Što Kina radi u najsiromašnijm državama svijeta?

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Kineski diplomati često govore o prijetnji „Tukididove zamke“, nazvane po grčkom povjesničaru koji je opisao kako se velesila Sparta pokušala oduprijeti usponu nove sile, Atene, odnosno ona označava opasnost od sukoba koji nastaje kada se nova sila u usponu počne približavati moći postojeće dominantne sile.

Međutim, ako govorimo o odnosu sila u području međunarodne razvojne pomoći, posljednjih je godina takvo žestoko suparništvo nažalost izostalo. Opasnom se čini i druga zamka, na koju je upozorio ekonomski povjesničar Charles Kindleberger. On je opisao što se događa kada stabilizirajuća velesila prepusti svoju globalnu ulogu prije nego što je nova sila spremna ili voljna preuzeti je. Amerika je polako preuzela ulogu koju je Britanija napustila u međuratnim godinama 20. stoljeća. A sada se slična praznina pojavljuje i u području multilateralne pomoći.

Americi je dosadila međunarodna institucijska arhitektura koju je sama pomogla izgraditi. Pomoć koju je usmjeravala preko multilateralnih organizacija poput Svjetske banke i UN-a prepolovila se. Povukla se iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pri UN-u, a toj organizaciji još uvijek duguje novac.

Uskočili u prazninu

Kina je mogla uskočiti u tu prazninu. I doista je izdvojila mnogo novca. No njezin pristup nema atensku odlučnost. „Kina trenutačno ni želi ni može popuniti financijsku prazninu koja bi nastala nakon povlačenja SAD-a iz multilateralnog sustava“, ističe Beata Cichocka iz Centra za globalni razvoj, washingtonskog think-tanka, koja je sa svojim kolegom Ianom Mitchellom pokušala izbrojiti kineske doprinose multilateralnoj razvojnoj pomoći, odnosno sredstva koja Kina usmjerava preko razvojnih banaka, agencija UN-a i 26 takozvanih „vertikalnih“ fondova koji prikupljaju novac za rješavanje konkretnih problema, poput klimatskih promjena. Kina je neke od tih institucija i sama osnovala, među njima Azijsku banku za infrastrukturne investicije sa sjedištem u Pekingu i Novu razvojnu banku sa sjedištem u Šangaju.

Kineski doprinosi tim institucijama naglo su porasli tijekom proteklog desetljeća, s oko milijardu dolara 2014. na više od tri milijarde dolara 2024. godine. Kina je, primjerice, postala najveći donator Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) među njezinim državama članicama, obećavši joj dodatnih 500 milijuna dolara tijekom pet godina. Također je podržala Songa Lija, kineskog zdravstvenog dužnosnika, kao kandidata za čelnika organizacije kada se to mjesto otvori sljedeće godine.

Kina je obećala i dodatna sredstva Međunarodnom udruženju za razvoj, instituciji Svjetske banke koja pruža pomoć i povoljne zajmove za 78 najsiromašnijih zemalja svijeta. Kina je i sama nekoć bila jedna od tih siromašnih zemalja: od 1981. do 1999., te je tada primila gotovo 10 milijardi dolara povoljnih zajmova. Kako se ističe u izvješću, kineska „transformacija iz velikog korisnika zajmova u značajnog donatora predstavlja jedan od najiznimnijih razvojnih puteva u povijesti multilateralnog financiranja razvoja“.

Ta je transformacija tim više dobrodošla s obzirom na značajno povlačenje drugih donatora. No valja napomenuti kako velik dio povećanja kineskih doprinosa multilateralnom sustavu nije dobrovoljan, već obvezan: zbog gospodarskog rasta Kina mora plaćati veće članarine i doprinose. Čak i obećanih 500 milijuna dolara WHO-u, sudeći prema dostupnim, iako nepotpunim podacima, uglavnom predstavlja povećanje njezinih obveznih članarina.

Samo ono što se mora?

Kina, dakle, daje svoj doprinos, ali ne čini mnogo više od onoga što je dužna učiniti.

Možda to i ne bi trebalo biti nikom iznenađenje. Kineski BDP po stanovniku i dalje je osrednji prema svjetskim standardima. Kina je tek nedavno dosegnula razinu prihoda na kojoj zemlje obično „povećavaju svoje doprinose“, ističe Mitchell. Povećanje kineskih doprinosa također nije bilo popraćeno usporedivim povećanjem njezina prava glasa ili utjecaja unutar institucija koje financira.

Kinesku vladu „obuzima osjećaj da, ako plaćaju, onda bi trebali imati i pravo glasa“, kaže Courtney Fung sa Sveučilišta Macquarie. Njihov udio u glasovima Svjetske banke i dalje je manji od 6 posto. Prema formulama koje je banka koristila u prošlosti, trebao bi iznositi više od 12 %.

Kineski udio među zaposlenicima UN-a također je vrlo malen: tek 1,4 posto, što Kinu svrstava tek na 20. mjesto. Kina to pokušava promijeniti financiranjem većeg broja pripravnika i drugih mladih stručnjaka koji tek ulaze u sustav. Tako su 2022. do 2023. financirali 773 pripravnika, u usporedbi s 532 koje je financirao SAD. No kineski državni službenici i dalje se teško nose s jezičnim barijerama i njima nepoznatim načinima rada.

Dio problema Kina stvara sama. Primjerice, prije odabira kandidata provjerava njihovu privrženost zemlji, što uključuje i političku lojalnost. Osim toga, kineski državni službenici koji predugo borave u inozemstvu strahuju da će izgubiti veze i kontakte koje imaju u domovini, kaže Fung. Možda su i Atenjani osjećali slično.