat u svojoj sredini, mada imam i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva za društveni doprinos - i ona ima veliku težinu. Ali ovo je "esnafsko" priznanje za doprinos filmu i daje ga branša. Moram priznati da imam demistificirajući odnos prema nagradama. Bila bi demagogija reći da priznanje ne godi: to je satisfakcija za učinjeni posao, za znoj, za naporne dane, a iza sebe imam 70 filmova. Nije lako biti glumac: naš radni dan često traje i 12 sati, tu su kiša, snijeg, hladnoća, ljetna vrućina... Uzbuđen sam i sretan, srce mi je puno.

Na premijeri filma "Lijepa večer lijep dan" redateljice Ivone Juke - s predsjednikom Zoranom Milanovićem i producenticom Anitom Jukom

JOSIP BANDIC CROPIX

Što su vam rekli supruga Aida te sin Edin i kći Amra, kako su prokomentirali činjenicu da ste među svjetski znanim dobitnicima?

- Onako kako me inače komentiraju. Pala je nova fora: "Pa, bilo je i vrijeme."

Kako ste upoznali suprugu?

- Sreli smo se 1987. u caffe-slastičarnici "Šačir", nakon premijere mojeg filma "Život radnika" s Anicom Dobrom i Mirom Banjac, redatelja Miroslava Mandića. Imao sam 26 godina i glavnu ulogu. Tamo se rodila naša ljubav, zabavljali smo se tri godine, a 20. siječnja 2027. proslavit ćemo 37 godina braka.

Kako ste sve te godine uspjeli zadržati sretan brak?

- Jednostavno: žena treba slušati muža... Šalim se, treba dati prostor dogovoru, shvatiti kako razmišlja i diše ono drugo, podijeliti muško-ženske obveze. No, Bosna je još uvijek patrijarhalna sredina. Odluke se u svakodnevnom životu donose zajednički, ali kada treba prelomiti nešto važno, nešto što određuje temeljne odnose u životu, to se prepusti muškarcu.

Čime se bave vaša supruga i djeca?

- Moram reći da je Aida bdjela nad našom djecom dok sam snimao daleko od kuće. Napustila je studij medicine na petoj godini kako bi bila uz njih. Zajedno smo podigli dva anđela. Naša Amra je filmska producentica. Vodi vlastitu producentsku kuću Imaginarijum, a već je i majka: imam unuka Idriza. Moj zet Kerim dobar je suprug i otac. Sada je na redu za ženidbu moj sin Edin, mladi diplomat koji radi u Ministarstvu vanjskih poslova.

Obitelj Hadžihafizbegović

Kako ste odgojili svoju djecu?

- Najvažnije mi je bilo da postanu dobri ljudi. Možda je to što ću reći planetarna teza, ali u Bosni i Hrvatskoj biti dobar često se poistovjećuje s time da si budala. To nije isto. Dobrota se uvijek naplati. Odgajao sam ih da prvo budu dobri ljudi, da ne robuju nacionalnim prefiksima.

Koliko je poznato prezime vašoj kćeri prednost, a koliko izazov?

- Na vrijeme sam joj rekao da će joj prezime biti samo problem, ali me, na sreću, nije poslušala. Šalim se. Želim reći to da joj nigdje ne otvaram vrata jer bih joj napravio medvjeđu uslugu. Iza nje je već dokumentarni film "Svjetla Sarajeva" o Zabranjenom pušenju, koji je napravila s redateljem sarajevskih korijena Srđanom Perkićem, koji živi u inozemstvu.

Kakav ste djed malenom Idrizu, može li se već sada nazrijeti što je naslijedio od vas, a što od roditelja?

- Ima osamnaest mjeseci, Kerim i Amra ga sjajno odgajaju. Voli se igrati, kao i sve bebice, jako je aktivan i malo nestašan - kažu da je to pokupio od djeda. Primijetio sam da još nema nikakav ozbiljan dodir s mobitelima, što mi je drago. Vidim da su odlučili potpuno ga udaljiti od svih mogućih zaslona. Amra i Kerim jako dobro znaju kako će odgojiti sina.

Emir Hadžihafizbegović i unuk Idriz

PRIVATNA ARHIVA

Koju ste najvažniju lekciju iz djetinjstva ponijeli iz rodne Tuzle?

- Najvažnija lekcija koju sam ponio iz djetinjstva i odrastanja jest da je sve u životu važno, ali da nas na kraju oblikuje nekoliko odluka koje donesemo. To su odluke gdje ćeš živjeti, s kim ćeš živjeti, što ćeš raditi, s kakvim ćeš se ljudima okružiti i što ti je ciljna grupa. To je pet najvažnijih odluka - imao ti 30, 60 ili 90 godina. Kad se okreneš, shvaćaš da te tih pet stvari određuje. Zahvalan sam svojim roditeljima koji su mojem starijem bratu i meni baš to često govorili. Odrasli smo i na rečenici koju stalno ponavljam: "Postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne." Roditelji su i to ugradili u moj mentalni kod. Toliko snažno da sam, dvaput obilazeći svijet, znao zaboraviti check-in karte na aerodromu, kao i avionske letove te hotele u kojima sam spavao. Svašta sam zaboravljao - ali nikad ljudske likove, njihova lica, i tu istinu koju nosim u sebi od djetinjstva.

Jeste li ikad požalili zbog vjere u ljude?

- Desi se da vas ljudi u životu razočaraju. Ali ljudi vas u životu i dignu. Ništa ne funkcionira bez ljudi. Sada mi pada na um rečenica omiljenog pisca Gabriela Garcíje Márqueza. Kada je na dodjeli Nobelove nagrade za "Sto godina samoće" 1982. govorio u Švedskoj akademiji, završio je riječima Williama Faulknera, koji je također bio dobitnik Nobelove nagrade za književnost - "Ne pristajem na kraj čovjeka."

Kako napreduje pisanje vaše monografije?

- U pripremi je. Surađujem s jednom zagrebačkom izdavačkom kućom, ugledat će svjetlo dana najesen 2027., a promocija će biti organizirana u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Skoplju. To će biti sinteza svega: krećem od rođenja, a završit ću onime što ću raditi pred samo prelamanje. Naslov ću ekskluzivno otkriti vašem magazinu: "Sve moje borbe, pobjede i ožiljci". Reći ću i to da sam davno odlučio izaći iz zone konformizma. Mogao sam ostati na tom mjestu i sa strane promatrati što se oko nas događa i šutjeti. Vjerujem u to da ljudi koji imaju intelektualnu zadaću kroz svoj odgoj, školovanje i obrazovanje moraju svakako izaći iz zone konformizma. Kada se rodite i živite u zemlji u čijem se glavnom, olimpijskom gradu ubije 11 tisuća civila i 1600 djece do 14 godina, o tome morate imati životni, ljudski stav. To je jedan od razloga zbog kojih pišem knjigu.

Pamtimo vas kao poručnika Safeta Pašića iz "Karaule", požrtvovnog oca Ibru iz "Armina", predanog vozača autobusa i oca Ivu u filmu "Takva su pravila". Kad biste morali izdvojiti ulogu koja vas je najviše obilježila, što biste izabrali?

- Izabrao bih tri uloge iz spomenutih filmova: "Armin" Ognjena Sviličića, "Karaula" Rajka Grlića, ali i ulogu Ekrema u filmu "Kod amidže Idriza" Pjera Žalice. Radio sam s ljudima koji su lišeni bilo kakve sujete, s ljudima koji suvereno vladaju svojim poslom - i uvijek su spremni na dijalog sa svojim glumcima. To su redatelji koji vole glumce i kada vi predložite nešto što nije u scenariju ili želite nešto dodati, oni razmisle i kažu: "Može, okej". Tako rade ljudi koji nemaju ego, a veliki su znalci svog posla. Danas to nije čest slučaj.

Zašto?

- Zato što smo u zadnje vrijeme, u raznim društvenim segmentima, taoci polusvijeta. Živimo u civilizacijskoj inverziji gdje je zlo aktivno, a dobro pasivno. Odrazilo se to i na umjetnost. Redatelje sam u ranijem pitanju spomenuo zato što mislim da mladi redatelji trebaju od njih učiti. Rekao bih i to da se redatelj koji ne voli glumce ne bi trebao baviti tim poslom. Ima dosta redatelja kojima glumci služe kao manipulativno sredstvo. Nažalost, neki moji kolege na to pristaju, ja nikad nisam.

Emir Hadžihafizbegović

BRANIMIR KRALJ

Umjesto dramskog umjetnika, umalo ste postali novinar. Pomislite li kako bi vam danas izgledao život da ste krenuli tim putem?

- Ima jedna misao koju često ponavljam: "Želiš li nasmijati Boga, iznesi mu svoje planove." Nikad se nisam amaterski bavio glumom niti sam mislio to studirati. Moja želja bila je sportsko novinarstvo. Volim i pratim sport, idoli su mi bili vrhunski sportski novinari Božo Sušec, Dragan Nikitović, Sead Hadžijahić.

Kako ste dospjeli među studente glume?

- Poslije odsluženog vojnog roka, 1982., došao sam u Sarajevo upisati žurnalistiku. Zakasnio sam na prijamni, okrenuo sam se i pitao neke ljude: "Ima li još neki fakultet ovdje?" Rekli su: "Ima, gluma". Otišao sam tamo na ispit, Emir Kusturica je primao klasu, i od 240 kandidata ostalo je nas 40 u užem izboru. Primljeno nas je osam, a ja sam imao najviše bodova. Možda bi neki frizeri, automehaničari ili električari, da su upisali glumu, bili jako dobri glumci. Vjerujem da je Bog tako htio, sretan sam da sam glumac.

Kad danas govorite o tom mladiću koji je bez planiranja upisao glumu, moram vas pitati kakav ste bili dječak?

- Bio sam onakav kakav sam i danas. Kažu da sam bio nestašan i da je moj unuk po tome na mene. Imao sam predivno djetinjstvo, strpljive roditelje Mustafu i Nizamu. Oboje su iz Srebrenice, no 1953. došli su živjeti u Tuzlu. Imam šest godina starijeg brata Irfana, koji je također bio nestašan. Inženjer je elektrotehnike, živi u Tuzli i ima dvoje divne djece.

Koji su vaši gušti izvan seta i kazališne pozornice?

- Gurman sam, volim fino jesti, a znam i kuhati. Osim toga, fan sam sporta. Kad god uhvatim vremena, zauzmem udobnu poziciju ispred televizora i pratim sve: nogomet, rukomet, košarku, atletiku, boks, odbojku... Moram vam reći i to da je uzrečica "U zdravom tijelu zdrav duh" sto posto istinita. Nikad nisam upoznao sportaša, a da nije dobar čovjek. Nekada sam volio igrati mali nogomet, no kako su mi zbog problema sa šećerom u krvi stradale krvne žile, morao sam prestati. Volim se družiti s knjigom. Mislim da dobra knjiga može, kada za to osjetim potrebu, zamijeniti ljude i omogućiti mi prostor za razmišljanje.

Što sada čitate?

- U fazi sam da čitam knjige koje sam čitao prije 35 do 40 godina, kada sam bio student. Čitam Andrića, Thomasa Manna, Kunderu, Dostojevskog. Imam fetiš-knjigu koju ponovno čitam, maestralnu "Proljeća Ivana Galeba" Vladana Desnice. Volio bih da je svaki umjetnik pročita jer je briljantna, a onda i svi koji vole dobru knjigu. Sada i nju, kao i djela Dostojevskog i Hessea te Kunderinu "Nepodnošljivu lakoću postojanja", drugačije doživljavam. Povratak pročitanom prije dva, tri desetljeća preporučujem svakome. Sada me čekaju Meša Selimović i Ranko Marinković, njegova "Glorija".

Koliko vas kroz život vodi razum, a koliko srce?

- Jedna izreka kaže: "Iskren čovjek govori istinu uvijek, pametan samo u pravi čas." Ja sam kroz život uvijek bio više iskren, manje pametan. Što sam više govorio istinu, to sam bio bliže ludnici. Završio bih jednom svojom mišlju: "Kada u jednom društvu argument kao sredstvo komunikacije postane beznačajan, to društvo putuje u besmisao." Na besmisao ne mogu pristati. Nisam nikakva crna ovca jer osjećam da je zlo aktivno, a dobro pasivno i želim to promijeniti. Mislim da samo glumac koji voli ljude može iz uloge u ulogu tražiti ono najbolje u njima.