Malene Rydahl uskoro dolazi na konferenciju Future tense koja će se održati 15. svibnja u Mozaik event centru. Ako niste čuli za nju, pravo je vrijeme: autorica je bestsellera "Happy as a Dane", u kojoj objašnjava kako različiti stilovi liderstva utječu na dobrobit, performanse i povjerenje zaposlenika unutar organizacije. S višegodišnjim iskustvom u savjetovanju svjetskih organizacija, Rydahl se zalaže za njegovanje empatije u poslovnom okružju. Smatra kako empatija ne samo da poboljšava individualno zadovoljstvo, već i potiče društvenu produktivnost te konkurentnost organizacije. Razgovarali smo o empatiji, edukaciji, psihološkoj sigurnost, i ljubavi za koju stalno tražimo "recept"....

Uz sve spomenuto, viša je savjetnica u BCG-u (Boston Consulting Group) i predavačica na Sciences Po Parisu, specijalizirana za teme empatije, well-beinga i poslovne izvrsnosti. Rođena je u Danskoj i odgajana pod utjecajem danskog kulturnog modela kojemu je u srži povjerenje i psihološka sigurnost, a već preko 25 godina živi u Francuskoj. Prije nego što je postala savjetnica međunarodnim grupacijama, imala je uspješnu karijeru kao direktorica korporativnih komunikacija, nakon koje se postupno posvetila transformaciji menadžerskih metoda i kultiviranju nadahnjujućeg i učinkovitog vodstva.

Što je definicija psihološke sigurnosti?

- Dakle, psihološka sigurnost je stanje u kojem se osjećate sigurno postaviti pitanje, iznijeti ideju i priznati pogrešku, a da se ne bojite osude ili napada drugih ljudi. To je stanje u kojem se osjećate uglavnom sigurno u okolini. Osjećate se slobodno biti svoji i postavljati pitanja, a da vas drugi ljudi ne osuđuju ili napadaju.

Ljubav i sreća u suvremenim medijima tumače se i predstavljaju kao recepti za kuhanje. Zašto je tome tako?

- Smatram da se to događa zato što često miješamo definicije, a ne definiramo svi jednako. Neki ljudi misle da će pronaći sreću trčeći za stvarima poput novca, ljepote, moći, slave ili nečega što će ih dovesti do neke vrste ispunjenja, što zapravo nikada neće. Možda će dovesti do zadovoljstva u određenim trenucima, ali nikada neće dovesti do općeg osjećaja blagostanja i unutarnje sreće. Stoga mislim da je to trčanje svojstveno društvu današnjice jer postoji dosta usamljenosti, praznine i u širem smislu - potrošnje. Tu je i mnoštvo društvenih medija koji prikazuju savršene živote drugih ljudi. Tako da možemo uspoređivati sebe sa savršenim životima drugih ljudi. I time to postaje izazov jer ne gledamo na pravim mjestima moguće primjere. Stoga kad govorim o sreći, govorim više o usklađivanju sa sobom i svojim unutarnjim vrijednostima. Naravno, govorim i o najvažnijem elementu koji je dokumentiran velikim Howardovim istraživanjem gdje je 75. godine više od 700 ljudi odgovaralo na pitanja u kakvom su zdravstvenom stanju i na koji način osjećaju sreću. Rezultati su pokazali da je najvažniji element koji utječe na našu sreću zapravo kvaliteta naših odnosa. Dakle, koliko smo dobri u sklapanju odnosa sa sobom, ali i s drugim ljudima. Zatim postoji još jedan sastojak - a to je imati osjećaj svrhe u životu, znati zašto ustajete ujutro, osjećati da sudjelujete u nečemu što je veće od vas samih. Ako ste dobri u ovim stvarima, a imate i dobar odnos sa sobom, usklađen sa svojim vrijednostima, dobre odnose s drugima i osjećaj svrhe, onda zapravo imate izvrsnu osnovu za, tzv. ples sa životom. To je suočavanje s lošim vijestima, situacijama koje baš i ne želimo, ali i mogućnost cijenjenja dobrih stvari koje nam se događaju u životu. Jedan od najvećih izazova sreće koji vidim danas su društveni mediji jer se kvaliteta naših odnosa baš i ne poboljšava. No, tu je također i poteškoća koju ljudi imaju sa zahvalnošću spram onoga što imaju, za male stvari, ali i da ne budemo predmet tzv. hedonističkog mlina, gdje svaki put kad nešto dobijemo, stvorimo poticaj i dodatno zadovoljstvo, zatim se prilagodimo, a onda se uspoređujemo s drugima i želimo više. To je jedna od opasnosti koja nas drži u začaranom krugu, što nikako nije dobro.

Empatija je nešto na čemu treba raditi. Može li se podučavati u školama, na nekakav drugačiji način kojim naša generacija nije bila odgajana?

- Već više od šest godina provodim projekt u Francuskoj kako bih implementirala sate empatije u školama. Imala sam mogućnost putovati u Dansku, iz koje dolazim, s bivšim ministrom obrazovanja Gabrielom Attalom, koji je sada premijer Francuske kako bismo pogledali te sate empatije, koji su u Danskoj prisutni već gotovo 50 godina. Počeli smo ih poučavati 1975., o izgradnji zajednica kroz empatiju i emocionalnu inteligenciju. Dakle, da, to se može naučiti u školi. No, često govorim i o drugim oblicima inteligencije, primjerice o o spomenutoj emocionalnoj inteligenciji, jer je to jedna od stvari u kojoj sada, s umjetnom inteligencijom, zaista možemo napraviti razliku kao ljudska bića. To je način na koji se slažemo međusobno, a i sami sa sobom. Stoga smatram da je učenje ovih vještina u školi ključno. U Francuskoj vidimo puno bijesa, puno nereda i mnoštvo ljudi koji se politički radikaliziraju. Ljudi počinju mrziti one koji razmišljaju drugačije. A to nije demokracija. U demokraciji možete imati svoje mišljenje i zadržati ga te cijeniti to što netko drugi ima drugačije mišljenje. To je demokracija. Demokracija nije mržnja ili želja da udarite nekoga tko ne osjeća isto. Neke od ovih vještina se uče na satima empatije koje trenutno testiramo u 1.200 škola. I u rujnu će biti u svim francuskim školama.

Kakvi su rezultati iz Danske sa sati poučavanja empatiji? Vidite li promjene u društvu? Postoje li podaci o rezultatima nakon implementacije spomenutih sati nastave?

- Rekla bih da se vide promjene. Mislim da je najbolji dokaz to što je Danska jedna od najsretnijih zemalja na svijetu. I drugi pokazatelj je da svake godine provodimo ankete u javnim školama i 92% danske djece kaže da su sretni u školi, a 95% njih osjeća se prihvaćeno, što je velik postotak. Mislim da bi podaci u Hrvatskoj bili malo drugačiji, provjerit ću pri susretu s hrvatskim političarima.

Što su, ako postoji ključni element samopouzdanja?

- Rekla bih da samopouzdanje zapravo leži u poznavanju sebe, razumijevanju tko ste, kako djelujete, i koja su vaša uvjerenja. Najveća prijetnja vašem samopouzdanju su negativna uvjerenja o sebi - da niste dovoljno dobri, da nećete uspjeti. Ako vjerujete da ste dovoljno dobri, ne morate biti savršeni, ali ako vjerujete da ste dovoljno dobri i da dajete sve od sebe, tada imate samopouzdanje, rekla bih. Ako vjerujete da se treba promijeniti cijeli niz stvari da biste bili voljeni ili prihvaćeni, onda to postaje problem. I to je suština samopouzdanja. Nije osjećaj da morate nešto određeno učiniti da biste bili voljeni ili prihvaćeni. Kada imate osjećaj da ne morate, na dobrom ste putu samopouzdanja. To je možda definicija koja vrijedi za mene – imati zajedničko uvjerenje da ste dovoljno dobri onakvi kakvi jeste i da je u redu ako ne uspijete.

Kako se osjećate kao "Goodwill veleposlanica"?

- Dakle, moj san iz djetinjstva bio je postati veleposlanica. Ali imala sam devet godina, pa nisam znala što to znači. Za mene je biti „Goodwill veleposlanica“ Kopenhagena i Danske nešto posebno jer me povezuje s mojim djevojačkim snovima i iznova me povezuje s domovinom. Mislim da mi je Danska dala puno kvaliteta i osjećam se privilegirano što sam odrasla u takvoj egalitarnoj i dobroj zemlji, s dobrim vrijednostima i jednakim prilikama. Osjećam se ponosno i zahvalno što mogu pomoći i vratiti dug svojoj zemlji kao „Goodwill veleposlanica“.

Možete li nam reći, na tom tragu, nešto više o snazi volje?

- Smatram da se radi o kontinuiranom radu. Sklona sam vjerovati da je sve moguće dok mi zaista ne dokažu da nije. Ne vidim prepreke u životu. A zašto? Ne vidim razloga zašto ne. Kad sam ljudima prije šest godina rekla da bismo trebali poučavati empatiju u francuskim školama, godinama su se smijali i nisu odgovarali na moja pisma, nisu čak ni htjeli razgovarati sa mnom. Ali kada vjerujem da je nešto ispravno, imam volje ne odustajati. I zapravo me nije previše briga koliko će to potrajati. Tako da mislim da volja također leži u uvjerenjima, svrsi i uključenosti. Riječ je o nekom višem cilju, a može se također raditi i o iscjeljivanju sebe samog. Isto tako smatram da snaga volje ima veze i s disciplinom. Jer disciplina vas gura da nastavite. Kad je ministar obrazovanja, u to vrijeme Gabriel Attal, rekao da škole sve više imaju problema s nasiljem i da nisam tada napravila sav posao koji sam imala, ne bi me pozvao u Dansku. Stoga, mislim da su zapravo u određenoj mjeri bitni i disciplina i kontinuirani rad.

Koje su prednosti i/ili nedostaci života u Francuskoj i Danskoj? Kakva je bila suradnja s Macronovom delegacijom?

- Dakle, prednosti Danske su definitivno što je mirna, ljubazna i zdrava zemlja. Sviđa mi se činjenica što imamo visoku razinu povjerenja u populaciji. Dakle, 98% populacije međusobno si vjeruje. Postoji osjećaj zajedništva koji je vrlo visok. Uz to, 90% Danaca voli plaćati poreze. Sviđa mi se to u Danskoj. Osjećamo da imamo nešto zajedničko što nadilazi pojedince koji žive u zemlji. Želimo zaštititi jedni druge. U mojoj knjizi „Happy as a Dane“, postoji poglavlje koje glasi – Osjećam se bolje kada si ti dobro. To je kao da želimo da svatko bude dobro. I sviđa mi se taj duh zajedništva. Kada se vratim kući, sjednem na bicikl i usporim. To je vrlo zeleni način života. Mislim da su to velike prednosti. Prednosti života u Francuskoj mislim da su to što je Francuska jedna od najljepših zemalja na svijetu, vrlo sofisticirana i s odličnom hranom. Također, ima izvanrednu kulturu. Kada vam Francuz priča o komadu sira, to može potrajati neko vrijeme. Imaju strast i gotovo zavode načinom na koji to rade. Sviđa mi se to u vezi s Francuskom. Oni su puno strastveniji ljudi. No, mislim da ima i puno nedostataka, osim cijelog tog elitnog školskog sustava zbog kojeg imaju nevjerojatne pametne ljude. Stoga, mislim da je to vrlo inovativna zemlja. Za mene je živjeti u Francuskoj ogromna privilegija, u smislu socijalne države, imate sve te ponude, kulturu, prekrasne građevine te odličan zdravstveni sustav. Francuzi mogu biti vrlo individualistički nastrojeni, ali ne fokusiram se toliko na ono što nemaju. Više se fokusiram na ono što imaju i pokušavam ih usmjeriti prema zajednici. A suradnja s premijerovom delegacijom bila je vrlo pozitivno iskustvo. Išla sam s njegovom delegacijom pogledati sate empatije u Kopenhagenu. Bio je vrlo pažljiv i vrlo iskren. Slušao je i također to primijenio kad se vratio.

Koja su uvjerenja kojih ste se morali osloboditi? I koja su uvjerenja ona koja ste morali implementirati u svoj svakodnevni život da biste postigli ono što ste željeli postići?

- Jedna stvar koju sam morala pustiti bila je ta da mora biti teško da bi bilo dobro. Vjerovala sam da plivanje protiv struje svojevrsna hrabrost i upornost. Sad sam se oslobodila tog uvjerenja da mora biti teško da bi bilo ispravno ili pokazati da ste zaista angažirani, da imate volju o kojoj smo razgovarali. Sad vjerujem da ako se vrata zatvore, to je zato što su zatvorena i da ću krenuti u drugom smjeru. Tako više vjerujem da postoji mnogo vrata i mnogo načina zbog čega više ne plivam protiv struje. Preteško je i ne donosi nužno pravi rezultat. Mislim da je život pun prilika. Ako mislite da postoji samo jedan put, onda mislim da propuštate divne prilike. Dakle, više se radi o tome da ne mislim da plivanje protiv struje mora otvoriti baš ta vrata. Sad kucam, pa opet kucam, samo da se uvjerim da ako me ljudi nisu čuli, a nakon toga više ne kucam, ne idem kroz prozor. Primjerice, kada mi na početku nisu odgovarali iz ministarstava za sate empatije, onda sam jednostavno otišla posjetiti škole, pokucala sam na njihova vrata i oni su potvrdno odgovorili. Tako napredujete, ali ugodnije i na drugačiji način. Mislim da je moja najveća snaga vjerojatno ta što vjerujem u život. Imam vrlo visoku razinu povjerenja u život sam po sebi i da će sve biti u redu; da život želi dobre stvari za mene. Dakle, kada je teško, kažem, u redu, naučit ću, rast ću, ali vjerujem da će na kraju imati smisla. To je vrlo velika snaga jer ne trpim toliko. Mislim, u životu postoje velike žalosti, poput gubitka osobe ili vaših roditelja i to su teške stvari kroz koje, nažalost, morate proći. No, unatoč tome i dalje vjerujem da život želi dobro za mene, kao što i ja želim dobre stvari za sebe. Trudim se biti najbolja verzija sebe. Nisam se udavala i nemam djece. Svakako, to je prostor gdje možete pronaći svoj vlastiti put i svoju ravnotežu. Međutim, mislim da je velika snaga upravo to što smo sami po sebi jedinstveni na sebi svojstven način. Ne moramo odgovarati nikakvim standardima, već samo našim vlastitim.