K1 i Boks

NA DANAŠNJI DAN: Prije 61 godinu rođen je Evander Holyfield, jedan od najvećih prvaka u povijesti boksa!

Evander Holyfield

 JEFF HAYNES/AFP/PROFIMEDIA Jeff Haynes/afp/profimedia
Ujedinio je pojaseve u dvije različite kategorije, dijelio je ring s najvećim boksačima svoga vremena, te osvajao titule u osamdesetima, devedesetima i 2000-ima

Kroz našu rubriku "Na današnji dan" nastavljamo vas podsjećati na značajne datume u povijesti borilačkog sporta; na kolosalne trenutke u oktogonima i ringovima diljem svijeta, odnosno na mečeve i nokaute koji su zaslužili posebno mjesto u borilačkoj antologiji, kao i na rođendane velikana koji su zlatnim slovima ispisali brojne stranice sportske povijesti. Ovoga smo puta komandnu ploču našeg zamišljenog vremenskog stroja podesili na datum 19. listopada 1962. godine - dan kada je u gradiću Atmore (Alabama, Sjedinjene Američke Države), od majke Annie Laure i oca Isoma - rođen Evander Holyfield.

U dobi od četiri godine, Evander se s obitelji preselio u Atlantu (Georgia), gdje je odrastao u stambenom kompleksu Bowen Homes Housing Projects, u opasnoj četvrti poznatoj po visokoj stopi kriminala. Počeo je boksati sa sedam godina, a s osam se pridružio Boys & Girls Clubu gdje je upoznao Cartera Morgana, čovjeka koji je prepoznao njegov talent i trasirao mu put prema ozbiljnijim boksačkim vodama. Holyfield se već s 13 godina kvalificirao na juniorske Olimpijske igre, a s 15 je osvojio regionalno prvenstvo i nagradu za najboljeg boksača turnira. Kao 20-godišnjak je predstavljao SAD na Panameričkim igrama 1983 u Caracasu (Venezuela), gdje je osvojio srebrnu medalju izgubivši u finalu od tadašnjeg svjetskog prvaka, Kumanca Pabla Romera. Godinu 1984. možemo promatrati kao prijelomnicu u njegovoj karijeri budući da je te godine najprije postao nacionalni prvak Golden glovesa, potom osvojio brončanu poluteškašku medalju na Olimpijskim igrama u Los Angelesa, a onda odlučio napraviti iskorak i - zaploviti profesionalnim vodama.

Vladar kruzera i teške divizije

Debitirao je u kruzer kategoriji sredinom studenog 1984., kada je, pod svjetlima Madison Square Gardena, pobijedio Lionela Byarma jednoglasnom sudačkom odlukom. Na isti je način slavio i nad Ericom Winbushom dva mjeseca kasnije, a onda je isporučio devet uzastopnih nokauta i u svom 12. profesionalnom meču dobio priliku boksati za naslov svjetskog prvaka. Tu je priliku objeručke zgrabio i sredinom srpnja 1986., nakon 15 odrađenih rundi i podijeljene sudačke odluke, pobijedio Dwighta Muhammada Qawija, te se opasao pojasom WBC-ovog prvaka kruzer divizije. Taj je pojas obranio protiv Henryja Tillmana, a onda, sredinom svibnja 1987., nokautirao Rickyja Partleyja i WBC-ovoj titulu pridodao onu IBF-ovu. Upisao je nove dvije ekspresne obrane, protiv Ossieja Ocasija i u revanšu s Qawijem, a onda, početkom travnja 1988., pobijedio Carlosa de Leóna tehničkim nokautom u osmoj rundi, te ujedinio sve pojaseve i ustoličio se na tronu apsolutnog prvaka kruzera.

Godine 1988. Holyfield je prešao u tešku kategoriju i, nakon šest uzastopnih pobjeda, u sedmom "heavyweight" nastupu, nokautirao Jamesa "Bustera" Douglasa u trećoj rundi, te mu preoteo WBA, WBC i IBF naslove, odnosno žezlo apsolutnog teškaškog prvaka. Bilo je to krajem listopada 1990., nakon čega je upisao tri uspješne obrane naslova protiv Georgea Foremana, Berta Coopera i Larryja Holmesa. Potom je uslijedilo razdoblje koje je u mnogome obilježilo teškašku eru devedesetih - a u čijem je središnjem fokusu trilogija koju je Holyfield režirao s Riddickom Boweom.

Trilogija s Boweom

Bowe i Holyfield prvi su se puta susreli sredinom studenog 1992. godine, u vegaškom Thomas & Mack centru, a taj okršaj zauzima posebna poglavlja u povijesnim knjigama teške divizije boksa. Spektakularni okršaj dvojice dotada neporaženih teškaša, naime, bio je obilježen visokim intenzitetom, te brojnim brutalnim i epskim izmjenama nepojmljivim za današnje "heavyweight" mečeve. Dvojica beskompromisnih ratnika "pucala" su iz sveg raspoloživog oružja, "bombe" su sijevale sa svih strana, a sekvenca koja najbolje oslikava prirodu toga meča odnosi se na 10. rundu, koju je magazin "Ring" proglasio najboljom rundom te godine, dok je komentator Al Bernstein tijekom samog prijenosa meča uskliknuo: "Ovo je bila jedna od najvećih rundi u povijesti teške kategorije. Točka!". Brojni boksački fanovi složit će se s tezom ne samo da je riječ o jednoj od najvećih rundi - nego da je ono što su Bowe i Holyfield isporučili te noći vjerojatno i ponajbolja borba, općenito, u povijesti teške divizije. Iz tog "rata" kao pobjednik je, na koncu, izašao Bowe, koji je slavio jednoglasnom sudačkom odlukom i tako se ustoličio na mjesto apsolutnog prvaka, odnosno teškaškog vladara. Sedam mjeseci nakon što je izgubio pojaseve, "Real Deal" je jednoglasnom sudačkom odlukom pobijedio Alexa Stewarta, a onda je red došao drugi okršaj Boweom.

Drugi čin njihove antologijske epopeje uprizoren je početkom studenog 1993. u vegaškom Caesars Palaceu. Bowe i Holyfield ponovno su isporučili spektakularnu borbu prepunu akcije, no ovog je puta Holyfield djelovao odlučnije, pa i pripremljenije, te kombinacijom brzine, pokretljivosti, pravovremenih udaraca i kontranapada, te povrh svega, ratničkim srcem, izvojevao pobjedu. Slavio je većinskom odlukom sudaca i tako vratio WBA i IBF titule u svoje vlasništvo, a Boweu nanio prvi (i jedini) poraz u karijeri. Titule je izgubio u sljedećem meču protiv Micheala Moorera, koji je slavio većinskom odlukom sudaca, a onda je, u svibnju 1990., svladao Raya Mercera i utabao si put prema završnoj bitki s Boweom.

Treći i posljednji čin po vjerojatno najznačanije teškaške trilogije svih vremena ponovno se odvio u vegaškom Caesars Palaceu i pružio novu dozu punokrvnog teškaškog "vatrometa" kakvog danas možemo pogledati još samo na YouTubeu ili, eventualno, na TV Kalendaru. U jednoj od razmjena, tijekom šeste runde, Holyfield je pogodio Bowea razornim lijevim krošeom i grubo ga prizemljio. Sudac je brojao, izgledalo je kao da je priča gotova, ali Bowe se pridigao i "preživio" tu rundu, a onda u osmoj - potpuno preokrenuo situaciju u svoju korist. Najprije je rušio Holyfielda lijevim krošeom, a a nakon što se ovaj digao i, vidno uzdrman, nastavio borbu, Bowe je povezao još dva desna krošea, poslao svog velikog rivala u konopce i tako prisilio suca da zaustavi borbu.

Okršaji s Tysonom i Lewisom

Holyfield se, u skladu sa svojim nadimkom i reputacijom ratnika među konopcima, ponovno vratio na pobjedničke staze, te, nakon slavlja nad Bobbyjem Czyzom, napisao uvertiru za nove obračune koji su ostali trajno utisnuti u povijesne knjige boksa. Riječ je, dakako, o obračunima s velikim Mikeom Tysonom. Holyfield je, početkom studenog 1996., u MGM Grand Garden Areni svladao "Iron Mikea" tehničkim nokautom u 11. rundi, te osvojio WBA titulu, a potom je, sedam mjeseci kasnije, na istoj lokaciji ponovno pobijedio (diskvalificiranog) Tysona u jednom od najbizarnijih mečeva u modernoj povijesti koji je ostao zapamćen pod indikativnim nazivom "Bite Fight".

Zatim je uslijedio još jedan revanš, ovog puta protiv Moorera, kojem se Holyfield osvetio za poraz, bacivši ga u "knockdown" pet puta prije nego je sudac Mitch Halpern, po savjetu liječnika Filipa Homanskog, prekinuo borbu prije početka devete runde. Evander je tako ponovno ujedinio WBA i IBF naslove. Sredinom rujna 1998. navedene je titule obranio protiv obveznog izazivača Vaughna Beana, temeljem jednoglasne sudačke odluke, no tada su se u boksačkoj javnosti, po prvi puta, pojavila pitanja o jesu li Holyfieldu, koji je tada bio na pragu 36 godine, dob i pretrpljena šteta počeli predstavljati otegotnu okolnost u njegovim izvedbama. Da takve sumnje nisu bez pokrića, pokazali su mečevi s Lennoxom Lewisom. Prvi od njih završio je neriješenim rezultatom, no mnogi će se složiti kako je te noći, sredinom ožujka 1999., iz Madison Square Gardena kao pobjednik trebao izaći Lewis. Kozmička je pravda ipak uspotavljena osam mjeseci kasnije, kada je Lewis pobijedio Holyfielda jednoglasnom sudačkom odlukom i postao (posljednji) apsolutni prvak teške kategorije (u eri tri pojasa).

Četvrto osvajanje naslova i put prema kraju karijere

Holyfieldov nesalomljivi duh, međutim, ponovno je uskrsnuo i na početku novog milenija. Sredinom kolovoza 2000. "Warrior" je pobijedio Johna Ruiza i osvojio upražnjenu WBA titulu. Iako ponovno nije oduševio svojim nastupom, za kojeg je krivio ozljedu bubnjića, te je slavio temeljem (kontroverzne) sudačke odluke, histioriografija će ga pamtiti kao prvog boksača koji je četiri puta osvajao teškaški pojas. Sedam mjeseci kasnije, Ruiz se revanširao i pobijedio Holyfielda, također jednoglasnom sudačkom odlukom, a sredinom prosinca 2001. okončana je još jedna trilogija i to tako da je borba između Holyfielda i Ruiza proglašena neodlučeno, što znači da je Ruiz zadržao naslov WBA prvaka.

U narednim je mečevima Holyfield, koji je već bio zakoračio u četvrto desetljeće života, upisao tri vezana poraza, od Chrisa Byrda, Jamesa Toneyja i Larry Donalda, a potom je nakratko "stao na loptu", prvenstveno zbog zabrane Atletske komisije New Yorka. Nakon 21-mjesečne pauze, sredinom kolovoza 2006., Holyfield se vratio u ring i pobijedio Jeremyja Batesa tehničkim nokautom u drugoj rundi, a potom je uzeo skalpove Fresu Oquendu, Vinnyju Maddaloneu i Louu Savaresu, što mu je ponovno donijelo priliku da sredinom listopada 2007, s 44 godine i 359 dana, ponovno boksa za (WBO) titulu. Sultan Ibragimov ipak se pokazao kao nepremostiva zapreka, kao što se takvim pokazao i Nikolaj Valuev, koji je svladao Holyfielda krajem prosinca 2008. u meču za WBA titulu. Odradio je Holyfield još tri meča do kraja karijere; najprije je pobijedio Francoisa Bothu, potom je njegova borba sa Shermanom Williamsom završila "no contestom" (posjekotina nakon sudara glavama), da bi u posljednjem plesu među konopcima, s 48 godina i 200 dana na leđima, upisao pobjedu tehničkim nokautom nad Brianom Nelsonom. Godine 2015. primljen je u Međunarodnu boksačku Kuću slavnih.

Linker
23. studeni 2024 12:23