Dubravka Vrgoč

 MARA BRATOŠ
Intervju

Dubravka Vrgoč: "Teatar je već neko vrijeme u krizi, ali ja se veselim odlasku iz Zagreba i početku rada u novoj sredini"

Razgovarali smo sa sukreatoricom Festivala svjetskog kazališta koja se početkom iduće godine vraća i kao intendantica riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Festival kroz rujan i listopad u Zagreb dovodi umjetnike iz Slovenije, Belgije, Argentine i Njemačke.

Razgovarali smo sa sukreatoricom Festivala svjetskog kazališta koja se početkom iduće godine vraća i kao intendantica riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Festival kroz rujan i listopad u Zagreb dovodi umjetnike iz Slovenije, Belgije, Argentine i Njemačke.

Dubravka Vrgoč legendarna je kulturna radnica u najdoslovnijem smislu - poslovni identiteti koji su obilježili ovaj životni put više su nego impresivni: po vokaciji dramaturginja, komparatistica književnosti, kulturna urednica i kritičarka u kultnom Vjesniku, ravnateljica ZKM-a u njegovu intenzivnom periodu nakon primjetne stagnacije, intendantica zagrebačkog HNK i s redateljem Ivicom Buljanom sukreatorica Festivala svjetskog kazališta koji se ove godine vraća na zagrebačke kazališne scene. A vraća se i Vrgoč, početkom iduće godine kao intendantica riječkog HNK Ivana pl.Zajca.

U pripremi za preuzimanje riječkog HNK, odlučili ste nam pripremiti još jedno izdanje Festivala svjetskog kazališta. Koji su se izazovi ove godine ispostavili?

- Ne bih to nazvala pripremom za početak neke druge kazališne priče, već nastavkom one priče koju smo Ivica Buljan i ja započeli još 2003. godine kada smo osnovali Festival svjetskog kazališta. Bilo je to nakon ratnih 90-ih kada nas gotovo nitko nije posjećivao, a niti su naša kazališta ikuda putovala, te je getoiziran prostor teatra u kratkom vremenu rezultirao znakovitom kazališnom krizom. Željeli smo hrvatsko kazalište otvoriti prema Europi i svijetu, ponuditi našim umjetnicima uvid u suvremena teatarska kretanja te im omogućiti da se pozicioniraju u europskom teatarskom kontekstu. Doveli smo u Zagreb neka od najvećih kazališnih imena poput Petera Brooka, Eugenia Barbe, Pjotra Fomenka, Eimuntasa Nekrošiusa, Leva Dodina, Luc Bondyja, Roberta Lapagea, Reza Gabriaze, Krystiana Luppe, Dimitrja Gočeva, Tamas Aschera, Heinera Goebelsa, Christopha Marthalera, Luk Percevala, Alaina Platela, Franka Castorf... Tih šezdesetak kazališnih umjetnika različitih generacija, od koji neki više i nisu među nama, učinili su Zagreb mjestom uzbudljivih kazališnih susreta, a hrvatski teatar u mnogo čemu približili Europi. Nakon godine stanke veseli nas da možemo nastaviti programirati Festival uz sve izazove s kojima smo bili suočeni od onih financijskih do organizacijskih. No, u sljedećih mjesec dana gledatelji će imati priliku vidjeti četiri vrhunske predstave, od kojih su neke već prepoznate na prestižnim svjetskim kazališnim festivalima.

image

Predstava Solo

SANDI FISER

Slovenija, Belgija, Argentina, Njemačka zemlje su iz kojeg nam dovodite ovogodišnje predstave – po kojemu je ključu, sadržajnom, formalnom se odvijala selekcija?

Kako su nam prvenstveno sredstva ograničila broj predstava, nastojali smo da svaka od njih otvori neku drugu kazališnu priču, odnosno reprezentira jedno od recentnih kretanja u europskom i svjetskom teatru. Tako Marina Otero u "F**k me" istražuje granice između plesa, performansa, autofikcije i spektakla te označava suvremeni trend hibridizacije kazališnih formi gdje se tijelo koristi kao medij za izražavanje kompleksnih pitanja identiteta, seksualnosti i tjelesnosti. S druge pak strane Milo Rau, danas najpoznatiji predstavnik dokumentarističkog teatra, antički mit iščitava u aktualnim događajima iz crne kronike, stoga "Medejina djeca" nisu samo reinterpretacija klasične tragedije, već i istraživanje načina na koji kolektivna sjećanja oblikuju naše razumijevanje pravde, nasilja i moralnosti u suvremenom svijetu. U "Solu" Nina Rajić Kranjac koristi raznovrsne kazališne tehnike kako bi povezala osobno s univerzalnim smiono reflektirajući vlastiti angažman u kazalištu. Johan Simons donosi nam svoju viziju Shakespeareova "Macbetha" transformirajući ga u okrutnu komedija s elementima kabareta u kojem se tragično i groteskno isprepliću čineći scenski jezik dinamičnim.

image

Predstava Solo

SANDI FISER

Što vam se čini da je danas važna inovacija u kazalištu? Postoji li to "nešto" što se konačno treba početi primjenjivati – kod nas?

Danas ne postoji nešto što bih nazvala inovacijom u kazalištu. Postoje različite estetike, poetike, stilovi... koje je nemoguće podvesti pod jedan ili čak više nazivnika. Teatar je već neko vrijeme u krizi i to se ogleda ne samo na našim, već i na svjetskim pozornicama. Dolazi neminovno do smjene one generacije redatelja i umjetnika koji su gotovo dva desetljeća iscrtavali granice i određivali smjerove europske, pa i svjetske kazališne umjetnosti. Mislim na Ivu van Hovea, Thomasa Ostermeiera, Katie Mitchell, Simona McBurneyja, Jana Lawersa...., na ona velika imena koja su svojim rukopisom ispisivali ne samo izgled teatra, već i izgled svijeta. Ne mogu reći tko su njihovi nasljednici, jer ih je danas u kaotičnosti teatarskog krajolika prilično teško prepoznati, ali se sigurno već naziru. Što se tiče inovacija postoji trend digitalnih upliva u jezik kazališta koji u pojedinim slučajevima mogu biti iznimno zanimljivi te otvaraju cijeli spektar raznih mogućnosti kako bi se ne samo osuvremenio teatarski govor, nego kako bi on u našem digitalnom svijetu postao čitljivijim, ali i uzbudljivijim. Gledala sam neke predstave u kojima se koristi kamera na način kojim se otvaraju brojne reinterpretativne mogućnosti, a gledatelja se postavlja u poziciju sličnoj onoj u kojoj su gledatelji u Grčkoj ostali zapanjeni prateći prizore prvih tragedija. Upravo nam je ta začudnost teatra ili naša začuđenost njime, danas itekako potrebna.Ono što nama nedostaje, a što nije nužno povezano s niti jednom inovacijom, je smionost da teatar izađe iz okvira nekog unutar zadanog modela koji je davno prihvaćen kao naš, u koji se unaprijed upisani limiti i čija repetitivnost upućuje na određenu dozu konzervativizma i provincijalizma. Mi smo puno bolji, od toga koliko sami sebe vrednujemo, i trebamo se samo usuditi govoriti u teatru o onome što nas opterećuje ili veseli, o svijetu u kojem živimo i to govorom kojeg razumijemo. Ne radi se tu o postavljanju Shakespeareu ili nekog suvremenog pisca, čak je to i nevažno, nego se radi o pristupu scenskom materijalu i očekivanju kojeg imamo od teatra. A ono bi trebala biti, proporcionalno svim katastrofama koje živimo, iznimno veliko.

image

Predstava Machbeth

ARMIN SMAILOVIC/AGENTUR FOCUS

Kako razumijete i osjećate trenutno zastupljene estetike u našim vodećim kazalištima?

Nisam baš sigurna da ih u potpunosti razumijem. U posljednjih dvije godine od kada sam otišla iz HNK nisam previše pratila hrvatsko kazalište, nastojala sam se od njega odmoriti. Ono što sam primijetila je prije svega zamor repertoarnih teatara koji nastoje apstraktno zadovoljiti neke široke lukove interesa gledatelja, a pri tome se često misli na nekog uopćenog gledatelja koji bi volio gledati malo klasike, malo suvremene drame, melodrame, komedije.... kako bi na kraju od svega toga odustao. U našim institucionalnim teatrima svašta se može prepoznati, često se predstave redaju po nekim repertoarnim silama koje je teško razumjeti, jer se ne obraća previše pažnje na to gledaju li se one ili ne i tko je onaj kome se obraćaju. Kao da je važno samo ispuniti premijernu kućicu i ići dalje, jer naizgled ništa nije komercijalno, pa nije ni važno zarađuje li se na blagajnama. U tom smo stalnom krugu, postali incestuozni – isti redatelji, isti scenografi, kostimografi, pa čak i glumci, isti kritičari.... kruže po kazalištima. Nema niti previše iznenađenja, ni neke poticajne energije. Čini mi se da se ona danas više prepoznaje na nezavisnoj sceni koja se bori za svoj prostor i uspijeva se izboriti za svoju publiku. Njihovi su interesi, ali i narativi raznoliki i neopterećeni onime što opterećuje institucije. Imaju više smionosti i manje želje za kompromisima, pa su im i projekti na neki način kazališno atraktivniji, svakako intrigantniji.

image

Predstava Machbeth

ARMIN SMAILOVIC/AGENTUR FOCUS

Koja je za vas najvažnija uloga kazališta u kontekstu, ovog našeg - "suvremenog" društva?

Vrijeme korone nam je pokazalo ili dokazalo kako je kazalište krhka umjetnost. Bilo je tako lako u kratkom vremenu zatvoriti kazališta u cijelom svijetu i izgubiti naviku odlaska u kazališta. A nakon završetka pandemije, neki od gledatelja u kazalište se nisu vratili, neki su se teatri zatvorili, neki su izgubili dotacije, neki se nikada nisu oporavili. Posljedice krize se neminovno osjećaju, ali s druge strane ta je kriza i ukazala na iznimnu važnost kazališta, na njegov nedostatak u našim životima koji nije bio jednokratan. Teatar nam nije nedostajao zato što nas nitko nije zabavljao ili zato što se kod kuće dosađivali, manje plakali ili se smijali, nego zato što se izgubio neki smisao našeg svakodnevnog života kojeg nam, koliko god to željeli priznati ili ne, otvara upravo teatar. U vremenu sveopćih katastrofa, od onih ratnih do pandemijskih, ekoloških, političkih ....teatar je, ako je dobar, mjesto na kojem tražimo smisao svemu što nas okružuje. A ono što mene danas najviše privlači teatru je mogućnost da me iznenadi. Ove sam godine u Avignonu, nakon dugo vremena, vidjela četiri predstave, potpuno različite i po stilovima i po žanrovima, od teatarske sapunice do SF teatra, upotrebe krajnje sofisticirane tehnologije do prazne pozornice s umjetnicom čudesne energije. Sve su me toliko iznenadile kazališnim govorom i spremnošću da reinterpretiraju svijet u sebi i oko sebi bez ikakvih granica, da sam ponovno počela vjerovati da me teatar može ponovno na neki skroviti način promijeniti.

image

Predstava F**k me

PRESS

Što sanjate i pripremate za Rijeku? Je li prerano da izađete s tim? Očekuje li nas obnova provjereno dobrih suradnji? Buljan? Horvat?

Bit će svakako zanimljivo i raznoliko, staro i novo, provjereno i istraživački, Buljan, Horvat i neki novi umjetnici. Veselim se Rijeci i početku u drugoj sredini koja uvijek nudi mnogo izazova, ali i neke nove mogućnosti redefiniranja pozicije teatra, i pozicije samog sebe. U ove dvije godine, otkako nisam boravila u teatru, radila sam različite projekte, od koji neki nisu bili uopće vezani za kazalište, i to će mi iskustvo zasigurno pomoći u promišljanju teatra u Rijeci i Rijeke u teatru.

image

Predstava F**k me

PRESS
Linker
24. studeni 2024 20:14