Ravnateljica Umjetničkog paviljona, koji se nakon potresa 2020. još obnavlja, unatoč privremenom beskućništvu nastoji da se izložbe održavaju na drugim lokacijama, među kojima je i pariški Atelier 11 gdje svoje radove predstavlja umjetnica Silvia Potočki, poznatija kao SofijaSilvia
Kad je u srpnju 2022. preuzela mjesto ravnateljice Umjetničkog paviljona, kustosica Irena Bekić (60) govorila je o poslovnom uzbuđenju koje je čeka, kao i o izazovima obnove zgrade Paviljona - oštećene tijekom dva potresa - zagrebačkog u ožujku i petrinjskog u prosincu 2020. Danas, pet godina kasnije, stvari se mijenjaju.
"Ušli smo u drugu fazu obnove. Vrata zgrade trebali bismo ponovno otvoriti polovicom 2026.", naglašava kustosica Bekić. Za to vrijeme izložbe Umjetničkog paviljona izmještaju se po različitim lokacijama. Najnovije se odnosi na povijesni pariški prostor Atelier 11 na Montparnassu, u kojem su boravili i stvarali umjetnici poput Amedea Modiglianija, Chaïma Soutinea, Constantina Brancusija, Paula Gauguina - gdje je otvorena izložba "Transmission" Sofije Silvije. Zanimljivo je da i Atelier 11 i Umjetnički paviljon isprepleću veze - oba su pred obnovom, povijesno su bliska i namijenjena umjetnicima. Ravnateljica Irena Bakić ističe da je u nepovoljnim uvjetima dosta napravljeno otkako je na čelu Umjetničkog paviljona, počevši od nove web stranice, produkcije serije podcasta, suradnje s Odsjekom za povijest umjetnosti do međunarodnih izložbi.
"Mislim da je koncepcijski zaokret koji sam zacrtala prepoznat kao koherentan program koji postavlja relevantna pitanja, istražuje pozicije moći i znanja, kustoski eksperimentira i poziva na odgovornost", govori rođena Puljanka, odrasla na živopisnim uličicama povijesnoga grada, među antičkim lokalitetima i morem, bezbrižnim druženjima na plaži tijekom dugih ljetnih mjeseci.
I danas rado odlazi u Pulu, voli pogled s Kaštela, proći uz Lungomare, kroz ribarnicu, popiti kavu na tržnici, dok Rt Kamenjak osjeća svojim mjestom. Dječje dane zamijenila je srednjoškolska znatiželja i želja za odlaskom u veću sredinu, pogotovo zato što u vrijeme Irenina odrastanja u Puli kino i kazalište nije radilo. Ali, kako tvrdi, bilo je sjajnih profesora, poput Vesne Slacki koja joj je predavala scensku kulturu i otvorila joj nove svjetove.
"Živo se sjećam svoje prve fascinacije umjetnošću kad sam kao dijete na televiziji naletjela na čuveni kadar iz Buñuelovog "Andaluzijskog psa" s okom i žiletom koji se pretvara u oblak te reže mjesec. Osjetila sam da se nešto dogodilo, da me zaokupilo. Nisam tada znala da je to umjetnost", objašnjava Irena što joj je odredilo karijeru proizašlu iz strasti.
Ističe da joj nije ključan umjetnički medij da bi je nešto duboko dirnulo. Primjerice, svojedobno su je do suza ganuli Michelangelovi robovi… Tada ju je fascinirala i ruska avangarda, a imala je osjećaj za razne oblike umjetnosti. Sve je vodilo diplomi povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jedno vrijeme predavala je povijest umjetnosti u srednjoj školi u Puli, da bi se okrenula likovnoj kritici i postala članica ULUPUH-a i Hrvatske sekcije AICA. Dugo je bila i voditeljica i kustosica Galerije Prozori u Zagrebu. Što se tiče njezinog odjevnog stila, kaže da nosi ono prema čemu ima neki odnos.
"Primjerice, kupujem u Varteksu i još odijevam i neke komade iz trikotaže Arena nad čijom sudbinom patim jer je propala 2017., nakon što radnici i, mahom, radnice nisu dobili plaću devet mjeseci", govori Irena Bekić.
Odlučila se na sijedu kosu iako je to kod nas najčešće prva asocijacija na starost. Kaže da je ne zanima izgledati mlađom nego što jest. Mnogo joj je zanimljivije naći balans sa svojim godinama.
O privatnom životu kaže tek da obitelj i prijatelje ne podređuje poslu, dvije kćeri su joj apsolutni prioritet, a mjesto u obiteljskom okruženju pronašao je i jedan žuti mačak koji joj je dan na čuvanje na neodređeno vrijeme. Nedavno je posjetila London gdje je provela nekoliko dana s jednom od kćeri koja inače živi u Manchesteru, razgledala izložbu Mikea Kelleyja u Tateu te se poslovno sastala s Aly MacGlip, kustosicom Frith Street Gallery. Teško joj je izabrati najbolju izložbu ikad. Izdvaja onu Laure Prouvost "AM-BIG-YOU-US LEGSICON" iz 2019. u Muzeju suvremene umjetnosti u Antwerpenu. Obuhvatila je umjetničine filmove, instalacije, ambijente, vrlo duhovite, uvrnute radove. Naime, postav je uspostavio neke neočekivane prostorne odnose navodeći posjetitelje na sagibanje, uspinjanje, zavlačenje u tijesne prostore i slično, čime te umjetnica višestruko uvlači u svoju materiju.
Irena Bekić smatra da je kod nas umjetnost sustavno marginalizirana i da je riječ o potrebi koju treba stvarati. Ovako se ona često odvija samo u uskom krugu zainteresiranih ljudi, a zapravo je riječ o potrebi koju treba stvarati. Ističe da se najbolje odmara u druženju s prijateljima, čitanju ili jednostavno ne radeći ništa. No, to je za ravnateljicu Umjetničkog paviljona samo ideja jer u 2025. najavljuje izložbe Nicole Hewitt s Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem, postave Sandre Sterle, Silvija Vujičića, Dorothy Cross, dok se u izložbama o Antoniji Krasnik i Lini Virant Crnčić bave zanemarenom povijesti umjetnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....