Premda je službeno u mirovini, zagrebački glumac Dragan Despot (70) ne planira stati. Nakon više od če­­tiri desetljeća uspješne kazališne, filmske i te­­le­­vizijske karijere ponovno se vraća na male ek­­rane - ulogom Ante Glamuzine u seriji "Slu­­čajna obitelj" na Novoj TV. Iako inače ne voli da­vati intervjue, ispričao nam je detalje o no­­vom angažmanu, ali i o brojnim drugim temama iz profesionalnog i privatnog života. Među ostalim, govorio je braku s glumicom Anjom Šo­­vagović Despot (63), njihovoj oazi na Bra­­ču, odrastanju u skromnoj obitelji u Mostaru te vrijednostima koje je iz nje ponio - i zbog kojih i danas svakom poslu pristupa "rudarski".

Što vas je privuklo ulozi Ante Glamuzine u "Slučajnoj obitelji"?

- Ponuđena uloga bila mi je na neki način izazov, prije svega zbog scenarij je prekrasan - netipičan, jer je riječ o drami u kojoj ima i humora, i emocija, i ganutljivih trenutaka. Pruža mogućnost višeslojnijeg glumačkog izraza. To mi je bio i povod da probam iskazati glumačke izraze s kojima se dosad nisam susreo. U duhovitoj, obiteljskoj drami.

Kako je moguće pronaći glumački izazov nakon desetljeća karijere?

- Zato što se uvijek osjećam kao da sam na početku, kao da mi je to prvi posao u životu. I uvijek u projekt ulazim s istom velikom odgovornošću, temeljitom pripremom i angažmanom. Danas imam istu tremu kao i na početku, ako ne i veću.

Je li vam izazovno pratiti ritam snimanja koja znaju trajati i po dvanaest sati dnevno?

- U takvom se ritmu jako dobro snalazim. Još sam dovoljno vitalan da sve to mogu podnijeti - i fizički, i što se tiče učenja teksta. Odlično pamtim i ne vidim nikakvu razliku u odnosu na mlađu ekipu.

Snimljeno u Modul i Nunc Concept Storeu

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako je raditi s mladim glumcima?

- Oni su uvijek inspiracija. Doživljavaju te na drugačiji način, u tebi vide čovjeka koji je već nešto napravio u životu. Pred njima mi je uvijek veća odgovornost igrati jer znam da me gledaju i pokušavaju nešto naučiti, a ja samo želim nenametljivo igrati tu ulogu. Tako da je i to nešto što me u konačnici inspirira, da budem još bolji. Zapravo, kad radiš, radiš da bi bio dio nekog puta kojim bi oni trebali ići - i ukazati im na to.

Dugi niz godina predavali ste i na Akade­miji dramskih umjetnosti u Zagrebu?

- Predavao sam scenski govor kao docent, vanjski suradnik. Uvijek sam im pristupao više kao svojoj djeci nego kao studentima. Imajući doma glumicu i djecu, imao sam toleranciju. Mogao bih čak reći da sam bio talentiran za pedagogiju, imao sam osjećaj, pravi pristup.

Mislite li da je mladima danas lakše ili teže nego što je bilo vama?

- Mislim da im je puno teže. Nas je bilo i puno manje. Ja sam skoro odmah nakon završene Akademije dobio angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a vrlo brzo uslijedile su i glavne uloge. Danas je manje tržište, čini mi se da su svi u nekom strahu za egzistenciju. Mladi ljudi pokušavaju puno stvari raditi sami, pa se udružuju u neovisne grupe. Koriste i razne medije da bi se eksponirali, što je potpuno razumljivo.

Što je za vas glumačka inteligencija?

- Ja se uvijek bolje snalazim na sceni nego u životu. Vode me instinkt i glumačka inteligencija, koju sam vjerojatno stekao kroz iskustvo. U životu sam i odbio puno stvari za koje sam mislio da ne mogu biti dobre. Ponajprije podjela uloga, jer ne mogu svi sve igrati. Da bi glumac uspio držati pažnju publike, mora imati jednu vrstu začudne prirodnosti.

Kako se ona postiže?

- Dovoljno je upoznati samo djelić lika koji se igra, a zatim slijediti autorov tijek misli. Kad je autor kristalno jasan, onda nema problema. Uvijek razmišljam i što bih ja napravio u tom trenutku, na tom mjestu i u to vrijeme, u odnosu s tim ljudima? Kao glumac tražim način na koji ću uzbuditi publiku, potaknuti je da misli ono što mislim da treba. I u toj vrsti psihoanalize je zapravo i ljepota našeg posla. Tako još bolje upoznaješ samog sebe, a najljepši trenuci su kad sam sebe iznenadiš sa svojim mogućnostima. Samo je potrebno usuditi se, imati hrabrosti tražiti i izražavati se.

Dragan Despot glumi Antu Glamuzinu, a partnerica mu je Jasna Odorčić koja glumi Lovorku Glamuzinu

PRESS NOVA TV

Troši li vas to?

- Vjerojatno, ali ne osjećam to kao umor. Baš se znamo šaliti na setu - kakvi god da su vremenski uvjeti, ne osjećam ih kad snimam. Tada sam u nekom svom transu, mimo stvarnosti u kojoj živim. Samo razmišljam o načinu na koji me publika gleda i čuje.

Mnogi vas pamte i po monodrami "Na rubu pameti", koju ste režirali i adaptirali.

- To je uloga i posao na koji sam ponosan. Igram je više od 22 godine, a radio sam je u fazi svoje kreativne zrelosti kad sam mislio da se mogu baviti Krležom na taj način. Dandanas uživam i u reakciji publike, i u tome kako to igram. Smatram to više svojom nekom glumačkom higijenom, pogotovo zato što se taj komad bavi bitnim problemima društvenog licemjerja, moralne iskvarenosti i ljudske gluposti. Dakle, aktualnim problemima. Tako iskazujem i svoj bunt prema situaciji u kojoj živim.

Igrate li predstavu i dalje na isti način kao na početku?

- Meni je uvijek ista, uvijek je to moj bunt i krik, neko moje hamletovsko samoubojstvo na kraju. Ali nailazim na ljude koji su je više puta gledali, njima je svaka predstava drugačija. Pronalaze neke nove stvari koje ih iznova inspiriraju, čine pametnijima. Taj je roman napisan 1938., a ima veze sa svime u čemu mi danas živimo. Drago mi je kad sretnem ljude koji me zaustave zbog takvih stvari. Sad je sve češće igram.

Prije pet godina ste se umirovili - je li vam to teško palo?

- Naš je posao specifičan. Više nisam bio u angažmanu, ali dogodila se jedna vrsta slobode u kojoj sam mogao birati raditi ono što mi paše. Osim toga, ne moram raditi dva posla istovremeno, niti želim imati koncentraciju za tako nešto. Želim se posvetiti samo jednome poslu do kraja, biti bez zadrške i potpuno u tome. Posvećujem se i svojem privatnom životu više nego što sam prije mogao.

Gdje danas uživate?

- Brač je mjesto gdje se osjećam najugodnije na ovom planetu. To mi je sanatorij, oaza, dom. Brač je mjesto koje ima i pustinju, i planinu, i more, i brda. Tamo sam napravio i svoje najveće uloge, pod maslinom u dvorištu kuće moje punice Maje Šovagović. Bez masline ne bi bilo ničega. Imamo dvorište u kojem se uvijek nečime bavim, volim raditi stvari koje nemaju veze s mojim poslom. U vrtu sadimo limun, ružmarin, lavandu... Počeo sam tamo raditi s pokojnim puncem, Fabijanom Šovagovićem. On me je uvukao u te aktivnosti koje nemaju veze s glumom, a zapravo imaju. To su trenuci akumulacije, koji te čine zdravijim. Pronalazim kreativnost i u kuhanju i u gledanju nogometa.

Nedavno ste proslavili 70. rođendan, je li vas bilo strah tog broja?

- Ne, uvijek sam kroz život prirodno doživljavao godine. Starost nije bolest, najbitnije je zdravlje u svemu tome. Sad sam stariji, ali i još uvijek mi se čini da mi je mentalno bliži Hamlet nego Klaudije. I pitam se kad ću postati mudar, zreo. U seriji "Slučajna obitelj" pokušavam biti stariji nego što jesam, ali to glumim kroz misli koje izgovaram. Ljudi su skloni etiketiranju i otpisivanju, ali nisam time opterećen. Nikad se nisam bojao da neću imati posao.

Dragan i Anja vjenčali su se nakon samo četiri dana veze

DARKO TOMAŠ CROPIX

Četiri desetljeća vas na putu prati i supru­ga Anja Šovagović Despot, s kojom ste se vjenčali nakon samo četiri dana veze?

- Znali smo se godinama, jer sam radio i družio se s njenim ocem, a sve je krenulo na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje sam glumio Romea u predstavi "Romeo i Julija". Već drugog dana kupio sam prsten, a nakon premijere "Romea i Julije" otišli smo na Brač gdje sam je isprosio. Imao sam dovoljno zrelosti da budem sto posto siguran u to. Iako nisam nikada smatrao da bih trebao biti s glumicom, na kraju je ispalo genijalno jer sam naišao na osobu koja me je u potpunosti razumjela.

Uspijeva li vas dandanas iznenaditi?

- Kako ne, za 70. rođendan mi je kupila električni bicikl.

Koliko se vaša ljubav mijenjala kroz četiri desetljeća?

- Mi smo postali jedno. Možemo biti zajedno i šutjeti tri sata, svatko u svom filmu, ali i dalje smo zajedno. Nema pritiska, osjećam kao da je dio mog tijela, u toj smo fazi. Tako je bilo od početka, ali nismo toga bili svjesni. Niti su nam prognozirali uspjeh.

Imate i dvoje djece, kćer Anu (32) i sina Josipa (26). Kako biste reagirali da vam danas dođu s takvom idejom?

- Prvo bih bio skeptičan, ali i to je sreća na neki način. Ima Boga, kako se kaže.

Oni nisu krenuli vašim glumačkim koracima?

- Oboje su bili talentirani za to, ali nisu htje­­li, nije ih zanimalo. Ja sam predavao na Akademiji u to vrijeme i nisam ih prisiljavao ni na što - bitno je da sami odaberu svoj put. To su i napravili, i u tome su sretni. S te strane nisam opterećen time, ali mi je žao što nisu krenuli tim putem. Mislim da je glumački posao najlakši na svijetu, ako ti je Bog dao da budeš glumac.

Oboje se bave kreativnim zanimanjima, traže li vas savjete?

- Kako ne, uvijek otvoreno pričamo o svemu, i to bez zadrške. Neke istine u prvim trenucima ne prime laka srca, ali poslije shvate da smo na neki način bili u pravu. Ana se bavi animacijom, iako je prvo završila engleski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu. Na kraju je još pet godina studirala na Akademiji likovnih umjetnosti i završila animaciju. I uopće me nije iznenadila njezina potreba za time, jer sam joj kao malenoj stalno crtao, a i ona je uvijek morala crtati. To joj je bio problem i u školi - stalno je crtala sa strane dok je, primjerice, bila na satu matematike. Josip je završio komparativnu književnost, a ni on me nije iznenadio. Uvijek je bio sklon pisanju, pa je pisao nekakve priče. Sada piše kolumne u jednom od dnevnih listova, kritike, a vidim da mu je pismeni način izražavanja puno raskošniji od usmenog. Vidim da je na svom terenu.

Dragan sa sinom Josipom i kćeri Anom

JOSIP BANDIC CROPIX

Što vam je bilo bitno kod njihovog odgoja?

- Gledali smo puno biranih crtanih filmova, tako da su od najmanjih godina bili educirani. Uvijek smo ih učili i da puno čitaju. I danas im uvijek imam nešto za dodati na popis "lektire".

Koji su autori vas najviše obilježili?

- Shakespeare i Krleža. Iako se u svakoj literaturi može pronaći nešto. Već sam kao gimnazijalac bio dosta načitan, ali sam i na Akademiji stalno čitao. Danas manje čitam, pa se šalim i kažem da sam pročitao sve što je bitno. Danas su neka druga vremena, ali nama je nekada knjiga bila jako bitna, jedno intimno iskustvo. Ništa ne može biti tako raskošno kao naša vlastita mašta u kojoj sami sebi dočaravamo scenografiju. Čitajući proširujemo maštu, razvijamo je.

Po čemu pamtite djetinjstvo?

- Bio sam dosta introvertiran kao dijete. Od mene se prije očekivalo da ću biti svećenik nego glumac. Ali zapravo sam o glumi počeo razmišljati gledajući predstave u mostarskom kazalištu i televizijske drame koje su se tada prikazivale svaki ponedjeljak na Radioteleviziji Zagreb. Razmišljao sam kako bih se u nekim situacijama na sceni mogao osjećati prirodnije nego oni, ali nisam se usudio nikome govoriti o tome. Tek sam majci i ocu rekao netom prije odlaska na prijamni. To mi je bio prvi izlazak na scenu, iako sam već s osam godina znao da želim biti glumac.

Kako su vaši roditelji reagirali na tu odluku?

- Bio sam dobar đak pa nisu brinuli. Moj otac je bio rudar, a majka domaćica, tako da sam zbog toga neke stvari poštivao i cijenio. Znao sam da nemam pravo na rizik u životu, već da moram ispuniti neku misiju. I danas isto prilazim svakom poslu - rudareći i kopajući.

Je li vas to u nekom trenutku opterećivalo?

- Kao dijete, da. Sjećam se kad me je otac do­­veo do rudnika, gdje sam se trebao spustiti u liftu, ali nisam se usudio. I onda mi je od te rudarske plaće financirao školovanje u Zagrebu. Cijenio sam to, čak mi je i imponiralo. Dandanas se štrecnem kad je Dan rudara, emotivno reagiram na bilo kakvu rudarsku nesreću. Poštujem te ljude jer znam u kakvim uvjetima rade. Moja majka je čistila stubišta kako bismo dvije mlađe sestre i ja mogli studirati, ali nikad nismo osjetili da nam je nešto nedostajalo.

Kako je izgledao vaš dolazak u Zagreb?

- Bila je to ljubav na prvi pogled, nisam znao što ću od sreće. Imao sam dobar krug ljudi oko sebe, nema kod koga nisam spavao, kod koga sve nisam jeo, tko me sve nije primio. Prije je to bilo normalno. Čak smo znali spavati i po parkovima, hodati noćima... Danas kad moja djeca izađu, brinem se kad će se vratiti doma. Bila je to jedna druga vrsta slobode, kad su ljudi bili manje opterećeni.

Bila su to zlatna vremena Zagreba?

- Ivo Pukanić je fotografirao na našem vjenčanju, Jasenko Houra je pak svirao. Družio sam se s Rankom Marinkovićem, Jasenkom Hourom, Draženom Petrovićem i Željkom Malnarom, a tu je bio i moj najbolji prijatelj Srebrenko Despot. Vladalo je opće zajedništvo, kad se tražio način za imati komunikaciju s nepoznatima. Danas tog osjećaja nema, svi su egzistencijalno ugroženi. Prije nije bilo važno imaš li ili nemaš, a danas su ljudi u tom strahu moralno posrnuli.

Zahvaljujemo Modul i Nunc Concept Storeu na ustupljenom prostoru za snimanje.