GDJE SU NESTALI PRAVI ŠAMPIONI Kako je boks od drugog najpopularnijeg sporta na svijetu završio na konopcima

U izvrsnom filmu američkog redatelja Elie Kazana "Na dokovima New Yorka" ima jedna posebno pamtljiva scena. Lučki radnik i bivši boksač Terry Malloy, kojeg je maestralno utjelovio mladi Marlon Brando, žučno raspravlja sa svojim bratom Charleyom, desnom rukom lokalnog mafijaša i šefa sindikata Friendlyja. Tema razgovora je propast nekad obećavajuće Terryjeve karijere koja je potonula zbog toga što je morao pustiti meč kako bi Friendly digao veliku lovu na kladionici. Nakon što Charley prigovori i da je Terry dobio "dio kolača" od namještenog meča, on mu bijesno odgovori:

- Ne razumiješ. Mogao sam biti klasa. Mogao sam biti izazivač. Mogao sam biti netko drugi, a ne propalica koja sam danas!

Film je snimljen 1954. godine kad je Brando bio u punoj snazi, kad je Elia Kazan pokušavao opravdati cinkanje nekadašnjih kolega i simpatizera ljevice McCarthyjevoj komisiji za protu-američke aktivnosti i kad je boks kojim se nekad bavio Terry Malloy vodio mrtvu trku s bejzbolom za status najpopularnijeg sporta u SAD-u. U ostatku svijeta, barem dijelu koji nije bio pod Željeznom zavjesom, popularnost mu nije bila ništa manja.

Sugar Ray Robinson, Rocky Marciano, Archie Moore, Kid Gavilan... To su bila imena oko kojih su se vodile duge rasprave, čiji se svaki potez pratio, čiji je status prvaka svijeta bio neupitan. Bilo je to vrijeme kad je šampion doista bio na vrhu svijeta, kad su se naslovi u pravilu branili protiv najboljih boraca, kad je i sama činjenica da si ušao u krug izazivača, da parafraziramo Terryja, nešto značila.

Pravci su bili prvaci, klasa je bila klasa, a boks je bio strahovito popularan.

A danas?

Danas imamo 17 kategorija, preko 70 različitih "prvaka" i sport u kojem najmoćniji promotor današnjice (Al Haymon) troši desetke milijuna dolara da bi ga plasirao na glavne televizijske kanale u SAD-u, s vrlo upitnim uspjehom. Prema jednom istraživanju iz prošle godine boks je bio 10. najpopularniji sport u Americi, a ispred njega je se plasirao i nogomet, ovaj naš, europski. Igra koju su Amerikanci donedavno gledali kao zabavu za najmlađe uzraste i djevojke postala je dvostruko popularnija od sporta u kojem se tuku dva muškarca.

Ok, ljudi koji na ovaj sport smatraju zabavom za barbare reći će da smo možda napravili mali evolucijski korak i odmaknuli se od sportova u kojima je cilj ozlijediti suparnika. No, kako onda objasniti rastuću popularnost slobodne borbe i 4 milijarde dolara na temelju kojih je UFC promijenio vlasnike? Ili vrlo grubi i po zdravlje pogubni američki nogomet, koji dominira sportskim krajolikom SAD-a od srednjoškolske do profesionalne razine?

Ako je situacija loša u SAD-u u ostatku svijeta je uglavnom gora. Da ne postoje mjesta poput Meksika, Portorika, Filipina ili Japana za najniže kategorije gotovo ne bismo ni znali da postoje, a boks bi se za popularnost borio s pikadom (ovo kažemo bez imalo podcjenjivanja prema pikadu). Prosječni mlađi fan na ovim prostorima profi-boks je u direktnom prijenosu gledao u par Kličkovih mečeva, marketinškom spektaklu i razočaranju u ringu koje su nam dostavili Pacquiao i Mayweather, a sve ostalo na YouTube klipovima, uglavnom highlightsima iz zlatnih dana Mikea Tysona. Što je nagore, izvan nekoliko bljeskova i par istinskih zvijezda ništa ne obećava da će se perspektiva za plemenitu vještinu promijeniti.

Zašto je to tako? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo objasniti kroz kombinaciju tri udarca koja su gotovo srušila sport.

Inflacija prvaka i kategorija

U pedesetim godinama kojih smo se nostalgično prisjetili na početku teksta u boksu je u osnovi bilo osam kategorija od kojih je svaka imala jednog prvaka svijeta, kako je jedino logično. U pravilu je to bio najbolji boksač u kategoriji koji je šakama iskrčio svoj put prema tituli, iako se znalo događati da dobri borci ne dobiju priliku da se bore za naslov. Mafija je tada kontrolira velik dio poslova vezanih u ring jer gdje je tučnjave tu je uvijek i kriminal bio blizu, pa je izostanak blagoslova te utjecajne "gospode" mogao zavlačiti nečiju karijeru u nedogled. Svojedobno je veliki Jake Lamotta, poznati "Bik iz Bronxa" i prvak u srednjoj kategoriji, morao pustiti jedan meč da bi smio napasti titulu i to je gorko oplakao. Takvi slučajevi na stranu, u globalu najbolji boksači nisu ostali zakinuti za svoju priliku.

Šest desetljeća kasnije krajolik se znatno promijenio. U profi-boksu ima 17 kategorija, od kojih se neke razlikuju za jedva kilu i pol i svaka od njih u teoriji može imati 4 svjetska "prvaka", koliko je i abecednih naslova (WBA, WBC, IBF, WBO). Ako računamo i "privremene", "regularne" i "super" šampione koje sve kruni samo WBA organizacija taj se broj penje na 7 po kategoriji. Dakle, da je u svakoj od tih kategorija, organizacija i različitih razina naslova drugi čovjek prvak, ukupno bih i moglo biti 102. Realno, taj je broj mnogo manji jer se često dogodi da jedna osoba ujedini više naslova, ali je čak i tako inflacija "šampiona" toliko snažna da ih ni najzagriženiji fanovi ne mogu zapamtiti. Tko će se, na primjer, ikad sjetiti da je tamo neki Charles Martin bio IBF prvak u teškoj kategoriji tijekom tri mjeseca 2015. godine i to samo zato jer je njegov protivnik u meču za naslov, izvan ringa besramno oduzet Tysonu Furyju, slomio nogu? Nitko.

Istina, više je različitih organizacija krunilo svjetske prvake skoro od samih početaka boksa, ali to su skoro uvijek bili isti ljudi i nepoklapanje šampiona bilo je više iznimka nego pravilo. Ako ćete tražiti tko je bio svjetski prvak u teškoj kategoriji od 1890-ih pa do kraja vladavine Muhammada Alija imena i datumi vrlo su jasni. No, razdorom između WBA i WBC organizacije, pa pojavom IBF-a i končano WBO-a do početka 90-ih godina 20. stoljeća to je postao nejestivi čušpajz u kojem je zadnji univerzalno priznati prvak teške kategorije bio Mike Tyson krajem 80-ih. Štoviše, otkad su i titule WBO-a široko priznate, tek je Bernard Hopkins u srednjoj kategoriji istovremeno držao sva četiri naslova i to ne duže od pola godine (kraj 2004. - sredina 2005.).

Prave šampione desetljećima je zapravo krunio ugledni magazin The Ring koji je pratio linearni put titule (prvak je onaj tko je pobijedio prvaka) ili je u slučaju njezinog napuštanja (npr. šampion ode u višu kategoriju ili penziju) kao novog prvaka priznao samo pobjednika između dva najviše rangirana boksača u kategoriji, uz napomenu da su renking određivali eminentni i neovisni boksački novinari. No, otkad je Golden Boy Promotions kupio The Ring, popularna "biblija boksa" izgubila je prestižni status i promijenila kriterije, zbog čega se velik dio novinara otrgnuo i osnovao Transnational Boxing Board organizaciju. Koliko je ovom autoru poznato, jedino se oni čvrsto drže starih dobrih pravila pri određivanju šampiona, što svjedoči i njihova lista na kojoj u 17 kategorija u ovom trenutku ukupno ima 4 prvaka. Dakle, jedan manje nego što ih samo WBA priznaje u bantam kategoriji.

Što to nas dovodi do sljedećeg problema.

Izbjegavanje najopasnijih suparnika (u kombinaciji s uskim interesima promotora)

Razlog zašto su pravi šampioni danas rijetki kao Sredozemna medvjedica u Jadranu jest nedostatak pravih mečeva. Preciznije, mečeva u kojima će se sučeliti dva najbolja borca u nekoj kategoriji. Primjera radi, kad je jedini neporaženi prvak u povijesti teške kategoriji Rocky Marciano 50-ih branio svoje naslove, činio je to protiv najboljih mogućih izazivača. Isto tako i Joe Louis, Jack Dempsey, a za Muhammada Alija da uopće ne govorimo. A mi smo trebali čekati šest gladnih godina da se dva najbolja borca u velter kategoriji, Floyd Mayweather i Manny Pacquiao, napokon sučele u ringu i to u 37., odnosno 36. godini života. Njihovo je izbjegavanje meča bilo toliko iritantno da je 2010. godine neuspjeh pregovora o borbi bio proglašen boksačkim događajem godine. Možete misliti kako je to bila bogata godina u ringu kad se najviše pamti po meču koji nije ni održan.

Je li to zato jer su svi boksači najednom postali kukavice? Ne, ali su pod utjecajem raznih promotora koji su izašli iz kabanice Dona Kinga i Boba Aruma počeli toliko kalkulirati o financijskoj i karijernoj isplativosti meča da se dokazivanje protiv najboljih suparnika iz poželjnog i logičnog cilja često pretvara u nepotrebni rizik. Kao da to nije dovoljno cijelu priču dodatno začine i razni sukobi između promotora ili kabelskih televizija. Gotovo je nemoguće da se međusobno bore puleni Ala Haymona i Oscara De la Hoye, ili borci koji imaju ekskluzivni ugovor s HBO-om ili Showtimeom. Taj prijelaz kanjona optužbi i podmetanja događa se tek kad matematika kaže da će svi uključeni doslovno plivati u dolarima, kao npr. u meču Lewis-Tyson ili Mayweather-Pacquiao.

Trenutno najbolji primjer u moru izbjegavanja suparnika je odbijanje Meksikanca Canela Alvareza, linearnog šampiona srednje kategorije, da brani naslov protiv trostrukog abecednog prvaka (WBA, WBC, IBF) i vjerojatno najopasnijeg borca današnjice Genadija Golovkina. Umjesto da Canelo i njegov promotor De La Hoya, inače veliki boksač koji nikad nije bježao od izazova, pristanu na meč koji bio napunio stadion od 80 000 ljudi i bez sumnje generirao desetke, vjerojatno i stotine milijuna dolara, oni čekaju da Golovkin još malo ostari (uskoro će napuniti 35) pa da 10 godina mlađi Alvarez ima veće šanse u meču. U međuvremenu popularni Meksikanac bilda statistiku na boksačima koji su realno ispod njegove kategorije i čije su šanse za pobjedu male i to svojim vjernim fanovima naplaćuje 60 dolara po prijenosu.

Po skromnom mišljenju ovog autora, cijela poanta boksa, ma sporta općenito, leži u tome da se sučeliš s najboljima kojima možeš i da pritom daš sve od sebe. U tom si ringu sam, ti i taj drugi tip kako je jednom rekao Joe Louis. Moraš se nositi sa strahom, moraš razmišljati kako nadmudriti suparnika, moraš podnositi bol i uzvratiti je nazad. Veliki Henry Armstrong, prvak kroz tri kategorije kad ih je bilo samo osam, svojedobno je radije gutao krv nego da preda meč. Jake Lamotta se šest puta borio s Sugar Ray Robinsonom i pet puta izgubio, jednom gadnim batinama. A kad su Mayweathera prije par godina pitali brine li za svoje nasljeđe kao borca, rekao je: "Ja se borim za novac. ja sam u poslu s čekovima i kešom, ne nasljeđem".

Što nas opet dovodi do sljedećeg problema.

Gubitak društvene relevantnosti

Novac je uvijek bio važan u boksu. Bilo da se radi o plaćama boksača i promotora, bilo lovi koja se legalno i nelegalno diže na klađenju, bilo da je riječ o cijeni ulaznice ili prijenosa koju će netko platiti za meč. Nekad je uz novac tu bilo i nečeg više. Kad je Joe Louis 1938. godine u revanšu nokautirao Nijemca Maxa Schmellinga koji ga je pobijedio dvije godine ranije, bila je to pobjeda koja je simbolizirala slavlje SAD-a nad Hitlerovom Njemačkom. Jedan tamnoputi momak nokautirao je nadmoćnog bijelog arijevca, kako je Schmelinga prikazivala nacistička propaganda (iako on sam nikad nije bio nacist te je tijekom rata riskirao vlastiti život da bi spasio dvoje židovske djece) i doslovno pokazao kakva se snaga krije u samo jednom pripadniku potlačene rase, žestoko diskriminirane i u vlastitoj državi. Jesse Owens ismijao je Hitlera na Igrama usred Berlina, ali Louis je isto napravio na Yankee stadionu u New Yorku.

Takve su pobjede bile nezamislivo važne iz današnje perspektive. Ljudi su se poistovjećivali sa svojim herojima, šampioni su bili ti koji su drugima davali nadu da postoji bolje sutra. Bio je to James J. Braddock koji je s ruba gladi došao do titule, bio je to Louis koji je postao prvi široko prihvaćeni tamnoputi prvak u teškoj kategoriji, bio je to Ali koji se našao na čelu borbe za ljudska prava. Ti su ljudi bili važni, istinske ikone svojeg doba. I neovisno o tome da li su se ponašali u skladu s očekivanjima većine, bili su svjesni da se bore za nešto više od novca, čak i vlastitog ponosa. Borili su se za druge. Kako je to jednom rekao Mate Parlov: "Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno."

Danas je ta transcendentalnost boksa u pore društvenog života gotovo nestala. Izuzev Romana Gonzaleza i donekle Mannyja Pacquiaa (koji se u međuvremenu kompromitirao isključivim i šovinističkim stavovima) boksači više nisu ni heroji u vlastitim državama, a kamoli na globalnoj razini. Nemaju ni razloga biti. Ako naslovi više ne vrijede, ako borbe više ne valjaju, nema ni podloge na kojoj bi se mogla graditi neka šira priča.

Što je ostalo?

Nakon svega ostaje pitanje što je ostalo od boksa. Je li nekoliko vrhunskih mečeva godišnje dovoljno da drži sport iznad potonuća u irelevantnost? Hoće li mreža isprepletnih promotora, menadžera i organizacija dotući grogirani sport koji već visi na konopcima? Mi taj odgovor nemamo. Ono što znamo jest da rečenica Terryja Malloya danas više ne vrijedi. Nekada su i izazivači bili netko, bili su klasa. A danas ni mnogi "šampioni" ne vrijede ništa.