BILJANA BLIVAJS CROPIX
RAZOTKRIVANJE

Ivica Buljan otkriva po čemu je tipičan Dalmatinac te zašto Zagreb i Ljubljanu jednako osjeća kao svoj dom

Kazališni redatelj, rođen prije 59 godina u Sinju, no zahvaljujući teatru građanin svijeta, koji u INK-u Pula postavlja ‘Dugo putovanje u noć‘, govori o novoj predstavi, privatno-poslovnoj suradnji s partnerom Robertom Waltlom te što su njegova "grešna" zadovoljstva.

Kazališni redatelj, rođen prije 59 godina u Sinju, no zahvaljujući teatru građanin svijeta, koji u INK-u Pula postavlja ‘Dugo putovanje u noć‘, govori o novoj predstavi, privatno-poslovnoj suradnji s partnerom Robertom Waltlom te što su njegova "grešna" zadovoljstva.

Kako kao redatelj doživljavate "Dugo putovanje u noć" Eugenea O‘Neilla?

- Iza svakodnevnih obiteljskih situacija skrivaju se složeni odnosi između braće, obilježeni netrpeljivošću, mržnjom i velikom ljubavi, očevo nerazumijevanje sinova, majčina regresija u mladost. Užitak je bio raditi s Almom Pricom, Markom Mandićem, Lukom Grbićem i Rokom Juričićem, kostimografkinjom Anom Savić Gecan... s njima je ovo psihoanalitičko čitanje postalo zajednička avantura.

Teatar i tekst kod vas nerijetko sliče terapijskom procesu...

- Prije svega, vlastitom. Svaki proces je učenje. Za "Dugo putovanje" sam čitao Lacana, za "Čarugu" smo gledali Chabrolove filmove.

Koliko se isprepleće sve što radite i što ste radili - kao kritičar, prevoditelj, novinar i redatelj?

- Uvijek se isprepleću. Kritičar nadzire vlastite postupke, prevoditelj provjerava elastičnost jezika, novinar objavljuje crtice i portrete suvremenika. Redatelj te fragmente slaže u mozaik.

Od svega toga, što je najteže "biti"?

- Suspregnut rokovima. Prevoditelj i novinar bore se s vremenom.

A "najlakše"?

- Redatelj. U teatar sam ušao kao u veliku igru i nikad se nisam prestao igrati. Koristio sam svoja znanja i otkrivao nova. Dok režiram predstavu, odmaram se pripremajući novu. Sad su to Shakespeareov "Kralj Lear" i Genetov "Heliogabal".

Je li jednako teško biti direktor drame?

- Otkad nisam direktor, mirno spavam. Ali to je i lijep posao. Dokaz? Kad sam odlazio iz HNK u Zagrebu, na dar od glumaca sam dobio Kožarićevu grafiku "Sve pršti od ljubavi".

Gdje se najviše osjećate doma?

- Lani u ovo vrijeme sam radio u Napulju, jesenas u Ljubljani, kasnije u Splitu, Oslu, Banjoj Luci, Bjelovaru i Puli. No, dom su Ljubljana i Zagreb.

Gdje i čime vam Zagreb ponajviše pripada?

- S Festivalom svjetskog kazališta, koji s Dubravkom Vrgoč pripremam za jesen. Šetnjama po Tuškancu, racom i mlincima u Purgeru, prijateljima.

A Ljubljana?

- Milena Zupančič, Olga Kacjan, Marko Mandić, mladi iz novih generacija. Šetnje uz Ljubljanicu, večeri na Križevniškoj ulici.

S partnerom Robertom Waltlom vodite Mini teatar u Ljubljani: koji su najveći izazovi privatno-poslovne suradnje?

- Napravili smo najprije dvoranu na Ljubljanskom gradu pa sagradili teatar i kuću u staroj Ljubljani - sve svojim sredstvima. U 25 godina, koliko sad slavimo, kod nas su nastupali Ana Karić, Let 3, Slaven Tolj, Senka Bulić, Nina Violić, Dunja Vejzović, gostovali u New Yorku, Rimu, Moskvi, Seulu, Havani... Svaki dan nam je novi izazov.

Postoji li vrijeme kad ništa ne radite?

- Znam dokoličariti da se prepadnem. Postoji jedan Artaudov primjer kojeg ponekad dajem glumcima kao vježbu: ostanite u krevetu toliko dugo dok se ne zgadite samome sebi. To je dobar trening za bijeg od ljenčarenja.

Što su vaša "grešna" zadovoljstva?

- Ovisnost o mrežama i platformama. Ponekad me serije i filmski maratoni iskopčaju iz stvarnog života i onda mi treba neko vrijeme da se normaliziram.

image
BILJANA BLIVAJS CROPIX

"Bindžate" li?

- Obično na početku novog ciklusa proba, pa se kasnije smirim.

Što ste u posljednje vrijeme pogledali "u dahu"?

- "Mary and George".

A poslušali?

- Quadecin album "Scrapyard".

Je li vas dohvatila ili zaobišla ideologija zdravog života?

- Jedina aktivnost u kojoj sam redovit je hodanje.

Kao Dalmatincu - koji uvriježeni stereotipi su djelatni u vašem karakteru?

- Odbijanje kućnih poslova. Čekanje da me se posluži.

Prezirete li katkad kazalište?

- Nikad.

Po čemu je hrvatsko kazalište drugačije u odnosu na druga u regiji?

- Razlike sliče onima iz društvenog života. A ljudi s kojima radim u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Splitu, Banjoj Luci, Mostaru, Puli - jednako su divni.

Linker
22. studeni 2024 09:52