Velika novost u istragama zločina, provalnicima će biti sve teže

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Provalnicima je sve teže izbjeći ostavljanje tragova na mjestu zločina. Nekada su ih odavali tragovi obuće, otisci prstiju ili vlakna s odjeće. Forenzičari mogu iskoristiti i sasvim sitne tragove DNK koji ostanu na alatu ili drugim površinama.

Sada imaju još jedan razlog za brigu: fragmente genetskog materijala koji ostaju u zraku.

Svi mi, kriminalci i oni koji to nisu, ostavljaju za sobom sitne tragove vlastitog tijela. Dio tog materijala, uglavnom su to stanice kože, perut i slina, ostaje lebdjeti u zraku poput oblaka koji se može zadržati i nakon što osoba ode.

Novo istraživanje objavljeno u časopisu Forensic Science International: Genetics pokazalo je da su volonteri koji su u kontroliranim uvjetima glumili provalnike i preturali po kućama mogli biti identificirani na temelju DNK izdvojene iz zraka čak 30 minuta nakon što su otišli. Kao i kod većine forenzičkih dokaza, takav trag sam po sebi nije dokaz krivnje. No mogao bi stvoriti ozbiljna pitanja za nekoga tko nema dobro objašnjenje zašto je bio na određenom mjestu.

Okolišna DNK

Istraživanje je proveo tim pod vodstvom Chiare Fantinato iz Sveučilišne bolnice u Oslu. Riječ je o vrlo zanimljivoj primjeni metoda za prikupljanje i analizu takozvane okolišne DNK, odnosno eDNA; genetskih tragova koje organizam ostavlja u svojoj okolini. Ekolozi se takvom DNK iz vode, tla i zraka koriste već više od dva desetljeća kako bi otkrili prisutnost životinja bez potrebe da ih vide ili uhvate. Metoda je, primjerice, korištena za praćenje teško uočljivih burmanskih pitona u močvarama Evergladesa na Floridi te za provjeru što zapravo živi u Loch Nessu. Rezultat: ribe i mnogo jegulja. Pleziosaura nije bilo.

Tim iz Osla je 2022. pokazao da se iz zraka u zatvorenim prostorima može prikupiti dovoljno eDNA-e za izradu genetskih profila ljudi koji su ondje boravili. U drugom su pokusu analizirali zrak u uredima i uspjeli utvrditi koji su zaposlenici nedavno bili u prostoru. To ih je navelo na pitanje može li se ista tehnologija koristiti i u forenzici.

U suradnji s istraživačkom skupinom iz Australije pronašli su 22 kućanstva, od Osla do Adelaidea, koja su pristala sudjelovati u pokusu. U njihove je domove najprije ušao „lažni provalnik“, a zatim forenzički tim u punoj zaštitnoj opremi. Tim je u kuhinji nekoliko sati koristio uređaj za uzorkovanje zraka.

„Provalnici“ su bili ljudi koji nikada prije nisu bili u tim kućama, a za zadatak su imali provesti unutar kuće 15 minuta, otvarati ladice i ormariće te se ponašati kao pravi provalnici.

Nakon što su napustili kuću, znanstvenici su pričekali 30 minuta kako bi oponašali vrijeme koje bi u stvarnom slučaju moglo proći do dolaska istražitelja. Potom su uključili uređaj koji je, kako kaže dr. Fantinato, u osnovi djelovao poput usisavača. Iz prikupljenog materijala izdvojili su DNK i analizirali ga uobičajenim forenzičkim metodama. Budući da DNK iz zraka s vremenom pada na pod i postaje dio prašine na površinama, istraživači su uzimali i uzorke prašine kako bi upotpunili genetske profile.

Bolje u Norveškoj

Rezultati su bili povoljniji za „provalnike“ u Australiji nego za one u Norveškoj. U Oslu su istraživači uspjeli povezati uzorke s osobom koja je glumila provalnika u 82 posto slučajeva. U Adelaideu je uspješnost pala na 36 posto. Nije jasno zašto je razlika bila tako velika. Mogući razlozi su okolišni uvjeti, broj ljudi koji žive u kući ili to koliko su pojedine prostorije bile temeljito očišćene.

Postoje i druge poteškoće. DNK pronađena u zraku ne mora nužno značiti da je osoba nedavno bila u prostoriji. Kretanje ljudi, primjerice, može podignuti prašinu s poda i zajedno s njom stare tragove DNK. Genetski materijal osobe koja nikada nije ni ušla u kuću također se može unijeti na tuđoj odjeći. I sami istraživači iznenadili su se koliko je metoda osjetljiva. Iako su poduzeli brojne mjere kako bi spriječili da vlastiti DNK unesu na simulirano mjesto zločina, uređaj je ipak prikupio i njihove tragove te ih uspješno identificirao.

Dr. Fantinato smatra da uzorci DNK iz zraka vjerojatno nikada neće biti dovoljno pouzdani da sami po sebi posluže kao konačan dokaz nečije krivnje.

„To je alat za istragu, kaže doktorica. „Kao i druge vrste DNK dokaza, samo je jedan dio slagalice.“

Još je prerano da se metoda koristi u stvarnim kriminalističkim istragama. Najprije treba bolje razumjeti, primjerice, zašto neki ljudi u okolinu otpuštaju više DNK od drugih te standardizirati postupke kako bi različiti laboratoriji dobivali usporedive rezultate. No tim doktorice Fantinato već je razgovarao s policijskim službama o mogućnosti da se ova tehnologija jednoga dana koristi i u stvarnim istragama.