Umjetnička ravnateljica dječjeg kazališta Mala Scena, glumica, redateljica i operna pjevačica ušla je u zadnje tromjesečje trudnoće, a ovih je dana sa suprugom Matejem Miloševom imala premijeru opere za bebe i djecu "Gita i skriveni svijet" u zagrebačkom HNK-u. U svom dnevniku sasvim iskreno progovorila je o nedoumicama, strahovima, ali i uzbuđenju koje osjeća uoči dolaska sina na svijet.
Bio je travanj, igrali smo predstave po Hrvatskoj i nisam se osjećala ništa drugačije nego inače. Iako moram priznati da sam samo nekoliko tjedana ranije bila u Disneylandu u kojem sam fotografirala samo opremu i odjeću za bebe i te fotografije slala svom tadašnjem dečku, a danas suprugu Mateju Miloševu. No, to nije za mene ništa novo pa nisam ni pomislila da bi to mogao biti neki znak. I dok smo tako putovali diljem Lijepe naše, iz nekog meni nepoznatog razloga, Matej me svako jutro pitao: "I osjećaš li se danas blaženo?". To je ponavljao do te mjere da smo se počeli zafrkavati kako sam - blažena trudnica. No, po povratku u Zagreb iz čistog inata odlučila sam mu dokazati da je u krivu stoga sam kupila test za trudnoću da mu dokažem kako od trudnoće nema ništa i kako sam, kao i uvijek - u pravu.
No, test me brzinom munje demantirao. Pokazao je "pregnant" i oznaku "3+" i prije nego što je isteklo napisano vrijeme u uputama. U mojoj glavi tada je nastao kaos u kojem su se izmjenjivali s jedne strane ogromna sreća i uzbuđenje, a s druge strane panika jer kako kaže moja bolja polovica, beba je bila željena, ali ne i planirana. Sve sam si posložila da budem trudna u 2025., ali svemir je odlučio da ću iduću godinu provesti na porodiljnom dopustu.
Imam sreće što radim u kazalištu za bebe i djecu tako da sam zadnje tri godine života zapravo provela u svojevrsnim pripremama za prinovu. Slušala sam podcaste na temu poroda, majčinstva, dječje psihologije, čitala knjige, pratila razne profile, što iz znatiželje, što iz želje da svi sadržaji koje stvaram u Maloj Sceni budu što bliži ne samo bebama, nego i roditeljima, a osobito mamama. Tako da sam vrlo brzo krenula u akciju, a dio mog mozga već je odavno bio spreman na ovu situaciju.
Iako je ustaljena tradicija da se nikome ništa ne govori prva tri mjeseca trudnoće, ako ne daj Bože nešto pođe po zlu, kod nas nije bilo šanse da toliko čekamo. Svi su znali u roku od dva tjedna. Vodila sam se time da ako se nešto i dogodi i primjerice doživim spontani pobačaj ili nešto ne bude u redu - ne želim kroz to prolaziti sama. Dapače, želim imati što veći krug podrške.
Osim obitelji i najbližih prijatelja, jedna od prvih osoba kojima sam se javila bila je moja doula Spomenka koja je sa mnom do danas. Doule pružaju psihičku i praktičnu podršku drugoj ženi za vrijeme trudnoće, poroda i babinja jer uglavnom svi brinu o bebi, a doula je ovdje da brine za mamu, da te prati, educira i pripremi na najbolji mogući način za porod i novi život koji dolazi s bebom. Znala sam da svakako želim doulu kad budem trudna, pratila sam Spomenku, kao i rad centra "Mati" i odmah sam ih kontaktirala.
Znati da imam podršku nekoga tko je stručan, tko ima znanje, tko je smiren i tko me podržava kroz cijeli proces, i u svemu ima "hladnu" glavu, nešto je što mi je odmah pružilo mir. Taj mir, koliko je moguć za jednu ADHD glavu, nekako me prati većinu trudnoće, na čemu sam jako zahvalna. U prvom tromjesečju muke mi je zadavala mučnina, koja se kod mene uglavnom javljala poslijepodne. Doduše kod mene nije bilo povraćanja već samo dizanja želuca koje bi se pojavilo u potpuno nasumičnim trenucima, uglavnom kad bih pričala pa bi to pričanje odjednom bilo prekinuto čudnim zvukovima. Zato sam odlučila isprobati stari recept pa sam stalno sa sobom nosila teglicu naribane jabuke koju mi je svako jutro pripremio moj suprug pa bi mučnine brzo nestale. Imala sam i dvije meni čudne situacije kada nisam bila sigurna što se događa pa sam otrčala na hitnu u Petrovu jer sam se jako prepala iako je moj racionalni dio glave govorio da se radi o banalnim stvarima. Nije bilo naravno, ništa, ali drago mi je da sam otišla u bolnicu jer me reakcija i odgovor liječnika smirio, a u suprotnom bih doma sjedila u strahu i panici.
U tim prvim mjesecima bilo mi je zanimljivo kako ti dođu neke nove senzacije koje se pojave pa nestanu i tako u krug. Kako je svaka trudnoća različita, nitko za većinu stvari koje prolaze trudnice ne može reći 100 posto što je normalno i što bi trebalo biti normalno. Trudnoća me naučila da stvarno moraš vjerovati samo sebi, slušati svoje tijelo i pratiti ga jer nitko ti ne može otkriti kako je to zapravo biti trudan dok to ne iskusiš na svojoj koži. Ne možeš znati kako ćeš reagirati na neke stvari, kako će ti tijelo raditi, kako će se glava presložiti.
S druge strane, šokiralo me koliko malo učimo o osnovama i koliko je ljudsko tijelo zapravo fascinantno, osobito ono žensko. Vjerujem da kad bi se o tome više učilo u školi, pričalo otvorenije, ne samo o teškim stranama trudnoće, nego i o onim čudesnima koje naše tijelo radi da bi se trudnoća uopće dogodila, a onda i opstala, svi bi se drugačije ponašali prema vlastitom tijelu, pogotovo prema ženama. Društvo bi trebalo više poštivati žensko tijelo i žensku prirodu koja je zaista posebna i drugačija. I to treba slaviti i neizmjerno cijeniti.
Imam sreće da imam poprilično "školsku" trudnoću. Ako izuzmem noćne bolove u nogama i osjećaj gladi, trudnoća mi je predivno iskustvo. Iako sam se u svemu tome bojala da će doći do pogoršanja mojih ADHD simptoma, čini se da na mene trudnoća djeluje obrnuto - puno sam sporija i mirnija nego što sam bila ranije. Zato sam se i bez ikakvog straha usudila putovati na Maldive, a ispalo mi je predivno iskustvo jer su me svi, kada su vidjeli da sam trudna, držali kao kap vode na dlanu.
Ono što se promijenilo proteklih mjeseci u mom životu je to da sam morala naučiti kako usporiti. Ponekad još to zaboravim, ali me tijelo vrlo brzo podsjeti da užurbani ritam koji sam imala do prije trudnoće ne dolazi u obzir. Isto tako, teško mi je ponekad gledati u ogledalu vlastito tijelo kako se mijenja. Vježbam i znam da imam sreće da još mogu biti fizički aktivna, no na neke stvari ipak ne mogu utjecati. Uhvati me ponekada sjeta zbog svega što više nikada neće biti isto, zbog nepoznanica koje su ispred mene, zbog toga što "gubim" kontrolu. Sada sam pak jako znatiželjna i zanima me kakva ću biti osoba kad postanem majka, tko je dijete koje nosim, kako će nam život izgledati. U svemu tome iznimno je važna i velika podrška supruga koji je jako pažljiv, prisutan i već sada aktivan roditelj, ali i podrška obitelji, prijatelja, kao i mojih "šamanica", kako ih ja zovem, s kojima i dalje radim na svojoj glavi i tijelu. Kada sam tati (Ivica Šimić) i mami (Vitomira Lončar) rekla sretnu vijest, bili su prvo šokirani, ali izvan sebe od sreće i ekspresno su doletjeli iz Kine gdje žive jer smo zbog trudnoće ubrzali i vjenčanje.
Nisam još krenula s kupovinom odjeće i potrepština za bebe, uglavnom samo naganjam muža da kupujemo knjige i sve što se tiče edukacije jer ja sam više taj tip, ali imam sreće da imamo dosta prijatelja s malom djecom pa smo postali članovi kruga second hand dječje odjeće koja putuje iz obitelji u obitelj.
Ono što je dodatni bonus trudnoće je da te nitko ne gleda poprijeko kad kažeš da usred dana moraš ići ubiti oko.Danas se pitam zašto sam se toliko protivila popodnevnom spavanju kao dijete. A čini se da je moj sin isti takav jer kad god se ja prilegnem - on kreće s partyjem. I to je nešto što me trenutno najviše zabavlja. Pokušavam shvatiti što točno on izvodi tamo unutra, nikako mi nije jasno, ali ne odustajem!
Ukratko, trudnoća je iz mog iskustva i divna i uzbudljiva i čudna i zahtjevna i zabavna. Pomislim ponekad kako je dobro da traje koliko traje. Daje ti vremena da polako, ali sigurno, počneš najveću transformaciju svog života. Da se privikneš i pripremiš na ono što dolazi - koliko je to moguće. Još kad bismo o svemu tome pričali više i ranije, mislim da bi nam svima bilo lakše i bolje. Bez obzira bili ikada u drugom stanju ili ne. Shvatiti što naše tijelo sve može je najfascinantnija stvar na svijetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....