Prošlo je točno sto dana otkako su Nikola Borić i njegova partnerica Zorana prodali kuću i zemlju na Papuku i krenuli u potpuno novi život. Borić se nakon stotinu dana ponovno javio na Facebooku, a u podužoj objavi opisao je kako izgleda njihova svakodnevica otkako više nemaju stalnu adresu.
„Prošlo je prvih sto dana otkako smo prodali kuću i zemlju. Sto dana otkako smo spakirali život u ono što stane u nekoliko ormara, prikolicu i kuću na kotačima. Sto dana otkako više nemamo adresu na koju nam stižu računi. I, što je možda najčudnije od svega, još uvijek nam ništa ne nedostaje“, napisao je.
Njihov se život, kaže, posljednjih mjeseci odvija na cesti, a ono što je prije bilo vezano uz jedno mjesto sada se seli s njima. Borić piše da su se i životinje u početku teško snalazile u novoj situaciji, no s vremenom su prihvatile da je njihov dom ondje gdje se trenutačno nalaze.
Na Papuku su godinama pokušavali živjeti što neovisnije o sustavu. Imali su vrt, voće, povrće, jaja, mlijeko i meso, a višak su mijenjali sa susjedima za namirnice koje nisu mogli sami proizvesti. Sada je taj dio svakodnevice nestao, a zamijenile su ga trgovine i život na putu.
Borić tvrdi da su im se ukupni troškovi ipak smanjili otprilike upola. Neki izdaci više ne postoje, dok su drugi, poput goriva i hrane, postali veći. Posebno se osvrnuo na razliku između nekadašnjeg vrta i današnje kupnje hrane.
„Danas više nemamo vrt, imamo supermarket, što je, financijski gledano, kao da ste vlastiti izvor vode zamijenili bocom od pola litre na benzinskoj... Veći su, naravno, i računi za gorivo. Njega trošimo kao da bježimo od nečega, što, kad malo bolje razmislim, možda i radimo. Ali zato su u potpunosti nestali računi za struju, slivne vode, energente, komunalne naknade i svi ostali mali, simpatični iznosi koji te svaki mjesec podsjete da si privilegiran jer smiješ postojati u vlastitom domu“, napisao je Borić pa nadodao kako su susreti s ljudima jedan od dijelova putovanja koji ga je najviše iznenadio.
Kaže da su tijekom prvih sto dana upoznali ljude različitih generacija i životnih okolnosti, a zajedničko im je to što su odabrali drukčiji način života.
„Mislili smo da smo neka čudna manjina koja je jednog dana odlučila prodati kuću i živjeti u kamperu. Ispada da to i nije baš tako marginalno kako izgleda iz jedne slavonske dvorišne perspektive zabačenog sela u slijepoj ulici podno Papuka. Globalni interes za pojam vanlife raste dvoznamenkastim postotkom iz godine u godinu, a u Sjedinjenim Državama broj ljudi koji tako žive porastao je s manje od dva milijuna na više od tri milijuna u samo nekoliko godina. Što je jedna malecka država, sama za sebe poput Hrvatske. Nije to više hipijevska anomalija nego prilično uhodana paralelna civilizacija, od one „normalne“, samo što se o njoj u Hrvatskoj još ne priča osim kad nekome zatreba egzotičan prilog da se popuni rupa za Dnevnik u 19:30.
I onda smo počeli susretati sve te ljude. Klinci na motorima. Obitelji s predškolskom djecom u vojnim kamionima. Ljudi s bebama starim tek nekoliko mjeseci, koji su odlučili da je baš sad dobar trenutak za put, dok dijete još ne govori i ne shvaća da roditelji nemaju pojma što rade. Stariji parovi. Penzioneri. Samci. Bake sa psima koje voze bolje od polovice kamiondžija koje sam ikad sreo. Neki su na putu tri mjeseca, neki šest, neki godinu dana, neki su tek krenuli na put, neki su pobjegli, a neki više ni sami ne znaju kuda idu i što rade.
I to mi je možda najzanimljivije. Svatko ima svoju verziju slobode.
Neki rade, neki ne rade, neki rade preko interneta, neki sezonski, neki uzmu posao na par tjedana pa nastave dalje, neki preživljavaju od usputnih poslova. Neki imaju novca, neki gotovo nimalo. Ali imaju nešto zajedničko. Slobodni su.“
Kaže i da su u prvih sto dana uspjeli izbjeći ono što bi se očekivalo od putovanja kamperom. Kamp nisu platili nijednom, a na putu su nailazili na ljude koji su im nudili vodu, struju i prostor za boravak, uključujući mjesta za konje.
„I ti stojiš i tražiš gdje je kvaka, gdje su sitna slova, gdje je prevara. Nema je. Samo srce i dobar čovjek“, napisao je pa zaključio da cijenu slobode jednostavno plaćaju drukčije nego što su navikli.
Njegovu objavu ponovno su ispratili brojni ljudi koji već godinama prate njegov životni put.
„Vi ste kao knjiga vrijedna čitanja jer ne samo da se čita već kao da prolazim sve skupa s vama... vi ste iza vas u nevidljivoj prikolici i učimo što je život, a život je sloboda“, stoji u jednom komentaru.
Druga pratiteljica napisala je da njihov put prati kao da i sama putuje te ih zamolila da u budućim objavama otkriju više o mjestima kroz koja prolaze, a treća je napisala kratko: „Hvala vam. Hvala u ime svih koji se ne usude. Nek’ vas sreća prati!“
Podsjetimo, Borić je nekada bio uspješan atletski trener i poduzetnik, radio je na velikim sportskim projektima i putovao svijetom, no prije više od desetljeća odlučio je sve to ostaviti iza sebe. Sa Zoranom je otišao na Papuk, gdje su počeli graditi život koji je bio gotovo suprotan onome koji su dotad vodili.
O njegovoj odluci govorio je i u emisiji „Nedjeljom u dva“ kod Aleksandra Stankovića. Ispričao je tada kako je prodao svoje tvrtke, odrekao se dotadašnjeg načina života i u šumu stigao s 500 eura i jednim koferom. Njegova priča privukla je i britanskog televizijskog voditelja Bena Foglea, koji je o njemu snimio epizodu svog serijala.
Godinama su na Papuku uzgajali životinje i hranu te nastojali što više toga proizvesti sami. Govorili su da su dosegnuli oko 80 posto samoodrživosti, a upravo je takav život postao jedan od razloga zbog kojih su ih pratili ljudi zainteresirani za drukčiji odnos prema hrani, prirodi i potrošnji.
Na tom je imanju svoj projekt razvijala i Zorana. Nastavnica engleskog jezika i povijesti prije nekoliko je godina pokrenula Shumska Ceramica, kolekciju ručno rađene keramike koja je izrasla iz njezine povezanosti s prirodom i životom na Papuku. Šalice, zdjele i tanjure izrađivala je bez kalupa i lončarskog kola, često u glinu utiskujući biljke i kamenje. Projekt je nastao upravo na mjestu koje su sada ostavili iza sebe.
Sada više nemaju ni kuću, ni vrt, ni pet hektara zemlje. Imaju prikolicu, kuću na kotačima, konje i put pred sobom.
„Prvi put nakon dugo vremena nemamo osjećaj da nam život prolazi. Imamo osjećaj da ga živimo. I zasad nam to izgleda kao prilično dobar razlog da nastavimo dalje“, zaključio je u svojoj objavi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....