Život između gradova, jezika i kultura odavno je njezina svakodnevica, no pitanje gdje joj je zapravo dom i kojem prostoru pripada, jedna od najistaknutijih hrvatskih autorica dokumentaraca, Tatjana Božić (55), razradila je u novom dokumentarnom filmu "Tragovi pripadanja". Nedavno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu, a od 25. do 29. kolovoza moći će ga u Opatiji, u sklopu Liburnia Film Festivala, pogledati i hrvatska publika. Nakon što je u "Ljubavnoj odiseji" prije trinaest godina istraživala vlastite ljubavne odnose, ovaj put kamera je vodi prema vlastitim korijenima, obitelji, ali i pitanju može li se pripadanje jednostavno – odabrati? S autoricom gotovo dvadeset dokumentaraca razgovarali smo o tome što misli o nomadskom stilu života, obitelji, granici između privatnog iskustva i filmske priče, kojom iz projekta u projekt privlači sve više poštovatelja.

Kakvu poruku nosi vaš novi projekt i što ste naučili stvarajući ga?

- Kad sam prvi put počela razmišljati o pripadanju, gledala sam na to ovako: ili ga imaš ili ga nemaš, i eto, ja ga nemam. Ali tijekom filma naučila sam nešto drugo. Svi ti ljudi koje sam susretala, koji se o tome vrlo često nisu ni preispitivali, pokazali su mi da pripadanje može biti i odluka. Da to nije nešto što će mi netko ‘dati‘, niti nešto što moram zaslužiti. Kako u obitelji, tako i u zemlji. Moj sin mi u filmu kaže: "Pa, ja mislim da se ti ne trudiš baš biti kao Nizozemci. Možda ti voliš da ne pripadaš." Dirnulo me što on, tinejdžer, to vidi u svojoj majci. Biti strankinja dio je mog identiteta, jer to i zaista jest bila moja povijest. A to, kao i sve drugo u životu, ima svoju cijenu.

Koje je mjesto vaša baza, gdje spremate kovčege između putovanja i gdje osjećate da ste, na ovaj ili onaj način, kod kuće?

Scena iz filma‘ ‘Tragovi pripadanja‘

LEWA PRODUCTIONS

- To je Amsterdam, gdje živim gotovo dva desetljeća. Dom dijelim s 18-godišnjim sinom Waldemarom i našom ljubimicom, psićem Lulu. Taman je završio gimnaziju, sada će uzeti "gap year". Godinu dana će putovati, raditi kao konobar i onda opet ići na putovanje. Plan mu je zaputiti se u Latinsku Ameriku, a onda u Kinu i tko zna gdje? U Amsterdamu je također Waldemarov otac, koji je Nizozemac. Sudjeluje u sinovljevu životu. I on radi filmove, pa Waldemar, kad je riječ o odabiru zvanja, dvoji između studija filma i astrofizike, što ga podjednako zanima. Vidjet ćemo što će na kraju izabrati.

U kojoj se mjeri vaš raniji dokumentarac Ljubavna odiseja, u kojem ste intervjuirali bivše partnere, odrazio na vaš život?

- Film nije uvijek stopostotna istina. Da bi zaokupio i zadržao pozornost gledatelja, životne činjenice treba malo preoblikovati da bi priča bila uzbudljiva. U filmu se govori da sam u posjet bivšim ljubavima krenula kako bih spasila tu novu vezu. U stvarnosti je bilo obratno: najprije sam zamislila film u kojem ću posjetiti svoje bivše dečke, a onda sam tijekom njegova razvoja srela nizozemskog filmaša s kojim sam dobila dijete, preselila se u Amsterdam i rodila sina. Na kraju filma ipak se raziđemo: moja odiseja ne uspije, ali dobijem nešto bolje.

Detalj iz dokumentarca Tatjane Božić

PRIVATNA ARHIVA

Što vas je privuklo dokumentarcima i kako ste se upisali na studij na elitnom sveučilištu Lomonosov, u Moskvi?

- Moj otac je radio u Jugoturbini i 1986. godine ponudili su mu da bude predstavnik tvrtke u tom gradu. To je još bio Sovjetski Savez, još je bila Jugoslavija, ja sam imala 15 godina, odselili smo se iz mog rodnog grada, Karlovca, i mislili ostati u Moskvi četiri godine. Međutim, četiri godine su se razvukle na deset godina. U međuvremenu sam ostala tamo studirati, propao je Sovjetski Savez, počeo je rat u Hrvatskoj, svašta se počelo događati. Naposljetku sam na Lomonosovu magistrirala novinarstvo i poslije toga ondje pohađala filmsku školu za dokumentarni film.

Ima li u vašoj obitelji još filmaša?

- Tata je uvijek imao 8-milimetarsku kameru i fotoaparate i on je puno slikao i snimao. Sjećam se da je imao poseban štih da u snimke uključi i oblake, što je u njegove radove unosilo poetiku. Mama je radila u administraciji jedne jadranske brodarske tvrtke i definitivno je bila umjetnička duša. Voljela je poeziju, glazbu... S njom sam zavoljela čitati pjesme.

Gdje ste živjeli poslije Moskve?

Nakon "Ljubavne odiseje" i "Tragova pripadanja" voljela bih realizirati još jedan film, kako bih imala trilogiju

DAMJAN TADIć/CROPIX CROPIX

- U Londonu. Iskreno, od svih mjesta u kojima sam živjela taj grad mi je ostao najmanje drag. Ondje sam 1996. preko noći postala Istočnoeuropljanka, netko kome drugi rado objasne odakle dolazi i što bi trebao misliti. U novom se filmu poigravam upravo tim predrasudama o istočnoj Europi. Više me zabavljaju nego što me vrijeđaju, ali su svejedno tu: uostalom, dovoljno je da progovoriš sa svojim naglaskom pa da te odmah smatraju beračicom rajčica. Kao protutežu, Nizozemce doživljavam kao skromnije, bez one nadmenosti na koju sam ponekad nailazila u Engleskoj. Otvoreni su i ondje sam se oduvijek osjećala u većoj mjeri dobrodošlo.

Gdje se na zemljovidu vašeg nomadskog života nalaze Zagreb i Belfast?

- Nakon Londona doselila sam se krajem devedesetih u Zagreb. S kolegama sam osnovala Fade In, puno surađivala s B.a.B.e., osmislila dokumentarac "Ljubavna odiseja". A kad sam ga otišla razvijati na masterclass u Belfast, ondje sam upoznala Waldemarova oca i 2007. se preselila u Amsterdam.

Redateljica ste i glavna junakinja svojih filmova. Kako usklađujete te uloge?

Kamera je sada vodi prema vlastitim korijenima i pitanju može li se pripadanje jednostavno – odabrati?

DAMJAN TADIć/CROPIX CROPIX

- U neku ruku pregovaram sama sa sobom. Redateljica je za film stvorila karakter, pomalo naivnu i, nadam se, duhovitu ženu koja neprestano preispituje sebe i traži savjete. Redateljica želi dobar film, a jedini je način da nema sažaljenja prema svojim junacima. Sebe pred kamerom gledam kao i svaku drugu junakinju, s istom znatiželjom i istom distancom.

Kakvi ste u stvarnosti?

- Pa, taj karakter kojeg sam stvorila za svoje filmove jedna je malo preuveličana, dramatizirana verzija mene. Pretpostavljam da sam manje naivna, pa i manje nekako bedasta. No ta je preuveličanost namjerna: mislim da je užasno dosadno gledati osobne filmove ako se glavna junakinja u njima doživljava previše ozbiljno. Nadam se da moji filmovi odaju dojam da ih je napravila osoba koja ima zdravu autoironiju i može se nasmijati sama sebi.

Što će biti vaša sljedeća priča?

- Ovog trenutka posvetila sam se terapeutskom radu i to me potpuno ispunjava, ali tko zna. Producentica Magdalena Petrović, s kojom dugo surađujem, kaže da nakon "Ljubavne odiseje" i "Tragova pripadanja" moram realizirati još jedan film, kako bismo imali trilogiju. S obzirom na to koliko je težak i dugotrajan proces razvoja dokumentarnog filma, a i na to kako ja volim polako raditi filmove, taj bih plan mogla ispuniti eventualno za deset godina. Možda bih mogla napraviti dokumentarac o elegantnom starenju?