Upoznajte dirigenta, pijanista, prevoditelja, kazališnog “monstruma” i umjetnika u veljači u Rijeci dirigira novu Verdijevu operu “Ivana Orleanska” u režiji Emme Dante i u koprodukciji s prestižnim Teatro Regio iz Parme.
Dovoljno je sjesti pored Karla Hubaka i vidjeti kako mu oči posvijetle kad govori o glazbi, politici, nepravdi, ljudskoj gluposti, fragmentima istine i učenju koje nikad ne prestaje. Ovaj zagrebački umjetnik u veljači u Rijeci dirigira novu Verdijevu operu “Ivana Orleanska” u režiji Emme Dante i u koprodukciji s prestižnim Teatro Regio iz Parme. A njegov recentni hit “Gdje je Zrinjski”, nastao s Natašom Rajković, nakon statusa jednog od najvažnijih domaćih kazališnih događaja putuje u Tursku i Latinsku Ameriku, potvrđujući da hrvatska opera itekako ima što reći svijetu - kad je netko smije prodrmati. Njegov profesionalni put podsjeća na filmske scenarije: od djeteta zamagljenog glazbom, do pijanista koji se odvažio studirati dirigiranje i opernu režiju u Rusiji nakon što su mu rekli da je prestar za pijanističku karijeru.
Nema kod njega sterilne klasike, muzejske patine ni uglađenih rukavica. Kod njega Beethoven može zazvučati kao techno, a Čehov kao da je napisao status na društvenoj mreži. Opera mu je ljubavnica kojoj se istovremeno divi i prigovara, a glazba - polje borbe. Hubak voli sukob, rub, lom, nepristojno pitanje. Ne boji se falša, ali bježi od praznine. On je tip umjetnika koji publici ne nudi comfort zone, nego intelektualni ring. Tko se odvaži - ulazi. I zato, kad dirigira, prevodi, improvizira ili samo hoda gradom, čini se kao da našoj kulturi upisuje jednu vrlo jednostavnu poruku: ne budi pasivan - stvaraj, preispituj, živi punom snagom.
Za početak, upoznaj nas sa sobom: djetinjstvo, odrastanje, stapanje s glazbom - izbor, slučajnost ili sudbina? Iz kojeg Svemira dolazi Karlo Hubak?
Srećom još iz onog analognog. U mojoj dječjoj sobi nalazio se jedan stari klavir, volio sam se igrati ispod njega, a onda sam jednog dana i prosvirao. Nisam išao u glazbenu školu, ali su me vodili u kazalište, najranije sjećanje mi je marš iz Aide. Sjedimo u parteru, orkestar trubi, ja lamatam nogicama u ritmu, majka mi stavlja ruku na koljeno: mir. A evo baš sljedeći mjesec u Rijeci nakon dugo vremena dirigiram Verdija, novu premijeru ”Ivane Orleanske” u režiji Emme Dante. Sad dok ovi trube ja mogu slobodno lamatati - rukicama. Dapače, moram. Predstava se radi u koprodukciji s vrhunskim opernim kazalištem Teatro Regio u Parmi, i bit će izuzetno lijepa.
Tvoj profesionalni put nije klasičan: od djeteta zamagljenog glazbom, do pijanista, pa u Rusiju na studij dirigiranja i operne režije. Kako bi pitchao svoju glazbenu karijeru? Udijeli nam neke vibrantne scene, anegdote, doživljaje? Kada ne bi bio umjetnik kakav bi život živio? Postoji li zamišljaj takvog scenarija?
Postoji, rado bih bio sudac na Županijskom sudu. Kad sam doma bio objavio da bih studirao klavir, odveli su me jednom profesoru na zagrebačku akademiju da me presluša. Njegovo je mišljenje bilo negativno, jer da je prekasno početi učiti sa sedamnaest godina i da nemam šanse upisati Akademiju. Sljedeći dan na rođendanu moje tete, svi su čekali da čuju što je bilo. Kad su čuli - pokopali su ga. “On ne zna što govori, on je iskompleksiran, pa je li on čuo kako Karlo svira Turski marš?! A jesi mu odsvirao Za Elizu?! Ma on nema pojma!” S takvom bezrezervnom podrškom nije čudo da sam za godinu dana i upisao klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nešto kasnije, dok sam još studirao kod profesorice Ksenije Kos, odnijelo me u kazalište: legendarna predstava “Arturo Ui” Bertolta Brechta u Teatru Ulysses na Brijunima, tu sam postao dirigent i stekao većinu svojih prijatelja. Redateljica Lenka Udovički voli reći da sam se tad iz čovjeka pretvorio u kazališnog monstruma! Nakon diplome odlazim u Rusiju, učiti dirigiranje od najboljih: maestra Gergijeva i starog profesora Leonida Krčmara na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a tamo sam i debitirao kao operni dirigent. Šest godina u Rusiji mi je bilo najljepše razdoblje. Kad padne snijeg i rijeke se zalede Sankt Peterburg je grad iz bajke. Varljiva nostalgija vratila me u Zagreb.
Predstava „Gdje je Zrinjski“, koju potpisuješ s Natašom Rajković, proglašena je jednim od najvećih kazališnih događaja. Kako gledaš na njezin neočekivani uspon i činjenicu da uskoro putuje u Tursku i Latinsku Ameriku?
To mi je stara ideja koja je čekala pet godina da joj netko da šansu, i ne bi je bilo bez Dubravke Vrgoč, ona je kod nas trenutačno jedini rukovodioc koji će zaista podržati eksperiment. Nadam se da će to Rijeka shvatiti i odazvati joj se. Mene opera muči odavno, s jedne strane je volim i privlači me, a s druge mi se čini da nema nikakvog smisla i da je gotova. Općenito mislim da za raditi dobro kazalište ili ga treba silno voljeti ili skroz mrziti, odnos mora biti u ekstremu. Predstava je prodorom stvarnosti u operu Ivana Zajca “Nikola Šubić Zrinjski” uspjela razbiti klasični oblik, da bi ga iznova rodila tu i sad, kao originalno djelo u dijalogu sa Zajcem. Mislim da poštovanje pretpostavlja slobodu skepse i igre, pa tako i u odnosu prema svetim kravama. Reakcije gledatelja nisu bile sasvim unisone, ali su potvrdile uspjeh eksperimenta. Svi se veselimo pokazati predstavu u inozemstvu, a na ljeto će ona obići i svoju domovinu.
Tvoj rad često spaja glazbu, kazalište, tekst, pokret, improvizaciju... ali ponekad i „falš“, ranjivost i nesavršenost. Što ti je u umjetničkom činu najvažnije?
Da bude nepredvidivo i inspirativno, da gledatelja zatekne i potakne na kreativnost u vlastitom gledanju na život. Sve stvari koje sam autorski radio zapravo se temelje na promjeni perspektive i novom uvidu. Skloni smo misliti da znamo, i zaboravljamo Sokrata. A to vodi u tupost i to nije dobro. Treba ići naprijed, tražiti novo i nepoznato, inače nema smisla, vrtimo se u krug. Osim toga neduhovita umjetnost mi je uvijek sumnjiva.
Prošle godine radio si na Brechtovoj “Prosjačkoj operi” Teatra Ulysses i Gavelle, gdje si osim glazbenog vodstva potpisan i kao prevoditelj. Prevodiš i s ruskog, odakle ta potreba?
“Prosjačka opera” specifična je po tome što je nastala kao djelo “za narod”, pa je i njen jezik kolokvijalan, a razgovorni jezik mijenja se i brže od standarda. Zato stari hrvatski prijevodi po meni nisu upotrebljivi, govore jezikom prošlih vremena, obraćaju se publici koje više nema. Isto sam uradio i s glazbom Kurta Weilla, on je songove za “Prosjačku operu” skladao u pop žanrovima svog vremena, 1928. godine. Sve sam ih prebacio u suvremeni zvuk, pa je naprimjer polka tako postala techno, a glumci su pjevali kao rockeri, punkeri ili folkeri. Za scenu sam još prevodio i drame Viripajeva, a Čehova prevodim već godinama čisto iz užitka. Za izdavanje pripremam njegove odabrane priče.
Što te najviše fascinira na ljudima u svakodnevici? Što te uvijek potakne na promatranje? Tko su tvoji prijatelji? Tko su tvoji umjetnici? Tvoje inspiracije?
Tri prijatelja su mi tri glumca. Potpuno su različiti umjetnici, ali svi krajnje posvećeni, zapitani i na svoj način hrabri. A to su rijetke kvalitete, i oni me inspiriraju. Čovjek je u pravilu lijen, inertan, zuri u televizor ili mobitel i život prođe kao da ga nije ni bilo. Kako se razvija tehnologija, sve je lakše biti glup, pa zapravo svaki otpor inerciji fascinira. A kad mi se ova trojica ne javljaju na telefon, uvijek se mogu obratiti svojem svetom trojstvu: Beethovenu, Krleži i Čehovu.
Dojam je da tvoja estetika nije samo stvar ukusa, nego i stav o svijetu: o društvu, politici, moći, običnom čovjeku. Što te danas najviše fascinira u našem društvu, a što ti je nemoguće ignorirati?
Lajtmotivi su kliše, šovinizam i simulacija. Na primjer, nevjerojatno je da kod nas već deset godina jedan isti egzemplarni dosadnjaković igra glavnu ulogu. Ali tragično je što se publika navikla, ne buni se. Opći dojam je stagnacija, a stagnacija je realno degradacija i nažalost ne vidi joj se kraj. No uvijek nam ostaje unutarnji svijet, tu je svatko svoj kralj ili kraljica.
Kad izađeš iz kazališta, zatvoriš klavir i pobjegneš od proba: kakav si privatno? Što te nasmijava, čime puniš baterije i s kim najradije dijeliš vrijeme koje ne mora ničemu „služiti“?
Kad je profesija istraživačka baterije se pune radom i učenjem. Jako volim sve te svoje poslove, bilo za stolom, za klavirom ili u dvorani. Veliko je bogatstvo osim slova moći čitati i note. Inače ja sam penzioner u duši, dosta sam nepokretan i volim sve što vole stari.
Što bi sve volio napraviti kao svoje sljedeće umjetničke korake, projekti koje priželjkuješ, projekti koje pripremaš...privatne čežnje?
Jako je teško doći do posla bez babe ili strica, i prošao sam duge periode bez angažmana. Sretan sam da sada u radu imam priliku i slobodu zahvaćati široko. Za sljedeće Riječke ljetne noći spremam autorsku predstavu na riječkoj zvjezdarnici, to bi mogla biti jedna ljubavna predstava o kozmičkim pitanjima, a nakon toga vraćam se dragom Ivanu Zajcu, čiju nepoznatu operu planiramo praizvesti u suradnji s jednim velikim teatrom u Italiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....