Nikola Baraka, šibenski poduzetnik i direktor Croatian Travel Festivala, dva je tjedna proveo na jugu Afrike s prijateljima, a najviše su ga impresionirali Viktorijini slapovi, safari, moćan ocean i vrhunska vina
Južnu Afriku posjetio sam prvi put. Ranije sam putovao kroz Maroko, Tunis, Mauritaniju, Senegal, Keniju i Tanzaniju, ali jug nosi potpuno drugačiju atmosferu. Cape Town je grad koji sam oduvijek želio vidjeti, a ono što me dodatno motiviralo su Viktorijini slapovi i safariji - to je nešto u čemu najviše uživam na putovanjima. Odabir Zambije, Zimbabvea, Bocvane i Južnoafričke Republike bio je logičan jer se prirodno nadovezuju jedna na drugu. Srećom, prošle godine ukinuta je viza za Južnoafričku Republiku, što je dodatno pojednostavilo putovanje. Ranije je proces bio prilično kompliciran jer se viza morala osobno preuzeti u Budimpešti. Za Bocvanu i Zambiju viza nije potrebna, dok se za Zimbabve dobiva brzo na samoj granici. Prvo smo letjeli za Lusaku, nakon čega smo autobusom nastavili prema Livingstoneu. To se pokazalo kao izazov jer nikad ne znate točno kada autobus kreće. Na kolodvoru vas svi nagovaraju i pokušavaju ugurati u svoj autobus ili kombi. Najsigurnije je ići velikim autobusom, ali i to funkcionira tako da je službeni polazak u devet sati, pa se pomakne na jedanaest, a u stvarnosti autobus kreće tek kada se napuni. Na kraju smo krenuli oko četrnaest sati i stigli u Livingstone nešto poslije ponoći. Dolazak na autobusni kolodvor prilično je kaotičan jer čim taksi stane, okruže ga bookeri koji pokušavaju prvi prodati kartu. Unatoč svemu osjećali smo se sigurno i nismo doživjeli nijednu neugodnu situaciju tijekom cijelog putovanja. Ako želite slobodu u kreiranju vlastitog programa, dozu spontanosti i mogućnost promjene planova u hodu, samostalno putovanje je odličan izbor. S druge strane, ako preferirate fiksan program i ne želite razmišljati o organizaciji prije i tijekom putovanja, odlazak preko agencije pruža veću sigurnost i bezbrižnost. U obje opcije može se jednako uživati. Pitanje je samo osobnih afiniteta i spremnosti da za agencijsko putovanje izdvojite nešto veći budžet.
DIM KOJI GRMI
Možda je najljepši način za prvi susret s Viktorijinim slapovima bio let helikopterom iznad njih. Taj kadar ću pamtiti cijeli život jer izgledaju veličanstveno iz zraka. Bilo je to dvadesetak minuta čiste uživancije, a uz slapove dobili smo i kratki safari iz zraka iznad rijeke Zambezi, gdje smo mogli vidjeti nilske konje kako mirno uživaju. Nakon što smo slapove doživjeli iz te perspektive i vidjeli njihovu stvarnu veličinu i snagu, odlučili smo im se približiti još više. Zato smo posjetili Livingstone Island, do kojeg se dolazi brodom, što je već samo po sebi poseban doživljaj. Upravo je s tog mjesta istraživač David Livingstone 1855. prvi put ugledao slapove koje su tamošnji ljudi nazivali Mosi-oa-Tunya, odnosno “dim koji grmi”, a kasnije su dobili ime po kraljici Viktoriji. Kako smo došli tijekom sušne sezone, imali smo se priliku okupati u legendarnom Devil’s Poolu, na samom rubu slapova, što je iskustvo koje se dugo pamti. Rekao bih da je više mentalno zahtjevan trenutak nego adrenalinski. Prvo se mora preplivati jedan dio rijeke kako bi se došlo do bazena. Iako smo u gornjem toku rijeke vidjeli krokodile, u ovom dijelu ih nema jer preferiraju mirnije dijelove. Kada se dođe do samog bazena, vodiči kontroliraju ulazak, cijeli proces drže pod nadzorom i fotografiraju goste. U vodi su i ribice koje vas konstantno grickaju, pa nije baš najugodnije predugo se zadržavati, osim ako ne volite “fish spa”. U sušnoj sezoni na tom dijelu nema jake struje, tako da je voda u bazenu prilično mirna. Čak sam skakao sa stijena u bazen, na samo nekoliko metara od ruba slapova.
Osjećaj na rubu vodopada izaziva strahopoštovanje. Kada pogledate dolje i vidite tu visinu ispod sebe, kao i ogromnu količinu vode koja se obrušava, shvatite koliko je priroda istovremeno moćna i fascinantna. Ta sirova snaga prirode, pogled koji ostavlja bez daha i osjećaj potpunog povjerenja u rijeku koja te u jednom trenutku nosi mirno, dok se samo nekoliko metara dalje ruši u ponor, ostaju duboko urezani u sjećanje.
Nakon kupanja organiziran je i ručak na otoku, što je cijeli izlet dodatno zaokružilo u posebno iskustvo. Imali smo priliku vidjeti i slapove iz Zimbabvea, odakle se pruža najljepši pogled s kopna, jer se s te strane najbolje vidi njihova puna širina i snaga. Tako smo s ta tri doživljaja zaokružili cjelokupno iskustvo Viktorijinih slapova. Važno je znati da je sve dobro organizirano i pod stalnim nadzorom vodiča, tako da je iskustvo sigurno.
Što se tiče sezone, ovo iskustvo moguće je samo u sušnom razdoblju kada je vodostaj niži i uvjeti sigurni za ulazak u bazen. Preporučio bih skuplju opciju, odnosno kasniji termin koji uključuje ručak, jer tada ima manje ljudi, atmosfera je mirnija, a i ambijent na otoku je jako lijep. Ručak je također bio iznenađujuće dobar.
RONJENJE S MORSKIM PSIMA
Gansbaai u Južnoafričkoj Republici godinama bio je jedno od najpoznatijih mjesta na svijetu za ronjenje u kavezu s velikim bijelim morskim psima. Ukrcali smo se na brod s kopna, a nakon zarona ponovno smo izašli na obalu jer je more previše valovito da brod bude vezan za kopno. Atlantik je bio hladan, temperatura mora bila je oko deset stupnjeva, vidljivost pod površinom slaba, a valovi su gotovo neprestano ljuljali brod. Pravo mrtvo more. Posljednjih godina ondje se dogodila velika promjena u ekosustavu. Pojavile su se orke, kitovi ubojice koji napadaju velike bijele psine kako bi im pojele jetru. Napadaju ih tako da se zalijeću u njih, okreću ih na leđa i dovode u stanje nepokretnosti. U takvom stanju postaju lake mete za orke, koje im ciljano pojedu samo jetru. Zbog tih napada populacija velikih bijelih psina znatno se smanjila, a mnoge su napustile to područje. Umjesto njih, sve češće se pojavljuju druge vrste, poput brončanih morskih pasa, koji su postali najčešći morski psi što se susreću pri ronjenju u kavezu. Upravo su se dva takva pojavila i tijekom našeg zarona. Iako nisu opasni poput velikog bijelog, spadaju među deset najopasnijih vrsta morskih pasa.
Kavez je i dalje obavezan jer se velika bijela psina još uvijek povremeno pojavljuje, no mnogo rjeđe nego prije. Hijerarhija predatora se promijenila i ovo je pokazatelj koliko je životinjski svijet ranjiv te koliko se brzo može promijeniti ravnoteža u prirodi. U tim trenucima kroz glavu ti ne prolazi ništa dramatično, više neka doza uzbuđenja i znatiželje. Dok se spuštaš u kavez, svjestan si gdje si, ali sve je dobro organizirano pa nema panike. Ronio sam na Galapagosu, Maldivima, Baliju, Tajlandu, Šri Lanki i Sejšelima, tako da sam se već susretao s morskim psima i imao određeno iskustvo, što mi je dodatno olakšalo cijeli doživljaj. Pod površinom je osjećaj malo drugačiji nego što ljudi očekuju. Voda je hladna, vidljivost slaba i sve izgleda pomalo mutno, ali brzo se navikneš. Kad morski pas prilazi, prvo se vidi sjena. Tek na metar-dva od kaveza postane jasno što dolazi, a pravi pogled dobiješ tek kad prođe tik ispred tebe. Mornari na brodu bacaju ribu kako bi ih privukli što bliže kavezu, pa se cijela situacija odvija dosta blizu i intenzivno. Kad zaroniš, more je toliko hladno da te zapravo drži samo želja da ostaneš dolje i vidiš ih. Nije to panika ni stres, više fokus na trenutak. Meni je cijelo iskustvo bilo prilično mirno, bez velike napetosti. Kad se morski pas pojavi, instinktivno se koncentriraš da ga dobro pogledaš. Gledaš kako prolazi uz kavez, promatraš pokrete i oči koje te na trenutak “uhvate”. To je zapravo najjači dio, taj kratki, tihi kontakt dok prolazi tik pored tebe. Nema onog filmskog osjećaja straha, više je zanimljivo i posebno iskustvo jer si u potpuno drugačijem okruženju nego inače.
BUĐENJE SAVANE
Safari u Africi je vrhunac putovanja, ono što mu daje dodatnu dimenziju. Nije to samo gledanje životinja, nego cijeli osjećaj boravka u prirodi, spavanje u šatorima, rano ustajanje, izlazak na “game drive” dok se savana budi. I iščekivanje, jer nikad ne znaš koju ćeš životinju sljedeću vidjeti. Na safariju u Nacionalnom parku Mosi-oa-Tunya imali smo se priliku približiti bijelom nosorogu, jednoj od najugroženijih i najimpresivnijih životinja na svijetu. U zambijskoj divljini ostalo ih je samo dvanaest, a stajati samo nekoliko metara od takve životinje iskustvo je koje doslovno oduzima dah.
U Bocvani se može doživjeti riječni safari brodom, čega nema na puno mjesta u Africi i to je iskustvo koje odmah pokaže svu raskoš afričke divljine. Imao sam priliku i ranije doživjeti safarije u Tanzaniji i Keniji, ali oni u Zambiji i Bocvani u potpunosti su opravdali naš dolazak. Afrika mi je još jednom pokazala koliko je divlja, snažna i magična, kontinent koji te svaki put iznova ostavi bez riječi. Ako uspoređujemo ta dva safarija, u Zambiji je sve nekako mirnije i autentičnije. Manje je vozila, manje ljudi i imaš osjećaj da si bliže prirodi. Walking safari je velika razlika, pogotovo kad se nađeš nekoliko metara od nosoroga, što je poseban trenutak koji se ne može usporediti s klasičnom vožnjom.
U Bocvani je doživljaj intenzivniji u smislu količine životinja. U Nacionalnom parku Chobe ima ih puno, posebno uz rijeku. Vožnja brodom po rijeci i susret s nilskim konjima i krokodilima iz neposredne blizine daju potpuno drugačiju perspektivu. Zambija pruža više osjećaj bliskosti i autentičnosti, a Bocvana bogatstvo divljine i raznolikost doživljaja. Oba su vrhunska, ali na drugačiji način.
GLASANJE HIJENA
Životinje su se navikle na prisutnost ljudi, zvuk džipova im nije ništa novo i ne pridaju mu previše pažnje, više osluškuju savanu oko sebe jer u svakom trenutku mogu postati plijen. Zanimljivo je da džip s ljudima doživljavaju kao jedan veliki objekt, a ne kao pojedince. Upravo zbog toga neće napasti čovjeka u vozilu, jer taj “objekt” percipiraju kao nešto veće i potencijalno opasno. Slična stvar je i sa šatorima.
Prenoćili smo u savani u Nacionalnom parku Chobe i dok smo večerali, blizu kampa prošlo je krdo slonova. Kasnije, kad smo ušli u šatore, cijelu noć smo slušali hijene. Vodiči su nas upozorili da smo sigurni dok smo u šatoru jer nas životinje opet doživljavaju kao jedan objekt, ali da trebamo biti oprezni ako izlazimo. Ujutro su nam pokazali tragove hijena koje su tijekom noći prošle kroz kamp. Tek tada shvatiš koliko si zapravo blizu divljini i kako sve to funkcionira na njihov način, a ne na naš. Biti u blizini divljih životinja u njihovom prirodnom okruženju nevjerojatan je doživljaj i privilegija. Gledati slonove kako se polijevaju vodom, susresti lavove, promatrati žirafe, bivole, antilope… Teško je riječima opisati taj osjećaj. Ta blizina prirode i divljine odjednom te ispuni poštovanjem i zahvalnošću. Bili su to prizori iz nekog drugog svijeta, koje inače gledamo na televiziji, a sada su se odvijali pred nama.
PRAVILA PONAŠANJA
Na safariju u Bocvani imali smo sjajnog vodiča, Caleba, koji nam je tijekom tri dana pokazao velik dio Nacionalnog parka Chobe. Njegova predanost i trud da vidimo što više životinja rezultirali su nezaboravnim iskustvom. Tijekom safarija uvijek je stao na vrijeme, ugasio motor, upozorio nas da budemo tihi i strpljivo čekao da životinje same izaberu svoj put. Nikada nije krenuo džipom prema njima samo kako bismo im se približili. Slonovi bi nam prišli, jasno dali do znanja tko je glavni i na čijem smo terenu, a zatim mirno nastavili svoj put dalje.
To je ono što safari treba biti - mir, poštovanje i promatranje prirode bez ometanja njezina ritma. Odabirom odgovornih vodiča biramo budućnost u kojoj safari ostaje susret s divljinom, a ne kaotičan lov na životinje. Što se ponašanja tiče, najvažnije je biti miran i strpljiv. Ne pričati glasno, ne raditi nagle pokrete ili izlaziti iz džipa. Važno je slušati vodiča jer oni točno znaju kako se kretati i postaviti. Najbolji trenuci često dođu kad samo staneš i čekaš. Što se očekivanja tiče, treba ići bez prevelikih očekivanja. Nije svaki game drive spektakl, ali baš u tome je čar. Nekad vidiš više, nekad manje, i svaki put dobiješ nešto drugačije, pa kada se opustiš i prestaneš “loviti” životinje, safari postane puno bolji doživljaj.
STRATEŠKI POLOŽAJ
Posjetili smo i Rt dobre nade, jedno od najpoznatijih geografskih mjesta na svijetu, koje je stoljećima bilo ključna točka na pomorskom putu prema Indiji. Prvi ga je oplovio portugalski moreplovac Bartolomeo Dias (1487.-1488.) i nazvao Cabo das Tormentas (Rt oluja) zbog snažnih nevremena.
Portugalski kralj João II. kasnije ga je preimenovao u Rt dobre nade, želeći naglasiti optimizam zbog otvaranja novog morskog puta prema Istoku. Upravo na tom strateškom položaju Nizozemci 1652. osnivaju Cape Town kao opskrbnu stanicu, dok Rt krajem 18. stoljeća prelazi pod britansku vlast. Jugoistočno od Rta dobre nade nalazi se Rt Agulhas, najjužnija točka afričkog kontinenta.
LJEPOTE VINSKIH DOLINA
Mnoge vinarije u regiji nalaze se u slikovitim dolinama i povezane su turističkim rutama, uključujući vožnju starinskim vlakom kroz vinograde, što posjetiteljima omogućuje poseban doživljaj krajolika. Možete odabrati jednu od nekoliko linija koje povezuju vinarije u Stellenboschu, a zatim se na toj ruti zaustavljati ispred vinarija i uživati. Mi smo ukupno posjetili četiri vinarije i ostavile su nas bez daha svojim uređenjem, ponudom i vinima.
Ako idete u Cape Town, ostavite jedan cijeli dan za uživanje u vinima. A kako je uopće nastala vinska regija? Vino se u Južnoafričkoj Republici počelo proizvoditi jer je Nizozemska istočnoindijska kompanija trebala sigurno i dugotrajno piće za opskrbu svojih brodova. Nizozemci su prvi posadili vinovu lozu i 1659. proizveli prvo vino, dok su francuski hugenoti, koji su stigli 1688., donijeli stručno znanje i ubrzo značajno poboljšali kvalitetu proizvodnje. Njemački i drugi europski doseljenici također su pridonijeli iskustvom iz svojih vinskih regija, pa je razvoj južnoafričkog vina postao rezultat nizozemske potrebe, francuskog znanja i europskih sorti koje su pristizale u koloniju.
Prve južnoafričke vinarije nastale su u području Stellenboscha, Paarla i Franschhoeka, jer je klima ondje najsličnija mediteranskoj, s toplim ljetima i blagim zimama. Najpoznatije sorte su Chenin Blanc, Sauvignon Blanc i Chardonnay među bijelim vinima te Pinotage, Cabernet Sauvignon i Shiraz među crnima. Danas je ova regija spoj tradicije, prirode i vrhunskih vina, mjesto koje te lako zadrži dulje nego što planiraš.
VAŽNA LEKCIJA
Kad sve zbrojim - Viktorijini slapovi, safari i ocean - najveća je lekcija ovog putovanja spoznaja koliko je priroda moćna, a koliko smo mi mali pred njom. Afrika te na neki način vrati na osnovno, izbaci te iz rutine i podsjeti koliko je važno usporiti, gledati i slušati. Nema tu kontrole kao kod nas, sve ide svojim ritmom i moraš se tome prilagoditi. Bilo da stojiš na rubu slapova, gledaš slona kako ti prilazi ili čekaš da se iz mutnog oceana pojavi morski pas - u svakom od tih trenutaka shvatiš da si samo gost u tom prostoru. Zapravo, tek na kraju putovanja shvatiš kolika je privilegija biti gost u njihovom svijetu i imati priliku promatrati ih iz takve neposredne blizine. Zato mi se Afrika stalno vraća u priču. Nije to destinacija koju “odradiš”, nego mjesto kojem se vraćaš jer te svaki put nauči nešto novo i ostavi jači dojam nego što si očekivao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....