Inženjerka građevine, chefica i poljoprivrednica Ana Andabak svoj je život podredila prirodi: sa suprugom Jakovom stvara mali ekosustav u kojem uzgajaju hranu, brinu o životinjama i sanjaju o potpunom preseljenju na ranč u zadarskom naselju Bokanjac.
Inženjerka građevine po struci, vlasnica restorana Butler Gourmet i poljoprivrednica - tri su uloge Zadranke Ane Andabak (40), velike ljubiteljice dobre hrane, prirode i životinja. Njezina se farma nalazi u zadarskom naselju Bokanjac, gdje je izgradila svoj "mali veliki svijet" kakav u današnje vrijeme sve više ljudi priželjkuje. Svijet je to u kojem većinu toga stvara vlastitim rukama, u kojem postoji mnogo napora i odricanja, ali na kraju dana i zahvalnost jer zauzvrat dobiva najljepše "nagrade".
"Pruža mi se nevjerojatan luksuz života u prirodi, na petnaest minuta od centra grada, gdje se nalazi moj restoran. Sa suprugom Jakovom živim na ranču od travnja do studenog, a zimi se prebacimo u našu "zimsku" kuću, udaljenu tri minute od ranča. Dva puta godišnje s naša tri psa i četiri mačke obavimo veliku "seobu naroda". U proljeće je to veliko veselje, a na jesen tuga, jer ostavljamo ljeto, bezbrižnost i buđenja uz zvukove pijetlova, fazana i ptica pjevica", govori Ana i dodaje kako im je cilj u potpunosti se preseliti na ranč s velikim vrtom, koji je postao svojevrsna mala tvornica hrane za restoran. U njemu najviše posla ima u ljetnim danima: od rezidbe, zaštite i plijevljenja do berbe i sortiranja povrća - pogotovo rajčica, jer ima 80 različitih sorti. Predvečer odlazi u kuhinju restorana, a u kasne sate vraća se na ranč pa s naglavnom lampom bere i sortira povrće za idući dan, za čiji je transport zadužen Jakov.
Farma i restoran
Priča s farmom počela je 2019., jer je Ana željela imati vlastite životinje. Prvo je nabavila kokoši - danas ih ima stotinjak i prave su zvijezde njezinog profila na Instagramu pod nazivom "Ana‘s Garden". U međuvremenu su im se pridružile guske i purice.
"Perad mi je opuštajuća, prekrasna, a kokoši su mi svojevrsna opsesija. Pitam se hoću li se ikada trgnuti iz ove faze. Vjerojatno nikad", govori kroz smijeh Ana, čiji plan nije bio uzgoj povrća, već ostvarenje sna o konjičkom klubu. No, s vremenom su se njezine želje promijenile i priča se nastavila u drugom smjeru. Ideja o restoranu je pak počela tinjati prije dvadesetak godina, a sve je postalo konkretnije kada je, na pragu tridesetih, upoznala supruga Jakova. On je u mladosti vodio poznate splitske restorane, a Ana je znala dobro kuhati.
"Ne sjećam se tko je prvi rekao da bi volio imati svoj restoran. Ali sjećam se da mi je, kada sam mu prvi put kod kuće skuhala jelo - juneće šnicle u šugu - rekao: "Ma, mi definitivno moramo otvoriti restoran!" I to je bilo to", prisjeća se Ana.
Planirali su ga otvoriti u Splitu, no nisu pronašli odgovarajući prostor. Tada im je njegov kolega javio da se u Zadru iznajmljuje prostor u kojem je prethodni restoran propao. Otišli su ga pogledati i ostalo je povijest. Jakov se iz Splita preselio u Zadar, posudili su novac i sav inventar restorana kupili na kreditnu karticu na 24 rate. Krenuli su s dugovima do grla, ali i velikom vjerom u sebe.
"Sjećam se svoje prve narudžbe u kuhinji i panike jer sam prvi put u životu morala skuhati jelo za novac", smije se Ana, koja se otad izgradila u poslu. Naučila je balansirati na osam plamenika štednjaka, koordinirati tave, tanjure, ali i ljude u kuhinji. Anin radni dan uvelike ovisi o godišnjem dobu. Ljetna jutra rezervirana su joj za hranjenje životinja, pa obavljanje birokratskih poslova, nakon kojih ide na trening ili obavlja kupnju. Sredina dana rezervirana je za pripremu ručka i novi obilazak životinja, koji je u kasno proljeće i ljeto posebno intenzivan jer tada brine o više desetaka mladih purica i pilića. "U raznim su fazama razvoja pa su tu hranjenje, punjenje pojilica, čišćenje bokseva, skupljanje jaja i rješavanje eventualnih problema koji znaju potrajati satima", nabraja Ana, za koju je povezivanje farme i restorana bio logičan korak. Nakon godina pokušaja i stotina pogrešaka naučila je proizvoditi ozbiljne količine hrane.
"Htjela sam pripremati namirnice koje sam sama uzgojila. Kada uploviš u svijet sezonskog hranjenja i shvatiš da tvoj organizam zimi traži fermentiranu hranu, u proljeće zelenu, a ljeti plodovitu, više nema povratka na staro", objašnjava Ana, koja tome uči i goste svog restorana. Veseli je kada u veljači počne sa sjetvom u svom malom kućnom stakleniku, na polici u blagovaonici opremljenoj umjetnom rasvjetom i grijačima. U restoranu pak gule krumpire, rade šalšu, mijese svoj kruh i tjesteninu te pripremaju sporo kuhana jela i domaće deserte.
"Žao mi je kada gostu ponudimo rožatu ili paradižot, a on pita za industrijski lava cake. Ipak, tješi me što se budi interes za uzgoj hrane, vrtlarenje i domaću kuhinju, a posebno činjenica da Hrvati još znaju prepoznati i cijeniti kvalitetnu hranu", poručuje Ana, koja u vrtu uzgaja rajčice, paprike, patlidžane, tikvice, dinje, tikve, salate, aromatično i začinsko bilje. Može se, kaže, poigrati i odlučiti hoće li uzgojiti žute i prugaste tikvice, zelene rajčice, bijele patlidžane i jarko ljubičaste paprike te na tanjure unijeti šarenilo i efekte koji se ne viđaju u konvencionalnom uzgoju. Njezina najnovija opsesija je cvijeće. Obožava raditi bukete od svježeg cvijeća za restoran i razveseliti mladenke dalijama koje s posebnom ljubavlju uzgaja. I koliko god joj fizički posao ponekad bio iscrpljujući, toliko joj je, otkriva, i iscjeljujući.
"Svi me pitaju kako sve stignem, ali jednostavno je. Ne idem na kave u kafiće, u šetnje gradom ili rivom. Ne mislim da je to loš stil života, ali nemam vremena. Radije biram boravak na ranču i druženje s biljkama, prirodom i životinjama. To mi puni baterije. Nemali broj puta otkazala sam druženja jer sam htjela dulje ostati raditi u vrtu", govori kroz smijeh Ana, dodajući kako joj ljudi često ne vjeruju da radi na zemlji i uzgaja kokoši. Pretpostavljaju da sve to vodi netko od starijih članova obitelji, dok se ona samo fotografira za Instagram. A istina je da ona ne dolazi iz poljoprivredne, već tipično gradske obitelji i da je ova priča započela s njom. Dokaz je, kaže kroz smijeh, jedan pogled na njezine nokte.
"Posebno u proljeće, u doba intenzivne sadnje presadnica. Uz sve ribanje ne mogu ukloniti tragove zemlje s ruku, pa je odmah jasno da ne glumim vrtlaricu", govori Ana, po prirodi kreativka i istraživačica. Tako je, primjerice, lani izrađivala stvari od drveta, dok dan završava čitanjem knjiga. Kaže da je odrasla okružena knjigama jer je njezin pokojni otac bio "najstrastveniji čitač kojeg je upoznala". Čitao je ruske pisce, teške, debele i stare knjige pisane sitnim fontom. Ona preferira knjige s naglašenom poukom, a ne voli chick lit i ljubiće jer je umaraju.
Zajednički snovi
Najveća podrška u svemu joj je suprug Jakov, kojeg naziva tipičnim gradskim šminkerom. Ni on nije sanjao da će živjeti ovako, ali zavolio je poljoprivredu. Rado vozi traktor i traktorsku kosilicu, koristi malčer i različite strojeve koje je nabavio. "Postao je pravi majstor za održavanje svih pogona na imanju od tri hektara - solarnog pogona, hidrofora, pumpi, navodnjavanja, bioloških pročišćivača... Jako sam ponosna na njega", govori Ana, priznajući da Jakov jedino ne prilazi kokošima. Ne zanimaju ga, ali se ne buni kada Ana odluči uložiti nemali novac u kokošinjac jer želi da kokošima bude lijepo. Podržava i njezine nove ideje o uređenju ranča, snove o jezercima i šumama, sadnji stabala i pokušaju da od njihove nekada prazne livade stvore mali ekosustav.
"Sve sanjamo zajedno i vjerujem da je to ključ našeg skladnog odnosa i uistinu zdravog braka, zajednički ciljevi i isti snovi", smatra Ana, dodajući kako je Jakova upoznala u noćnom klubu. Tada su, naime, živjeli potpuno drugačijim životom i puno više izlazili. Ana je zahvalna i na podršci kolega iz restorana koji su joj, ističe, i prijatelji i obitelj. Kaže da bi sve ideje mogla baciti u vjetar da nema ljudi koji ih svaki dan provode u djelo. "Zapravo sam više poljoprivrednica nego chefica. Moju poziciju u kuhinji gotovo je preuzela kolegica Snežana, moja srodna duša. Svaki dan zahvaljujem svemiru što nas je spojio", zahvalna je Ana, vjerujući u istraživanja prema kojima su najsretniji ljudi na svijetu baš farmeri.
Kaže da je poljoprivreda teška, ali ima izvrstan sustav nagrađivanja pa se čovjek osjeća korisno, ispunjeno i sretno. Najvažniji dio njezina svjetonazora su zdrava prehrana jer ljubav prema hrani teško može objasniti riječima. "Na prvome mjestu su mi riba i povrće, bez iznimke sezonsko. Jedem samo ono što imam u vrtu. Ne mogu zamisliti da poželim jesti punjene paprike zimi, a sarmu ljeti. Slijedim ritam prirode, to je ključ zdravlja i dobrog imuniteta. Naše tijelo intuitivno zna što mu treba, samo ga moramo naučiti slušati", kaže Ana, koja je nedavno upisala British Academy of Garden Design. Tek je na početku, no vidi mogućnost da joj upravo to jednoga dana postane novi poslovni smjer.
"Škola se sastoji od modula i projekata koje moram odraditi i tako polagati razine obrazovanja. Godinama me ljudi pitaju za pomoć oko sadnje i uređenja okućnica pa to vidim kao mogući posao u budućnosti, ako ikada budem imala vremena za njega. Ne bih se htjela hvatati toga prije nego što steknem diplomu. A gdje bi to bilo bolje nego u Velikoj Britaniji, kolijevci vrtlarstva kakvog danas poznajemo?", pita se Ana Andabak, koja u budućnosti želi zasaditi još stabala (sada ih na imanju ima više od 250), vratiti se ronjenju i imati više slobodnih ljetnih večeri u vrtu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....