'Croata' nam je ispričao svoju fascinantnu životnu priču i otkrio zašto se vratio u kavez!

Na intervju je stigao ravno s Plitvičkih jezera, gdje je vodio ture južnoameričkih turista koji su doputovali u Hrvatsku upravo preko njegove turističke agencije. On nije još jedan mladi hrvatski poduzetnik koji je iskoristio ‘boom’ našeg turizma posljednjih godina uskočivši na taj unosni vlak. Zapravo, pomalo i jest, ali je Francisco Albano Barrio zvani Croata mnogo više od toga. Iako mu je tek 30 godina, njegova bi životna priča mogla biti predložak za fenomenalan filmski scenarij ili čak više njih.

Svi oni koji prate borilački sport znaju tko je popularni Croata Barrio. Prije nekoliko godina slovio je za najveću hrvatsku MMA nadu uopće. I ugledni strani portali su ga stavljali na liste onih koji će uskoro pokoriti i najveće svjetske promocije poput UFC-a ili Bellatora. No, manji broj ljudi zna kako je ovaj Argentinac završio kao građanin hrvatske metropole i zašto je poznatiji kao Croata.

“Obitelj Barrio ovamo je došla 1991., kad je moj otac, koji je profesionalni vojnik, stigao pomoći Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Hrvatska tada nije imala profesionalnu vojsku, nedostajalo je iskusnih vojnika, i to je bio razlog zašto je došao. Bio je komandos po obuci, vodio je obuku hrvatskih komandosa, a postao je i brigadir Hrvatske vojske. I tako smo ostali u Hrvatskoj, a ova zemlja je postala moja prva domovina”, započinje razgovor ovaj momak zaraznog osmijeha.

No, o ocu Rodolfu Barriju Saavedri, jednom od heroja Domovinskog rata koji je stekao veliko poštovanje u našim vojnim krugovima, nerado govori javno. I to ponajviše zbog prirode njegova posla, što je i razumljivo. Nakon oca u Hrvatsku se iz Argentine doselila i čitava obitelj Barrio. Među sedmero braće i sestara u Zagreb se tada doselio i šestogodišnji Francisco.

NIMALO LAK POVRATAK U ARGENTINU

“Bila su dva razloga zašto smo na koncu ostali tu. Prvi je bio politički. Politička situacija tada u Argentini nije bila dobra, a u jednom trenutku moj otac čak nije mogao ući u zemlju. A drugi je razlog bila ljubav prema Hrvatskoj. Mom ocu svidjela se zemlja i ljudi, a tu je napravio i vojnu karijeru. Nas je mnogo, imamo veliku i sretnu obitelj. Tu su otac, majka i čak sedmero djece. Ja sam rođen u Argentini, a u Hrvatsku sam došao krajem rata, s otprilike šest godina. Taman sam ovdje krenuo u prvi razred osnovne škole, a ostao sam do drugog razreda srednje, kad je moja majka odlučila da je vrijeme za povratak u Argentinu. Tata je ostao ovdje raditi.”

Povratak u Argentinu za Francisca nije bio nimalo lak. Taman kad se prilagodio na život u Zagrebu, kad se pronašao u Hrvačkom klubu Lokomotiva, uslijedila je nova velika promjena. Trebalo je ponovno krenuti od nule...

“Bio je šok vratiti se u Argentinu. Nije se bilo lako prilagoditi na potpuno drukčiji život i situaciju. Ali brzo sam se snašao. Pronašao sam i tamo hrvački klub, što mi je mnogo pomoglo. Vrlo brzo sam ušao u reprezentaciju Argentine, najprije u mlađim uzrastima, onda i u seniorski tim”, tumači danas najbolji hrvač u povijesti te zemlje i jedini Argentinac koji je osvojio Panameričke igre.

“Natjecao sam se na svim najvećim natjecanjima osim na Olimpijskim igrama i nastupao sam uvijek za Argentinu. Bio sam na svjetskim prvenstvima, Panameričkim igrama, osvajao sam medalje, postizao uspjehe... Već kao junior postao sam i seniorski prvak Argentine. Osvojio sam sva državna prvenstva od 2005. do 2013. i imam najviše domaćih i međunarodnih medalja u povijesti zemlje. Jedini sam prvak Panameričkih igara i proglašen sam više puta najboljim hrvačem Argentine.”

Barrio je bio toliko dobar da je gotovo svake godine bio među uzvanicima gala večeri zajedno s nogometašem Barcelone Leom Messijem ili slavnim argentinskim tenisačem Del Potrom. No, Messija ipak nikada nije uspio pobijediti u izboru za najboljeg sportaša Argentine.

“Svake se godine u Argentini održava velika sportska nagrada koja se zove Olimpija. Tamo se skupe svi najbolji sportaši iz svih sportova i bira se najbolji od najboljih. Kao najbolji hrvač Argentine više sam puta sudjelovao na toj ceremoniji, a uz mene bi bili Lionel Messi, koji je osvajao titulu najboljeg sportaša, ili recimo tenisač Del Potro. Družio sam se s njima, bio bok uz bok na takvim gala večerama. No, nikada nisam dobio Olimpiju u takvoj konkurenciji.”

Otkud “Croata”? Odgovor je zapravo jako logičan...

“Kad sam se upisao u srednju školu u Argentini, svi su mi rekli da sam ja ‘Croata’, što zapravo znači Hrvat. Govorili su mi da sam ja Hrvat, da sam ‘Croata’ i tako je ostalo. Vrlo brzo su me i u hrvačkim krugovima tako počeli nazivati, a kada sam se preselio u slobodnu borbu, već sam imao nadimak. Jako dobri prijatelji me zovu Panchi, a za sve ostale sam Croata, i na to sam ponosan.”

Franciscov je cilj oduvijek bio svijet slobodne borbe i najveće svjetske MMA pozornice poput Ultimate Fighting Championshipa (UFC). U Argentini je napravio početnih 3-0, što je zbog sjajnog hrvačkog “backgrounda” odjeknulo u svjetskim medijima. Uslijedila je nova prekretnica i povratak u Hrvatsku.

“MMA karijeru započeo sam 2012. godine, nakon što sam vrlo kratko trenirao ostale borilačke sportove koji su potrebni za tranziciju. Već nakon početnih 3-0 stigao je poziv iz Hrvatske da se dođem natjecati u tada vrlo jaku regionalnu FFC promociju. A meni je oduvijek bio san boriti se u Hrvatskoj. Goran Babić i Alen Talić ljudi su koji su me zapravo pozvali i organizirali mi povratak u Zagreb.”

PRVI PORAZ I TO - NOKAUTOM

“Odmah po dolasku osjetio sam interes medija i ljubav hrvatskih MMA fanova. Iako nisam bio previše iskusan, publika me doslovno preko noći prihvatila.

Sve je išlo savršeno, kao podmazano. Barrio je nizao pobjede, svjetski su ga mediji redovito pozicionirali u top 10 MMA talenata uopće u tom trenutku, a od unosnog ugovora u nekoj velikoj organizaciji dijelili su ga jedan ili dva bitna skalpa. A onda se u njegovu filmskom životu dogodio veliki preokret...

“Tada sam doživio prvi poraz u profesionalnoj MMA karijeri. I to kakav - u najvećem regionalnom FFC meču do tada! I to nokautom! Trebao sam se zapravo boriti protiv najveće regionalne MMA zvijezde - popularnog Crnogorca Vase Bakočevića. Između nas je vrlo brzo eksplodiralo veliko rivalstvo. Vrijeđali smo se preko društvenih mreža, jedva sam čekao ući s njim u borilište, no on je na koncu odustao radi potpisa za poljski KSW. Umjesto Vase Psihopate, kao zamjena je uletio popularni hrvatski borac Filip Pejić. I to nije prošlo dobro za mene. Izgubio sam nokautom već u prvoj rundi, i to na najvećoj sceni, u najvećem meču do tada.”

Razočaran porazom u kojem je zaradio i kompliciran lom šake, otputovao je na liječenje u Irsku k sestri. Nije slutio da će mu se dogoditi još jedna bitna epizoda u borilačkoj karijeri i da će za nekoliko tjedana hrvanju podučavati najveću MMA zvijezdu na svijetu - slavnog “Notoriousa” - Conora McGregora.

“U ožujku 2015. stigao sam u Irsku, a već u svibnju pozvali su me na osobito bitne visinske pripreme u Meksiko prije Conorove velike borbe s Joséom Aldom za titulu UFC prvaka u perolakoj kategoriji. Osim McGregora, tu su bile sve velike SBG zvijezde - trener John Kavanagh, Gunnar Nelson, Cathal Pendred, svi... To mi je, doslovno, bilo ostvarenje snova.” Kakav je Conor McGregor kad nisu uključeni reflektori medija i javnosti? Barrio ima i jednu zanimljivu anegdotu sa sparinga s najvećom svjetskom sportskom zvijezdom.

“Prema meni je Conor McGregor uvijek bio korektan. Ima, naravno, svoje mušice kao i svaka takva megazvijezda, ali je korektan. Mnogo puta smo trenirali, mnogo puta smo sparirali. Jako me podsjeća stilom baš na Filipa Pejića. Slično udaraju, brzi su, puno se kreću, teško ih je rušiti, dobri su u svim segmentima. Sparinzi s njim su uvijek čvrsti i teški. Ono gdje se vidi njegova veličina jest spremnost da sve vrijeme uči. Ako je primijetio da ja radim nešto drukčije ili bolje, ne libi se doći i pitati kako bi naučio. Imam i jednu anegdotu za koju sam tada mislio da će me koštati izbacivanja iz SBG dvorane. Na sreću, to se nije dogodilo.”

“Conor je taj dan kasnio na sparing. Pitao me hoću li odraditi s njim još koju rundu i ja sam pristao. Počeli smo s kickboxingom. U jednom trenutku on je započeo neki kružni udarac, ja sam zakoračio prema njemu da skratim distancu i on se svojom nogom zabio u moju i ozlijedio gležanj. Pao je, počeo je vrištati, a meni je pao mrak na oči. Trener je skočio, svi su se uspaničili, a ja si mislim - O.K., ovo je kraj moje karijere u SBG-u. Dragi Bože, pa ja sam ga ozlijedio prije meča s Aldom. Bio sam siguran da će me trener Kavanagh pozvati na razgovor, dati mi 200 eura za avionsku kartu i da će mi reći da se više ne vraćam. Ali, nasreću, to se nije dogodilo i McGregor nije bio ozbiljno ozlijeđen”, prisjeća se uz smiješak.

POVRATAK U HRVATSKU

Barrio se nije uspio skrasiti ni u slavnom SBG-u. Početno oduševljenje splasnulo je nakon nekoliko otkazanih mečeva zbog ozljeda i problema sa skidanjem kilograma. “Izgubio sam volju nakon ta tri otkazana meča, upao sam u neku depresiju... Odluka je pala da se vratim u Hrvatsku za blagdane oko Nove godine. I tu se prst sudbine upleo jer sam upoznao svoju buduću suprugu Ivonu. Bio sam na piću na špici u kafiću Bulldog, a ona je nakon posla stigla s jednim mojim prijateljem. Čim sam je prvi put vidio, znao sam da je to to i da ću se njome oženiti.”

“Nekako paralelno dobio sam poziv svog starog hrvačkog trenera iz Argentine da ponovno nastupam u hrvanju. Argentina daje jako dobru plaću i stipendiju, što je ponudu činilo primamljivom. Stavio sam sve na vagu, bio sam svjestan da od MMA nema novca, barem ne trenutačno. S druge strane, u hrvanju sam ponovno imao sigurnost i nekakva primanja. Nije bio težak izbor. Sljedećih godina odrađivao sam pripreme u Hrvatskoj, živio sam ovdje, a natjecao sam se za Argentinu. Ali MMA je uvijek bio negdje u mojoj podsvijesti, nikada nisam odustao od tog sporta. Nakon četiri godine stanke ponovno je osjetio zov kaveza. Odabir je pao na poznatu dvoranu American Top Team u Zagrebu, gdje trenira pod paskom glavnog trenera Dražena Forgača.

“Osjetio sam 2018. da je vrijeme za povratak. Ali nisam znao gdje trenirati. Najbolji tim je ATT, ali to je tim Filipa Pejića, od kojeg sam izgubio nokautom. Nisam znao hoće li me ovdje primiti. Na kraju je upravo od ATT-a stigla pozivnica i odluka da dođem je jedna od najboljih dosad u mojoj karijeri. ”

Nevjerojatna životna priča i prst sudbine su učinili to da su Barrio i Pejić sada najbolji trening partneri, a privatno su postali dobri prijatelji. Krajem ožujka Barrio je ponovno dogovorio najveći regionalni MMA obračun u 2020. godini. U srpskoj promociji Megdan ukrstit će šake s najvećom regionalnom zvijezdom, Crnogorcem - Vasom Bakočevićem Psihopatom. “To je najveći meč u regiji ove godine. Zapravo me on javno prozvao, i tako je sve počelo. Ne znam zašto ima nešto protiv mene. Čak me, kao curica, blokirao na Instagramu. Piše da sam mali i debeli, kao da bi me to trebalo uvrijediti.”

“Mislim da sam u svemu bolji od njega. Bolji sam u hrvanju, bolji sam u grapplingu, jači sam od njega, imam mnogo više kondicije nego on. Njegova jedina prednost je iskustvo. Kažu da on ima taj desni swing koji zove ‘čepina’, ali imam ga i ja”

Pokušali smo od Francisca saznati koje su razlike, a koje sličnosti hrvatskog i argentinskog naroda.

“Mi smo vrlo slični. Rekao bih da sam ja Argentinac krvlju, a Hrvat u duši. Hrvati su malo hladniji, zatvoreniji, dok si s Argentincem najbolji prijatelj već nakon dva dana. S obzirom na to da se i Hrvati i Argentinci hvale dobrim roštiljem, pitali smo ga tko je tu u prednosti.

“Ovo tu i nije roštilj što Hrvati rade! Argentinci su najveći majstori pripreme mesa na svijetu.” Onda smo mi bolji u nogometu - podboli smo Francisca podsjetivši na 3-0 sa Svjetskog prvenstva u Rusiji...

(kiseli smijeh) “Na Svjetskom prvenstvu u nogometu navijao sam za Argentinu, a utakmica protiv Hrvatske za mene će uvijek biti jedan od najgorih dana u životu. Čitav kafić je navijao za Hrvatsku, a jedino brat i ja za Argentinu. A kada su 2006. igrali Hrvatska i Argentina, a ja sam tada živio u Argentini, navijao sam za Hrvatsku. Kada si daleko od kuće, uvijek ti nedostaje ono drugo. “Kad je Argentina izgubila, ja sam plakao kao kišna godina. To mi je bio najgori dan u životu. Sjećam se kao sada koliko sam bio nesretan. To je bio 21. lipnja, a meni je rođendan dan poslije. Kako je utakmica završila upravo prije ponoći, ja sam s porazom od 3-0, uplakan i nesretan ušao u svoj rođendan. To je bila najveća sramota u povijesti argentinskog nogometa”, prisjeća se Croata.

I za kraj...

“Cilj mi je prvo pobijediti Vasu u ožujku čime bih digao profesionalni score na 7-1. Nisam se vratio da bih bio regionalni borac, moji ciljevi su najviši. Što se tiče privatnog života - uvijek ću ostati ovdje jer je Hrvatska moja domovina! Ovdje mi je žena, ovdje ću, nadam se iduće godine, osnovati obitelj i dobiti prvu prinovu, ovdje mi je srce.”