Kako pomoći djeci da prepoznaju vršnjačko nasilje i zaštite se od neprimjerenih oblika ponašanja od najranije dobi? Odgovor na to pitanje daje slikovnica "Priča o dva zmaja" svestrane spisateljice.
Maja Punoš Rebić (46) žena je zanimljive biografije, i privatne i one intelektualne, poslovne. Iako rođena u Zadru, odrasla je i živjela u Biogradu na Moru. U Zagrebu je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti – s osobitim zanimanjem za Političku psihologiju i sociologiju, a studirati je nastavila na magistarskom studiju Sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u međuvremenu je postala i licencirana turistička vodičica i interpretatorica baštine s certifikatom međunarodnog udruženja Interpret Europe. Danas je žena s nekoliko karijera: knjižničarka, spisateljica, klapska pjevačica, politologinja, sociologinja....
Tijekom studija politologije, odabrala je i pedagoški smjer i otada sve što radi posvećuje djeci i mladima. Našu je pažnju privukla slikovnicom „Priča o dva zmaja”, nedavno objavljenom u izdanju Školske knjige. Prva je to u seriji edukativnih slikovnica "Rasti sretno" o aktualnim problemima s kojima se susreću djeca vrtićke i mlađe školske dobi u današnjem svijetu. Upravo je ova slikovnica o vršnjačkom nasilju dragocjena pomoć roditeljima i odgojiteljima u razgovoru s djecom o toj teškoj temi – u njoj mogu doznati kako se osjećaju djeca koja doživljavaju nasilje te otkriti unutarnji svijet djece koja čine nasilje nad drugima. No, još mrvicu o Majinoj odista impresivnoj biografiji.
"Moje prvo radno mjesto je katedra profesorice Politike i gospodarstva u Gimnaziji dr. Mate Ujevića u Imotskom, a s obzirom na to da sam diplomirala i na Studiju knjižničarstva na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru danas sam i školska knjižničarka u imotskoj Gimnaziji dr. Mate Ujevića kao i u osnovnoj školi Josip Vergilij Perić u Imotskom. Pripovjedačica sam i spisateljica terapijskih priča za djecu. Osnivačica sam i predsjednica Kulturne udruge "Pismo moja‘" i klape "Neviste‘‘, čija je uloga očuvanje i promocija imotske klapske tradicije i organiziranje klapskih manifestacija poput poznatog susreta klapa "Pismo moja‘‘ koji će u rujnu ove godine imati svoje šesnaesto izdanje. Članica sam i Kulturno- umjetničkog društva "Skuti materini" Vrgada koje u fokusu ima bogatu i drevnu baštinu ovog otoka te stvaranje kulturnih, zabavnih i turističkih sadržaja koji doprinose prepoznatljivosti i privlačnosti ovog dijela Dalmacije", napominje naša sugovornica.
S obzirom na to kako za Maju, kako kaže "slučajnosti ne postoje", tijekom studija u Zagrebu upoznala je svog supruga Pavu s kojim, kako kaže - brodi spomenutim "malim mjestima srca" više od 20 godina, uz punoljetnog superjunaka Jakova i dvanaestogodišnju superjunakinju Katarinu. "Već 20 godina živim i radim u gradu Imotskom. Volim taj maleni i bajkoviti grad dalmatinskog zaleđa. Obožavam imotske "modre vode‘‘, njegovo Modro i Crveno jezero, brojne i drevne vilinske priče i legende koje mu i nadjenuše ime "Vilinska Imota‘‘. Mentalitet i vizure ovog malog, kamenog Grada na gori u potpunosti odgovaraju svakom malenom obalnom ili otočkom mjestu. Ja sam odrasla u Biogradu na Moru i na otoku Vrgadi, okružena morem, brodovima i klapskom pjesmom, a tu me dočekala ista srdačnost, toplina i veliko srce Dalmacije i Mediterana", govori Punoš Rebić.
Njezino autorstvo započinje slikovnicom "Priča o mudroj sovi" koja je imala za zadatak, ukazati na negativne utjecaje informacijsko – komunikacijske tehnologije. "Svi sadržaji koji nam se nude kao i načini njihove prezentacije, jako su dobro osmišljeni – psihološki i marketinški. Nije stoga za čuditi se kako su milijuni postali ovisni o informacijskoj i komunikacijskoh tehnologiji, osobito o mobitelima i videoigricama. Mi odrasli stasali smo u analognom vremenu – možemo uspoređivati vremena telefona sa žicom i brojčanikom i knjižnice s kataložnim listićima i današnju blagodat munjevito brzih tražilica i video poziva. Srećom još se uvijek možemo oduprijeti toj ovisnosti i reći stop prekomjernoj uporabi ekrana. Naša djeca su "digitalni urođenici"‘ – oni drugačiji svijet od ovog ne poznaju. Neuropsihijatri, psiholozi, logopedi, učitelji i ostali koji rade s djecom, sve više upozoravaju kako je osnovni uzrok sve češćih i težih problema djece nižeg školskog i vrtićkog uzrasta upravo "ekranizam"/digitalni autizam – galopirajuća epidemija ovisnosti o ekranima s teškim posljedicama. Djecu danas, nažalost, zabavljaju i odgajaju isključivo ekrani. Šokiraju me i žaloste izjave nekih mojih malih učenika koji mi kažu da im se nikad nije pročitala ili ispripovijedala priča. Nijedna! Istovremeno kažu kako su odgledali stotine crtanih filmova i odigrali jako puno igrica. Njihovi roditelji često, s ponosom, kažu kako njihova mala djeca bolje znaju engleski nego hrvatski jezik i kako njihov genijalni dvogodišnjak sam zna instalirati igricu ili pronaći crtani film koji želi. Vjerujem kako nisu svjesni opasnosti kojoj izlažu svoje dijete. Kad takvo dijete krene u vrtić ili školu počinju prvi ozbiljni problemi. Uočava se problem s komunikacijom, koncentracijom, kreativnošću, hiperaktivnošću, kontrolom emocija, nedostatkom empatije, poslušnošću i odbijanjem zadataka koji su mu zadani. Psiholozi tom spektru problema često pripisuju i probleme s hranjenjem i spavanjem. Kad sve to sagledamo, čini se nemogućim suprotstaviti se dominaciji ekrana u našim životima. Poput Don Quijotea naspram moćnih vjetrenjača. Sliježemo ramenima i kažemo – mi tu ne možemo ništa, takva su vremena, djeca su stalno na mobitelu.Naravno da se vrijedi suprotstaviti svemu navedenom. Pa tko će, ako ne mi odrasli – roditelji, učitelji, odgajatelji....” govori Maja.
Sin Jakov je našoj spisateljici bio prvi „kritičar” i „recenzent” priča koje je stvarala. „Čitanjem, pripovijedanjem i stvaranjem priča "zarazili" su me moji roditelji koji su vješto smišljali originalne, poučne i personalizirane priče, za mene i o onome što je mene zanimalo. Isto se nastavilo i s mojim sinom Jakovom. On je našoj spisateljici bio prvi kritičar, recenzent i publika za prve priče koje je stvarala. Često bi poželio da mu osmislim "njegovu priču‘‘ za koju bi mi zadao nekoliko ponekad i nepovezanih pojmova koje sam u,,naručenoj‘‘ priči morala koristiti. Hvala, Jakove, na odličnom treningu! Danas se na mnogim mjestima mogu nabaviti "kocke pričalice‘‘ koje prate isti princip i s kojima se možete beskrajno zabaviti sa svojom djecom svih uzrasta i razvijati dječju maštu, a svoju probuditi ako se uspavala. Vjerujem kako ni vama ni djetetu tijekom ove pripovjedačke igre neće pasti napamet pogledati u mobitel”, govori spisateljica.
Za kraj, ostaje pitanje - iz čega su se „izrodili” glavni protagonisti slikovnice - Zmaj Bjesko i Zmaj Smješko? Gdje se inspiracija kreirala? „Moja prvotna inspiracija za pripovijedanje i pisanje priča krenula je iz Dječje bolnice u Klaićevoj gdje sam s mlađim djetetom provela jako puno vremena. Tamo smo se susreli s tetama pričalicama koje su pripovijedanjem i čitanjem priča malim bolesnicima umanjivale stres, strah i tugu zbog boravka u bolnici. Tada sam se uvjerila u ljekovitost i potrebu terapijskih priča za djecu. Po izlasku iz bolnice krenula je moja "rijeka" priča iz koje je najprije poletjela Mudra Sova, a nakon nje i zmajevi Smješko i Bjesko. Tom bajkovitom jatu pridružili su se i novi junaci koji tek čekaju na svoj prvi let koji će se dogoditi uskoro. Moja djeca i moji učenici čuli su brojne priče koje sam napisala, ali i neke koje sam adaptirala i prilagodila njihovoj situaciji i potrebama. Po njihovim pozitivnim reakcijama, zaključila sam kako u tome ne smijem stati i kako ih trebam stvarati dok je daha u meni. Svaku moju priču recenzira struka koja se bavi mentalnim zdravljem djece – naši vrijedni dječji psihoterapeuti, logopedi, defektolozi...", objašnjava Maja. Zmajevi Smješko i Bjesko nastali su zbog porasta vršnjačkog nasilja među našom djecom koje treba hitno prevenirati i zaustaviti te ga djeci u što ranijoj dobi, osvijestiti kao nešto loše i neprihvatljivo. Za kraj, našu sugovornicu pitamo - što je jedan od glavnih izvora nasilja – izostanak odgoja, roditeljske adekvatne skrbi, izostanak socijalnih politika? Što joj vlastito iskustvo govori?....
„Porastu vršnjačkog nasilja zasigurno pridonosi nedovoljna suradnja odgojnog "trojstva‘‘ – roditelji, škola i mjerodavne institucije. Ne smijemo odgovornost prebaciti samo na jedno od navedenog. Ako roditelj djetetu dozvoljava neograničeni i nekontrolirani pristup internetu, u čijim bespućima prijete brojne opasnosti, kao i nasilni i neprimjereni sadržaji, kako će se učitelji sami boriti s nametanjem ograničenja uporabe primjerice mobitela u školi i smanjenom koncentracijom i nezainteresiranošću na nastavi? Ako naša djeca koriste mobitel u školi i slobodno koriste razne društvene mreže, na kojima su često izloženi nasilnom ponašanju vršnjaka, a učitelji i roditelji o tome s njima ne pričaju, kako će se dijete samo znati zaštititi? Ako pak mjerodavne institucije i ministarstva ne educiraju dovoljno roditelje i učitelje o tim opasnostima i ne zahtijevaju obavezno ograničenje ili ukidanje gore navedenog, kako će oni koji odgajaju i obrazuju djecu znati na koji se način boriti protiv toga i pomoći svojoj djeci? Treba početi glasnije i jasnije pričati o tome i provoditi konkretne mjere borbe protiv vršnjačkog nasilja. Imam dojam kako se današnju djecu previše štiti od odgovornosti i sankcija koje bi trebale pratiti neprimjerena ponašanja. Zbog toga ga ona ni ne doživljavaju nečim strašnim, toleriraju ga, šute o tome, a i empatije je sve manje. Djeca trebaju znati jasnu razliku dobra od zla", zaključuje Maja Punoš Rebić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....