Ana-Marija Bokor Vrdoljak poslovno je posjetila Auckland, ali je pronašla vremena za istraživanje te otočne zemlje u Tihom oceanu i oduševila se njenim prirodnim ljepotama, ekološkom svijesti tamošnjeg stanovištva te otkrila što sve veže Hrvate i Maore.
Novi Zeland je uistinu neka nova, daleka zemlja na drugoj strani Zemlje. Toliko je daleka da koliko god je rado želimo posjetiti, nećemo to učiniti ako nas na to ne natjera ozbiljan razlog. Meni se on srećom dogodio - jer sam članica Izvršnog odbora Međunarodne federacije glumaca (FIA) ispred Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU). Unutar te funkcije imam mnoge obveze, ali sam povremeno i nagrađena ovakvim nevjerojatnim prilikama za putovanje. Konferencija je bila iznimno uspješna, imala sam sjajno izlaganje i susrela se s dragim kolegama.
Sletjela sam u Auckland kad je kod nas bila jesen, a ondje - proljeće. To nije glavni grad, no najveći je u toj otočnoj državi. Putnicima iz Hrvatske nije potrebna viza, ali je obvezna registracija (NZeTA) prije ulasku u zemlju koja se obavlja preko aplikacije. To svakako treba obaviti prije puta. Registracija se plaća oko 50 novozelandskih dolara, a oduševilo me što veći dio tog iznosa ide u fond za zaštitu okoliša.
Putovala sam pet sati avionom od Zagreba do Dohe, a zatim još 16 sati odande do Aucklanda. U povratku letovi traju dulje: 17 i pol sati od Aucklanda do Dohe i još šest sati do Zagreba. Avionska karta koštala je oko 2500 eura i kupljena je četiri mjeseca ranije.
Novi Zeland je pacifička zemlja nastala na vulkanima i pripada Polineziji. Sastoji se od dvaju velikih otoka, klima je suptropska i umjerena. Raslinje je raznoliko, mješavina je mediteranskih, crnogoričnih i bjelogoričnih biljaka, no ima stabala i biljaka specifičnih za to podneblje koje nikada prije nisam vidjela.
Bez susreta s pingvinima
Piha je prva plaža koju sam posjetila. Huk velikih, snažnih valova je zaglušujući, a crni vulkanski pijesak u koji uranja obuća - iako je vani prohladno i puše jak vjetar - dosta je topao. Uz plažu je istoimeni turistički gradić s kućama i vilama za odmor. Poznat je po surfanju, struje su jake i, doista, taj dan je bilo nekoliko surfera na plaži s prikladnom opremom, a neki od lokalnih stanovnika su bosi šetali duž obale. Svaka plaža na Novom Zelandu ima zastavicama strogo označene dijelove gdje je dopušteno kupanje. Na plaži su obavijesti i o tome da su tu staništa pingvina, što mi je bilo posebno slatko, no nisam ih imala prilike sresti.
Druga plaža Karekare izgleda bajkovito jer kao da izranja iz velikih planina s istim tamnozelenim raslinjem, a do nje vodi kratka šetnja putem uz koji raste najzelenija trava koju sam ikad vidjela. Cijeli krajolik plaže Karekare je tako skladno oblikovan i nestvaran kao da ga je osmislio neki arhitekt prirode. Do slapa Karekare dolazi se iza plaže kratkom šetnjom kroz park uz gusto raslinje, a slap se s velikog brda spušta u tankom padu u malo jezero u kojem se okupala kolegica iz Francuske. Za moj ukus, voda je bila prehladna. Drugi slap koji smo posjetili bio je Fairy Waterfall, a put do njega podsjetio me na šetnju do našeg Kraljičinog zdenca. Na raslinje, zvuk ptica i mirise već sam se privikla, a put se spušta brojnim stepenicama do čudesnog vodopada. Ono što je ostavilo poseban dojam jest mjesto s rampom gdje posjetitelji na ulasku u park moraju očistiti cipele, vodom iz mlaznica i na otiraču s četkama. Dakle, sjajno! Zaštita da posjetitelji ne bi unijeli u park prljavštinu koja bi štetila ekosustavu.
Gradski vidikovac
Jedno prijepodne bilo je rezervirano za Auckland i krater nekadašnjeg vulkana Eden. S brda iznad grada pruža se prekrasan pogled na luku i grad koji se širi prema brojnim poluotocima i sa svih je strana okružen morem. Na vrhu vulkana Eden je udubina obrasla travnatom površinom, a oko nje je napravljen plato. Osim turista, na najljepši gradski vidikovac dolaze i stanovnici Aucklanda koji provode svaki mogući trenutak u prirodi.
Maori i Hrvati
Maori su starosjedilačko stanovništvo Novog Zelanda, a potječu s okolnih polinezijskih otoka. Nekad potlačeni, danas se njihova kultura iznimno njeguje, od jezika koji uče stanovnici Novog Zelanda pa do prakticiranja njihovih vjerskih običaja. Nepotrebno je isticati koliko su njihova kultura, vjerovanja i način života oduvijek povezani s prirodom, i to na vrlo duhovan način s primjesom mistike, ali koja nije nametnuta i opterećujuća nego slavi sve prave vrijednosti života.
Zanimljivost je da su Hrvati krajem 19. i početkom 20. st. u valovima naseljavali Novi Zeland. Dolazili su iz ekonomskih razloga, posebno iz južne Dalmacije u vrijeme Austro-Ugarske. Nakon Prvog svjetskog rata, kao pripadnici poražene Austrougarske vojske, nisu bili dobro prihvaćeni od anglosaksonskih osvajača i teško su radili za niske nadnice. Radili su na iskopavanju kauri smole i plaća im je bila manja od one koju primali Maori. Maori su Hrvate, navodno, upozorili na to. Hrvati su živjeli u izuzetno teškim uvjetima. Zajednice Hrvata i Maora snažno su se povezale i te veze traju do danas. Puno je brakova i potomaka poteklo iz tih veza, pa je i jedna maorska princeza bila Hrvatica. Na sjevernom otoku postoji mjesto gdje Maori vjeruju da se duša preminulih oprašta od ovoga svijeta i tamo su riječi dobrodošlice upućene na tri jezika, maorskom "Kia Ora", engleskom "Welcome" i hrvatskom "Dobro došli". Sudjelovali smo na maorskom vjerskom obredu i zaista su nas pozdravili na hrvatskom. Maori Hrvate zovu Tarara, jer im je tako zvučao naš jezik. Danas su mnogi Hrvati uspješni i utjecajni poduzetnici na Novom Zelandu i uz druge djelatnosti poznati su po proizvodnji vina.
Podzemni svijet
Špilja Waitomo (na maorskom Wai - voda i Tomo - ulaz u rupu) udaljena je nekoliko sati vožnje od Aucklanda i posebna je prirodna atrakcija. U špilji su, naime, podzemne vode, a na svodovima su nastanjene ženke ličinki koje svijetle. Ovaj prirodni fenomen ostavlja dojam kao da je svod špilje obložen mnoštvom lampica. Šetnja kroz podzemne kanale vodi do glavne, velike sobe koju zovu katedrala. U njoj se pjeva tijekom obilaska, ulazi se u čamce te se u potpunoj tišini u mraku plovi podzemnom rijekom. Nije dozvoljeno fotografiranje u špilji, kako se ne bi uznemiravalo tamošnje žive organizme. Umjesto toga, svakog se posjetitelja fotografira na ulasku u špilju, i to ispred zelenog platna. Po izlasku iz špilje može se kupiti link s fotografijama koje su urnebesne - jer iza vas umetnu razne prizore iz špilje. Ja sam naravno iskoristila tu priliku i kupila fotografije. Nama je to smiješno, ali oni to dosta prakticiraju. Primjerice, i na ulazu u Sky Tower u Aucklandu.
Na filmskom setu
Hobbiton je raj za sve ljubitelje "Gospodara prstenova" i "Hobita". Iako nisam obožavateljica, činilo mi se da je stvar opće kulture obići rekreaciju seta ovih filmskih serijala. I nisam se prevarila, jer je sve tako ljupko i zgodno osmišljeno da upućuje na razmišljanje kako se i nakon završetka snimanja filma na lokaciji nekadašnjeg seta može napraviti izletište u koje će hrliti milijuni ljudi iz cijeloga svijeta. Tura je vođena, a vodiči nas na samom početku upoznaju s legendom kako je redatelj serijala Peter Jackson sletio helikopterom na poljoprivredno imanje čiji je gazda u nedjeljno popodne gledao ragbi utakmicu. Nije mu padalo na pamet da izađe iz kuće i razgovara s redateljem o ustupanju imanja za snimanje filma. Priča kaže da je ipak pustio odlučnog redatelja, uz šalicu čaja zajedno su pogledali utakmicu do kraja - i dogovorili posao. Na kraju smo se počastili u Hobbit Pubu pivom iz keramičkih čaša kakve sam kupila i sada u Zagrebu pijem kavu iz njih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....