U razgovoru za Gloriju prije tri godine, naš najslavniji umjetnik čiji se radovi nalaze u stalnom postavu njujorškog muzeja MoMA, pokazao se kao zafrkant koji ne pati od vlastite veličine i otkrio kako ga oko malog prsta može vrtjeti samo njegov ljubimac Oscar koji je postao i inspiracija za njegovu posljednju izložbu fotografija snimljenih mobitelom.
Sa slikarom, grafičarom i akademikom Borisom Bućanom, koji je preminuo 18. svibnja, posljednji put razgovarali smo sredinom 2020., uoči njegove izložbe fotografija ‘‘Havanezer‘‘, nazvanu po pasmini njegovog ljubimca Oscara. Izložba se održala u Galeriji prsten HDLU-a, a Bućan je otvorenje propustio. Posljednjih godina ionako se rijetko pojavljivao u javnosti, zbog poteškoća sa zdravljem nije odlazio ni u vlastiti atelier gdje je desetljećima stvarao vrhunsku umjetnost koja je i danas izložena u svjetskim muzejima poput njujorške MoMA koja u vlasništvu ima 24 njegova rada. Još za vrijeme studija počeo se intenzivno baviti konceptualnom umjetnošću i grafičkim oblikovanjem, a pažnju javnosti privukao je plakatima za Galeriju studentskog centra, Teatra ITD i Dramskog kazališta Gavella. Njegovi plakati, primjerice onaj najslavniji za balet "Žar ptica" Igora Stravinskog rađen za HNK u Splitu, uvršten u postav izložbe The Power of Posters u Muzeju Viktorije i Alberta u London te se našao na naslovnoj stranici njihovog kataloga najuspješnijih plakata 20. stoljeća.Oni bliski umjetniku kažu da je bio osobenjak, vrlo kritičan prema razvikanim domaćim i stranim umjetnicima za koje je većinom smatrao da kopiraju tuđe radove, bio je kritičan i prema Likovnoj akademiji, kao i trgovcima umjetnina koje je nazivao lopovima i gangsterima.
Ovaj rođeni Zagrepčanin nije mogao ni privatno proći nezamijećen. Visok, krupan, markantne pojave s nezaobilaznim šeširom na glavi i obaveznim šalom, nije odavao dojam pristupačne osobe, bar nama koji smo ga površno poznavali. No u razgovoru za Gloriju pokazao kao izuzetno duhovita i topla osoba koja je bez puno primjedbi, s pokojom šalom, pristala na razgovor za Gloriju koju mnogo manji umjetnici od njega izbjegavaju jer se kao radi o ženskoj štampi. Zbog pandemije nismo se uspjeli naći uživo, ali je svoje odgovore dovitljivo poslao preko glasovne pošte uz komentar - ‘‘Naporno mi je pistai. Ma složite vi to kako vam paše. Budete se snašli.‘‘ Dogovorili smo se i za skorašnju kavu na njemu omiljenom Britancu, no nažalost nismo ju uspjeli popiti.
Kako to da niste bili na otvorenju vlastite izložbe ‘Havanezer’ u Domu HDLU-a ?
- Zbog opasnosti od Covida-19.
Kako su nastajala vaša fotografska djela?
- U svemu nađem umjetnost - u listu, odbačenoj maramici, u kamenu, plastičnoj vrećici... Posljednjih godinu dana mobitelom sam snimio 17 tisuća fotografija, a kada bih ih zumirao, vidio sam nešto što drugi ne vide: u bijelom čuperku svog psa Oscara prepoznao sam Andyja Warhola, a u žutom listu portret Vincenta van Gogha. I tako je sedamdeset situacija s mojih fotografija pretvoreno u printeve koje sam odlučio predstaviti javnosti.
Je li vaš pas Oscar bio svjestan da je postao centar vašeg umjetničkog interesa?
- On je jako uobražen - kud on okom, ja skokom. Mislim da te životinje vladaju planetom. Sjećate li se onog psa koji je u Australiji tjerao druge životinje u rupe kako bi ih spasio od velikog požara? Australci su ga htjeli kandidirati za predsjednika države.
Koja je najveća čast koju ste doživjeli kao umjetnik?
- Još radim na tome.
A najveće poniženje?
- Čitam nekidan pismo renesansnog slikara Tiziana kralju Filipu. Umjetnik piše kako bi nešto promijenio na slici koju je kralj naručio i završava s ‘onih 200 škuda još nisam dobio’. To je i danas sudbina svih umjetnika.
Za koji ste svoj rad posebno emotivno vezani?
- Znate kad Peter O’Toole u filmu ‘Becket’ pokazuje Richardu Burtonu ispod plahte stražnjicu svoje žene i kaže: ‘Čuj, stari, to ti je umjetnost’. To je najbolja metafora u kojoj se mogu prepoznati.
Što biste savjetovali mladima koji upisuju Likovnu akademiju?
- Ništa. Jer ni savjet ni diploma na Akademiji nikome nikada neće donijeti umjetnost.
Koji vam je najdraži dio Zagreba?
- Trešnjevka, jer sam tamo odrastao. Zbog sjećanja na mog ujaka, na ceste špricane katranom...
A u koji biste dio grada željeli ‘intervenirati’?
- Ja ne bih intervenirao. Pozvao bih Franka Gehryja, Philipa Johnsona, Miesa van der Rohea i slične velikane svjetske arhitekture.
Što mislite o odnosu gradskih i državnih institucija prema posljedicama potresa u Zagrebu?
- Pozvao bih najbolje svjetske arhitekte da probaju napraviti jedan veličanstven grad. Jer stara austrougarska arhitektura nije za krpanje.
Kako izgleda vaš idealan dan?
- Kad u mobitelu imam nekoliko dobrih zamisli i nekoliko dobrih fotografija.
Što vas čini sretnim?
- Dobar seks, saks i jazz.
A što vam najčešće diže tlak?
- Totalno nepoznavanje umjetnosti naših najvećih autoriteta.
Što ste željeli biti kao klinac?
- Casanova, Don Juan, Don Quijote…
Snalazite li se u modernim tehnologijama?
- One počivaju na starim civilizacijama i još ih ne možemo dešifrirati.
Jeste li prisutni na društvenim mrežama?
- Ne.
Što volite pogledati na televiziji?
- Ne gledam televiziju.
Da se morate reinkarnirati kao neka životinja, koja bi to bila?
- Sudeći po mojim crtama lica, bio bi to nosorog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....