Splitska glumica posljednjih mjeseci radi punom parom, a osim što glumi u RTL-ovoj seriji "Sjene prošlosti", pred njom je premijera predstave "Ubojstvo u Orient Expressu", a to ništa ne bi bilo moguće bez velike podrške obitelji i supruga Johna Harmandera s kojim ima devetogodišnjeg sina Rubensa.
Glumica Ana Maras Harmander (43) je temperamentna Splićanka, pustolovka koja obožava putovanja, adrenalinske sportove, fiziku, ples, fotografiju, more, čitanje, pisanje... Udana je za 43-godišnjeg Šveđanina Johna Harmandera, majka je devetogodišnjeg Rubensa i odlično balansira između posla, hobija i obitelji. Trenutačno je gledamo u seriji ‘‘Sjene prošlosti‘‘ na RTL-u gdje igra Anu, privrženu majku i suprugu kojoj se život nakon suprugove prevare potpuno promijeni, a u svom matičnom kazalištu ‘‘Kerempuh‘‘ igra u premijernoj predstavi ‘‘Ubojstvo u Orient Expressu‘‘ prema slavnom romanu Agathe Christie gdje glumi misionarku Gretu Ohlsson, Šveđanku koju je u filmskoj adaptaciji romana 1974. utjelovila Ingrid Bergman. Zapravo je zanimljivo kako su se neke stvari kod Ane posložile jer obožava krimiće, a sada joj se pružila prilika da igra u napetoj seriji s krimi elementima, kao i u predstavi čiji je predložak jedan od najslavnijih romana Agathe Christie, majstorice krimi žanra u kojoj kao prava švedska snaha glumi - Šveđanku.
- Baš sam neki dan pomislila kako je zanimljivo koliko nekada umjetnost imitira život i obrnuto. A ja baš obožavam krimiće, eto, sad idem u kazalište i u mom ruksaku je knjiga "Ana O" Matthewa Blakea jer u svakoj pauzi od probe i snimanja čitam. To me opušta, a opet vježbam moždane vijuge. Moj tata je radio u Grafičkom zavodu Hrvatske, tako da nam je kuća uvijek bila puna knjiga. Obožavam čitati, u mladosti sam pročitala skoro sve romane Agathe Christie, a jednakim intenzitetom čitam i danas. Knjiga je uvijek uz mene - kaže.
Imate li tremu prije premijere?
- Samo pozitivnu. Mi u Kerempuhu jedva čekamo izaći pred publiku da vidimo reakcije. Ovo je krimić u koji je utkano i humora jer ipak smo mi satiričko kazalište, ali ćemo vidjeti hoće li se gledatelji nasmijati na one scene za koje mi mislimo da su smiješne ili na neke druge. Doduše, svaka publika drugačije reagira, tako da jedva čekamo premijeru i reakcije gledatelja. Upravo je zato kazalište divno jer je živi organizam i nijedna izvedba nije ista.
I serija ‘‘Sjene prošlosti‘‘ je nešto drugačija od ostalih sapunica, obilno začinjena tajnama, osvetama i manipulacijama.
- Nakon jako dugo vremena snimam jednu takvu seriju. Riječ je o jako zanimljivom i jedinstvenom projektu - uzbudljivoj drami koja se vrti oko četiri snažne ženske ličnosti. Tako da mi se to učinilo kao nešto što ne bih smjela propustiti. To je za mene veliki izazov, da vidim kako ću se snaći u takvom projektu, da testiram svoju izdržljivost i mentalnu snagu i koliko sam spremna kao glumica za jedan takav zahtjevni projekt. Dovoljno govori i to što sam pristala imati i samo tri tjedna odmora, što je za mene velika žrtva, s obzirom na to da cijelo ljeto oduvijek čuvam samo za more i putovanja.
Snimanje traje osam mjeseci, a uz seriju igrate redovito i u kazalištu. Kako uspijevate organizirati život?
- Prilično sam dobra u organizaciji vremena. Uvijek se može naći vremena i za posao, koliko god on bio naporan i ponekad cjelodnevan, kao i za obitelj i prijatelje. Za sve što ti je važno želiš naći vremena. Naravno, i ja bih ponekad voljela da dan traje dulje da mogu sve stići, ali i u ova 24 uspijevam ugurati i odlaske u teretanu i druženje sa sinom Rubensom i suprugom i za šetnju svoja dva psa, bostonska terijera Ibru i Teslu, za čitanje, za izlaske... Kada mi je tempo pojačan, kao sada pred premijeru, mogu se osloniti uvijek na svog supruga koji je divan tata, kao i na dadilju Maju, koja je s nama od Rubensove druge godine.
Nedavno je počela nova školska godina. Koliko vam je to kao majci stresno?
- Nimalo. Rubens ide u American International School of Zagreb i tamo dobiju sve što im je potrebno za učenje, a u školi naprave i sve zadaće. Osim toga, imaju drugačiji pristup djeci nego u našim školama pa ih, primjerice, uče kako se ponašati u različitim životnim situacijama, kako reagirati, što je veliki, što je mali problem... Spremaju ih za život, a ne bave se samo besmislenim bubanjem gradiva.
Budući da vam je suprug Šveđanin, na kojem jeziku doma komunicirate?
- Na engleskom, iako John dosta razumije hrvatskog, a Rubens govori engleski, hrvatski, švedski i uči njemački. Jezik je zanimljiva stvar jer svaki ima svoje specifičnosti, a na engleskom se komunicira pristojnije. Naime, u nekim temperamentnijim situacijama na hrvatskom bih mogla reći svašta, no kada počinjem to govoriti na engleskom kao da nekako zastanem, promislim i moje misli se kanaliziraju na drugačiji način. Što je zapravo dobro, jer nekada su riječi ubojitije od svakog oružja.
Kako izgleda život između Dalmatinke i Šveđanina?
- Razlika u temperamentu se osjeti i danas, nakon 16 godina veze. Pripadamo dvjema potpuno različitim kulturama, ja Šveđane zovem Japanci sjevera Europe jer su mnogo organiziraniji od nas, posloženi, diskretni, ne ulaze u tuđe živote. Poštuju tuđi osobni prostor kao što čuvaju i svoj vlastiti. A mi smo čista suprotnost, volimo se baš naguravati u tuđi osobni prostor, glasni smo, taktilni, volimo se grliti, gestikuliramo... Ali to su po meni slatke razlike. Tako smo kroz naš odnos učili jedan od drugoga. On me naučio kako da se bolje organiziram, kako da neke situacije prihvaćam smirenije, kako drugačije reagirati ili uopće ne reagirati, pustiti ljude da budu ono što jesu. A on je i od mene dosta toga prihvatio, prvenstveno da bude otvoreniji i da govori o svojim osjećajima, što je za Šveđane tabu tema.
A kako se različitost kulture reflektira u vašoj kuhinji s obzirom na to da Švedska nije najpoznatija po gastronomiji?
- Kuhinja je Johnovo carstvo. To je nešto što ga opušta i u čemu uživa, stvarno je odličan kuhar i to znaju svi naši prijatelji, a u njegovoj kulinarskoj priči vlada mašta. On izmišlja jela i recepte, jako je kreativan, tako da se tu ne može naslutiti iz koje bi to nacionalne kuhinje bilo. Jedno od boljih jela mu je piletina u višnjevači.
Koliko se vidi, suprugove delicije ne utječu na vašu liniju?
- Pa otkad znam za sebe, vježbam. Teretana je postala moja rutina za koju uvijek nađem vremena. Oduvijek idem barem dva, tri puta tjedno u teretanu. To je moj zadatak i kao glumice jer mi tijelo mora biti spremno za razne fizičke izazove. A onda sam početkom godine shvatila da što si stariji, tijelo iziskuje više brige pa sam pojačala treninge. Osim toga, vježbanje me i psihički odmara jer tada pokušavam ne razmišljati ni o čemu.
Vaš zaštitni znak je duga kosa.
- Da, godinama imam različite dužine duge kose. Posljednji put sam se ošišala s 25 godina nakon jednog ljubavnog brodoloma, tako da bi me svako šišanje podsjetilo na to ne baš lijepo iskustvo. Moj odnos prema kosi je poput Samsona, jako je volim. Ali ako bi, primjerice, neki posao tražio da se ošišam, napravila bih to bez problema. Ali do sada nitko to od mene nije tražio.
Nije tajna da volite pisati. Spremate li neki novi komad koji bi se mogao naći i u kazalištu?
- Pišem otkad sam naučila pisati. Pjesme, priče, drame... U osnovnoj i srednjoj školi osvajala sam razne nagrade na literarnim natjecanjima, no kasnije je moj problem postao da sam teško s drugima dijelila ono što bih napisala. Kada sam se počela baviti glumom, bilo mi je nekako bez veze da se namećem još kao i spisateljica. Iako pišem gotovo svaki dan. Na pozornici je oživio moj tekst ‘‘Brodolomke‘‘ u izvedbi Kazališta Moruzgva, a u Žar pticu se vraća dječji mjuzikl ‘‘Božićna priča‘‘ koji je isto napravljen prema mojem tekstu. Ponosna sam jer sam prošle godine sa svojim tekstom ‘‘Nemaš samo ti ekskluzivu za patnju‘‘ osvojila treću nagradu za dramsko djelo ‘‘Marin Držić".
Koliko vam znači Split, more i dalmatinsko podneblje?
- U Zagrebu živim dulje nego u Splitu gdje sam se rodila i odrasla, i mislila sam da će mi s godinama nostalgija polako iščeznuti. No, dogodilo se baš suprotno. Ali to znaju svi koji su rođeni pokraj mora. Jer s morem razviješ jednu neraskidivu vezu. Ja sam kao mala satima sjedila na žalu, bacala kamenčiće i pričala s morem s kojim bih riješila sve svoje probleme. Za vrijeme juga bi vikala, a bura je poseban vjetar. Na buri nema razmišljanja, bura ti raščisti misli, ne trebaš nikakvu drugu pomoć. I to bivanje uz more sa saznanjem da si kroz njega povezan s cijelim svijetom stvarno je jedinstveni osjećaj. Ta nostalgija mi je sve jača, ali realni život je nešto drugo.
Oduševljava li vas jednako i more u Švedskoj?
- Ne na način koji volim naše more. Nemam takav prisan odnos s Baltikom, iako je i tamo jako lijepo.
Koliko često odlazite u domovinu svog supruga?
- Obavezno svake godine, ali ove nisam stigla zbog snimanja serije jer smo imali samo tri tjedna odmora. I baš mi je nedostajalo to naše tradicionalno putovanje jer sam jako zavoljela tu zemlju i ljude. Švedska me čini boljom osobom, smiri me, daje mi priliku da budem ono što jesam.
Nije vas teško nagovoriti na putovanja?
- Putovanja su moja strast. Nemam nikakav problem putovati sama. Svaki slobodni trenutak iskoristim da negdje odem, tu sam u Johnu našla pravog partnera, a zarazili smo i našeg sina. Velika putovanja, poput Afrike, gdje smo bili ovu zimu, planiramo unaprijed, a na ona kraća po Europi uglavnom odemo spontano. Kada vidimo da su nam se posložili neki slobodni dani, samo se pogledamo i kažemo: Gdje bismo mogli sada?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....