Nakon svjetskog srebra, još jedne velike medalje u nizu, atletičarka Vita Barbić nema puno vremena za slavlje. Pred njom je važna životna odluka – iako su joj se nudila američka sveučilišta, hrvatska rekorderka odlučila je svoj sljedeći korak napraviti kod kuće.
Osamnaest joj je godina tek, a atletičarka Vita Barbić svoje uspjehe niže kao od šale. Hrvatska juniorska rekorderka do 20 godina u bacanju koplja posljednjeg je dana Svjetskog prvenstva za mlađe juniore, koje se održava u američkom Eugeneu, osvojila srebrnu medalju hicem od 56,60 metara. Taj je hitac za četiri metra bio kraći od njezina osobnog i državnog rekorda do 20 godina (60,71 m), koji je postavila prije dva tjedna na državnom prvenstvu u Zagrebu, a izvela ga je u posljednjoj seriji, kada je već znala da je osvojila srebro. Tako si je, tri dana uoči 19. rođendana, poklonila najljepši dar – još jednu medalju. No, unatoč briljantnim sportskim uspjesima, ova Zagrepčanka nikada nije željela da je se percipira samo kroz rezultate, već i kroz osobnost.
Na životnoj je prekretnici i odlučuje o svojoj budućnosti, ponajprije kada je riječ o studiju, a mnoge je iznenadila željom da ostane u domovini. Odbila je ponude američkih sveučilišta i odlučila nastaviti se razvijati u Hrvatskoj. Naime, njezina starija sestra Klara Barbić studira na prestižnom američkom sveučilištu Harvard.
"Imala sam puno primamljivih ponuda za odlazak na američka sveučilišta, ali odlučila sam dati priliku nastavku svog razvoja u Hrvatskoj. Htjela sam pokazati da se i ovdje može napraviti sve što se hoće. Ljudi mi na dnevnoj bazi govore da nećeš moći biti odličan sportaš i odličan student i završiti i jedno i drugo, ali to je u meni probudilo i mali inat. Želim dokazati da se i ovdje može uspjeti uz male prilagodbe i podršku okoline. Mislim da bi većina trebala prihvatiti da sportaši imaju kapacitet za puno više nego što im se priznaje. Nisu sportaši glupi, oni su iznimno inteligentni ljudi koji puno toga mogu naučiti, jer svaki sport je jako kompliciran i zahtijeva jako puno inteligencije za izvedbe na najvišoj razini", izjavila je u intervjuu za Jutarnji.
U razgovoru za Gloriju lani je istaknula kako razmatra dvije opcije - stomatologiju, pa bi možda jednog dana radila u maminoj ordinaciji, a druga je dizajn. "Privlači me studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu, od interijera do svakodnevnih predmeta. Pokušavam držati školu na visokoj razini, to je uvijek bilo bitno mojim roditeljima, treneru i meni. Školovanjem si mogu osigurati stabilnost jer u sportu mnogo stvari može poći po krivu. Tako si smanjujem pritisak očekivanja u sportu”, rekla je.
Izvrsno svira klarinet, kojim je ovladala u glazbenoj školi, a u njoj omiljenoj skladbi, klasiku „Rapsodija u plavom” Georgea Gershwina, svira glavnu melodiju. No, kada je morala birati hoće li uz redovnu osnovnu školu, a kasnije Prirodoslovnu gimnaziju Vladimira Preloga, nastaviti s glazbom ili se s još više energije posvetiti treninzima bacačkih disciplina u svom Atletskom klubu Dinamo Zrinjevac, prevagnulo je potonje. Uz osmijeh kaže kako je za njezin odabir sporta „kriva” sestra Klara, jer se prva zainteresirala za atletiku. Trenirala je trčanje na srednjim prugama i skok u vis, što ju je naposljetku, nakon nastupa na Balkanskom prvenstvu prije gotovo četiri godine, dovelo do poznanstva s trenerom s Harvarda – gdje danas studira.
Vita je pak bila šestogodišnja klinka kojoj se svidjelo dolaziti sa sestrom u klub. Ondje je završila atletsku školu i stasala u juniorsku šampionku. Koplje i disk nekako su se sami nametnuli – pokazalo se da joj te discipline leže. Tako je počela njezina sportska priča, ona koja i danas traje i osvaja nove vrhove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....