Upravo se ova osobina smatra najvažnijom kod dobrih i uspješnih lidera, a najvažniji preduvjet za nju je istinska zainteresiranost za sugovornika.
Empatija je pojam koji se često koristi u svakodnevnoj komunikaciji. Svi je doživljavaju iznimno važnom i u privatnom i u poslovnom okruženju. Štoviše, kad govorimo o empatiji, nekako se podrazumijeva da je svima jasno što je to i kako se ponašati empatično. U tom kontekstu često znamo nekome i prigovoriti da nije dovoljno empatičan, a da mu ne objasnimo što pod time konkretno mislimo. Međutim, malo tko uistinu razumije što je zapravo empatija, zašto je važna i kako je postići.
O njoj se ne uči sustavno u školi. Učimo je pomoću savjeta koje dobivamo od okoline (obitelji, prijatelja, autoriteta, kolega). Ti su savjeti ponekad vrlo jasni i korisni, ali ponekad zbunjujući, kontradiktorni, pa čak i kontraproduktivni. Konkretno, često čujemo savjete poput onog da u poslu nema mjesta emocijama, da nadređeni treba biti emocionalno distanciran od onih kojima rukovodi, da je suosjećanje slabost i sl. Iz tih savjeta nije uvijek baš jasno kada trebamo biti empatični, s kojim ljudima, u kojoj mjeri, koliko često, s kojom svrhom.
Stoga je najbolje započeti s definicijom empatije, koja kaže da je to sposobnost da emocionalno shvatimo što drugi ljudi osjećaj, da vidimo stvari s njihova gledišta i da zamislimo sebe na njihovu mjestu.
Zašto je važna?
Gledajući ovu definiciju, može nam se činiti vremenski prilično zahtjevno svakoj osobi pristupati na taj način. Može nam se činiti i da tako postajemo emocionalno pristrani prema toj osobi, odnosno da ćemo zbog takvog povezivanja postati previše blagi, pa čak i pasti pod njezin utjecaj. Neki se mogu bojati da će na taj način izgubiti vlastitu autentičnost i identitet. Međutim, prava empatija sigurno neće dovesti ni do jedne od opisanih nuspojava.
Naime, u definicijama empatije često nije opisan najvažniji preduvjet za nju, a to je istinska zainteresiranost za sugovornika. Ta zainteresiranost šalje signal sugovorniku da nam je stvarno važno saznati što misli i kako se osjeća, odnosno da nam je stalo da ga razumijemo. Dakle, tek kad osobu stvarno vidimo, ona može vidjeti nas. To nam omogućuje ostvarivanje pravog utjecaja na nju zato što zna da joj želimo dobro. To je naročito važno za lidere, ali i za roditelje, profesore, liječnike te sve druge struke i uloge u kojima trebamo potaknuti nekoga na suradnju.
Zašto je ne uspijevamo ostvariti?
Četiri su najčešća razloga zbog kojih stupamo u komunikaciju s drugima:
- želja ili potreba da prenesemo neko znanje ili informaciju - u fokusu nam je sadržaj, a ne sugovornik
- kad nešto trebamo ili očekujemo od sugovornika, npr. da obavi neki zadatak - u fokusu nam je neki cilj, a sugovornik je objekt koji će nam pomoći da ga ostvarimo
- kad želimo da sugovornik promijeni neko svoje ponašanje - u fokusu nam je želja da vidimo promjenu, a ne sugovornik
- želja da se izjadamo - u fokusu su nam naše brige i nevolje, a ne sugovornik.
U svim tim slučajevima fokus nam nije na sugovorniku nego na nama i našim očekivanjima od njega. To sugovornik osjeća i zato pruža otpor suradnji. Osjeća da nam nije bitan on, nego nešto što treba učiniti za nas.
Tada naša nastojanja da mu prenesemo poruku rezultiraju neuspjehom. Postajemo ljutiti jer nas ne sluša ili tužni jer nas ne doživljava, odnosno bojimo se da nećemo ostvariti svoje namjere u komunikaciji s njim. Zato je važno da u tim slučajevima komunikacije sa sugovornikom u prvom redu njega stavimo u fokus.
Jedina situacija komunikacije sa sugovornikom u kojoj stavljamo fokus na njega je kad mislimo da mu je potrebna pomoć, bilo da je osobno traži ili da vidimo da ima neki problem. Međutim, i pritom možemo pogriješiti tako da mu namećemo svoje rješenje i ljutimo se ako ga ne prihvati. Zato je i u takvim situacijama najbolje najprije razumjeti što mu je potrebno. Ponekad je to samo uho za slušanje, rame za plakanje, utjeha, podrška, ohrabrenje, a ne savjet ili akcija. Sugovornik može prihvatiti savjet tek kada osjeti da ga razumijemo i prihvaćamo bez kritiziranja i osuđivanja.
Kako je razviti?
Postoji jednostavan način da se vrlo brzo stavimo u stanje empatije, a to je da sugovorniku posvetimo svoju pažnju. Da ga gledamo i slušamo kao da je u tom trenutku najvažnija osoba na svijetu. To znači da mu trebamo pristupiti bez predrasuda, bez paralelnih misli o nekim drugim temama, bez potrebe da ga kritiziramo, da mu naređujemo, dociramo i sl. Naravno da trebamo pristupiti komunikaciji s idejom što njome želimo postići, ali ne i s gotovim rečenicama u glavi niti s namjerom da ih što prije izgovorimo kako bismo iz razgovora izašli što brže. Ako se u prvom redu usmjerimo na sugovornika kako bismo sagledali stvari s njegova gledišta, riječi i rečenice već će doći u pravom trenutku te će se odlično nadovezivati na njegove.
Tako ćemo dobiti informaciju i zašto mu je ponekad teško surađivati s nama. Tu ćemo informaciju dobiti jer će osjećati da nam je smije dati bez negativnih posljedica, pa ćemo moći s njim otvoreno porazgovarati o tome i eventualno mu pomoći.
Uz to, važno je da s osobama s kojima živimo i radimo povremeno pokrenemo razgovor s jedinom namjerom da saznamo što rade, kako im ide, što ih veseli, motivira, što im stvara poteškoće i sl. Tako će dobiti osjećaj da ne razgovaramo s njima samo zato što trebamo nešto od njih nego i zato što nam je istinski stalo do njih. Dakle, u ostvarivanju prave suradnje i konstruktivnog utjecaja na druge nema prečica. Jedini put vodi kroz istinsku empatiju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....