Splitska glumica igra u prvoj dramskoj premijeri na Igrama, Držićevom ‘Skupu‘, čija tema ju podsjeća na obiteljsku priču kada joj je majka pobjegla iz Grada sa siromašnim studentom književnosti i ostavila bogatstvo zbog ljubavi.
Glumica Nives Ivanković (59), prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, nakon više od 35 godina bogate kazališne karijere, prvi će put nastupiti na Dubrovačkim ljetnim igrama. U prvoj dramskoj premijeri ovogodišnjeg festivala, koja će se održati 13. srpnja na Poljani Ruđera Boškovića, igra Varivu, sluškinju škrtog starca Skupa kojeg utjelovljuje Frano Mašković, u kultnoj Držićevoj komediji "Skup" u režiji Paola Magellija. Interes publike za predstavu bio je toliki da su sve izvedbe rasprodane tjednima unaprijed. Iako je riječ o profesionalnom izazovu koji je dugo priželjkivala, ovaj angažman za Nives Ivanković ima i snažnu osobnu dimenziju. Dubrovnik je grad uz koji je vežu uspomene iz djetinjstva, ali i obiteljska priča njezine majke koja je upravo u Gradu odrasla i kao djevojčica sanjala o glumačkoj karijeri. Nives nam je otkrila kako se priprema za zahtjevnu ulogu i zahtjevan dubrovački dijalekt, zašto smatra da je Držić danas aktualniji nego ikada, zbog čega njezina obitelj više ne dolazi na premijere te kako se snalazi u vremenu društvenih mreža i tehnologije koju, priznaje, koristi samo onoliko koliko mora.
Kako to da tijekom duge i bogate karijere do sada niste radili na Dubrovačkim ljetnim igrama?
"To nije pitanje na koje bih ja mogla odgovoriti. Ni Luku Modrića nisu odmah prepoznali. Tek mi je 59 godina, nikad nije kasno."
Kakav je osjećaj biti dio Igara koje su i dio identiteta Grada?
"Dubrovačke ljetne igre oduvijek su imale reputaciju umjetničkog Monte Everesta, zato sam bila presretna kada me pozvao veliki i genijalni Paolo Magelli, s kojim sam imala priliku i sreću mnogo raditi. On je uvelike utjecao na moje poimanje umjetnosti i na moje glumačko formiranje. No, moj dolazak u Dubrovnik nije ostvarenje samo mog kazališnog sna, nego ponajprije sna osobe koju najviše volim na svijetu – moje mame.
Kad bih pričala priču "Sve o mojoj majci", bio bi to pravi filmski scenarij. Ona je, naime, rođena u malom selu u zapadnoj Hercegovini, a u poratnim godinama, nakon Drugog svjetskog rata, tim krajem vladali su velika neimaština i glad. Moj je djed zato odlučio svojoj kćeri pružiti bolju budućnost pa ju je, teška srca, dao na usvajanje svojoj rodici, tetki koja nije imala djece, a bila je udana za dubrovačkog gospara, višeg činovnika u zdravstvu, dunda Augustina Rozena.
Tako je iz potpune neimaštine došla živjeti u palaču u Ulici braće Andrijića 8, poznatu baroknu palaču ugledne dubrovačke plemićke obitelji Gučetić. Odrastala je uz strog odgoj i obrazovanje, uvijek u pratnji tete Anke, a njezina je budućnost bila unaprijed određena – trebala se udati za kapetana duge plovidbe. No i ta je priča doživjela pravi filmski obrat.
Dok je odlazila u Hercegovinu posjećivati svoje roditelje, moj tata, koji je bio iz istoga sela i tada student književnosti te grčkog i latinskog jezika, zagledao se u nju i domogao se njezine dubrovačke adrese. Počeo joj pisati pisma, a teta Anka skrivala ih je u tinelu, ispod debelog stolnjaka i masivne staklene ploče na stolu. Jednoga dana mama je čistila kuću, pomaknula stol i pronašla pisma. Kako se i on njoj sviđao, odlučila je odgovoriti. Teta Anka i njezin muž bili su užasnuti njezinom odlukom, ali kako bi uopće ostali u kontaktu, tražili su da se vjenčaju u Dubrovniku i da moja mama dobije miraz. Tako su se moji roditelji zaručili u crkvi Gospe od Milosrđa na Lapadu, a vjenčali u dubrovačkoj vijećnici i Katedrali. Moja su djetinjstva i ljetovanja bila vezana uz tu baroknu palaču, kupanja na Porporeli i ulice Dubrovnika koje poznajem gotovo kao vlastiti dom. Zato je ovaj moj dolazak mnogo emotivniji od samog poziva, koji je, naravno, došao kao svojevrsna nagrada za moj dugogodišnji rad.
Posebno zato što je moja mama bila ta "Mala sa skalina" koja je gledala glumce na Dubrovačkim ljetnim igrama i sanjala da će jednoga dana i sama postati glumica. U ono je vrijeme, za djevojku odgojenu prema strogim dubrovačkim pravilima, takav san bio gotovo skandalozan. Kada je moj otac dobio stipendiju i posao u tadašnjem Duvnu, današnjem Tomislavgradu, "Mala sa skalina" otišla je za ljubavlju – u zlatnim sandalama, sa šeširom i svojim mirazom – u kraj u kojem tada, slikovito rečeno, još nisu vidjeli ni šešir, ni sandale, pa ni običnu deku. A ja danas, svojim dolaskom na Dubrovačke ljetne igre, na neki način zatvaram taj krug."
Znači, za vas Grad ima posebno mjesto u srcu?
"Apsolutno. Dubrovnik za mene nikada nije bio samo grad ili turistička razglednica. On je dio moje obiteljske priče, dio mog odrastanja i dio identiteta moje obitelji. Upravo zato ovaj angažman doživljavam mnogo osobnije nego što bi ga možda doživio netko tko s Gradom nema takvu povezanost."
Kako teku probe i kako ste se snašli s dubrovačkim govorom?
"Dubrovački govor nije lagan, premda se ljudima često čini jednostavnim. Pogotovo starodubrovački, koji se razlikuje od današnjeg. To je sastavni dio rada na ulozi i svi se trudimo. Jedan od mojih načina vježbanja jest da stavim šešir i naočale pa odem na placu kupovati voće. Ako me ne prepoznaju po glasu, onda znam da sam na dobrom putu. Tako vježbam govor i nadam se da ćemo pronaći pravu mjeru."
Držić je imao oštro oko za ljudske slabosti. Mislite li da su se ljudi od njegova vremena do danas uopće promijenili?
"Držić je aktualniji nego ikada. Ta žudnja za materijalnim, za zgrtanjem, konzumerizam kao smisao života – upravo zato je "Skup" danas savršen odabir. Nažalost, ljudska se vrijednost često mjeri stanjem na računu. Držić vrlo precizno pokazuje kako želja za stjecanjem i materijalno bogatstvo kvare ljude te kako novac, umjesto da služi čovjeku, postaje njegov gospodar."
Igre njeguju ambijentalni teatar, a vi ste ga svladali brojnim ulogama na Splitskom ljetu. Koja je čar kazališta pod nebom?
"Ambijent i vanjske pozornice vrlo su moćan partner glumcu. Publici predstave na otvorenom ostaju kao nešto najčarobnije, a to one doista i jesu. S druge strane pozornice, mi glumci vodimo ozbiljnu borbu s osvajanjem prostora, i u glumačkom i u tehničkom smislu. Buka, vreva, turisti, prašina, komarci, vjetar i monumentalna ljepota prostora poput Jezuitskog trga mogu biti vrlo zahtjevni. No kada se predstava rodi, sve te poteškoće vrlo brzo zaboravite."
Hoće li vam mama doći na premijeru?
"Neće. Ali svaku moju premijeru proživljava kao da je ona na sceni. U početku su moji dolazili na predstave, ali kad bih znala da su u publici, osjećala sam se potpuno ogoljeno. Kao da ništa što radim nije dovoljno dobro jer me oni najbolje poznaju. Razgovarajući s kolegama, shvatila sam da to nije ništa neobično. Danas za svaku premijeru od obitelji dobijem ili komad nakita, što je dubrovački običaj, ili buket cvijeća."
Poznato je da se ne volite gledati ni na televiziji ni na filmu. Vrijedi li to pravilo i danas?
"Da, ne mogu i ne mogu. A bilo bi mi drago da mogu. Kada se čovjek suoči sa sobom, vidi gdje griješi i to može biti dobar korektiv. Ali takva sam kakva jesam, a nisam ni jedina."
Kako reagirate kada vas netko pohvali za ulogu koju sami nikada niste pogledali?
"Vjerujem ljudima. Naravno da mi je drago kada publika ili kolege prepoznaju ono što radim. To je dio našeg posla i velika potvrda da je ono što ste željeli prenijeti došlo do gledatelja."
Jeste li tremašica?
"Da. Svaka normalna osoba ima tremu. Samo budala može biti potpuno samouvjerena. Na početku karijere trema je bila užasna, a s vremenom naučite kako je kontrolirati. Danas, nakon 35 godina rada, nije riječ samo o tremi nego i o pritisku očekivanja. No onda sebi kažem: zamislite da ste kirurg i da svakoga dana odgovarate za nečiji život. U glumi može biti povrijeđen samo ego. Zato sve prepustim u Božje ruke."
Postoji li redatelj koji vam je otvorio neka nova umjetnička vrata?
"Da, svakako. To su Paolo Magelli i Ivica Buljan. S Ivicom sam zajedno sazrijevala, on redateljski, ja glumački. Zato s ponosom nosim etiketu Magellijeve ili Buljanove glumice."
Publika vas i danas pamti kao Miki iz serije "Nad lipom 35" i Seku Odak iz "Ruže vjetrova". Iznenađuje li vas to?
"Da, a na društvenim mrežama vidim da je lik Seke Odak još aktualniji od Miki. Ljudi mi stalno šalju isječke, memove i objave. Te su uloge očito ostavile trag i ljudima su ostale drage. To mi je najveća nagrada."
Vi nemate društvene mreže?
"Za sada me ne zanimaju. No danas je čovjek gotovo polupismen ako ne vlada tehnologijom, zato sam završila tečaj informatike i marketinga. To mi pomaže da ipak mogu normalno funkcionirati u ovoj tehnološkoj eri."
Hercegovačkih ste korijena. Što je više oblikovalo vaš karakter – geni ili grad pod Marjanom?
"Split je grad koji me oblikovao i dao mi sve. Ljubav prema Hercegovini nosim u sebi. Osjećam se kao hercegovačka Splićanka ili splitska Hercegovka, kako vam drago. I jedno i drugo nosim s velikim ponosom."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....