U javnosti se o stambenoj krizi najčešće govori kroz brojke - koliko stanova nedostaje, koliko ih treba izgraditi i koliko brzo bi to trebalo učiniti. No, prema riječima nizozemske arhitektice i urbanistice Beatriz Ramo, problem nije samo u nedostatku stanova, nego i u načinu na koji ih projektiramo.
Beatriz Ramo osnivačica je arhitektonskog studija STAR strategies + architecture iz Rotterdama i jedna od vodećih europskih stručnjakinja za kolektivno stanovanje. Godinama istražuje kako pametnije projektirati domove koji se mogu prilagođavati životnim promjenama njihovih stanara. Za svoj projekt START-Ivry, koji je postao primjer suvremene i prilagodljive stambene arhitekture, 2024. godine dobila je francusku Nacionalnu nagradu ARVHA za žene u arhitekturi.
U svojoj kolumni za D&D objašnjava zašto smatra da gradnja sve većeg broja stanova neće sama po sebi riješiti stambenu krizu te predstavlja šest projektantskih strategija koje bi mogle smanjiti potrebu za novom stambenom gradnjom za oko 40 posto.
Kad kupujete jaknu, očekujete da će vam služiti godinama. Da će biti dovoljno prilagodljiva da je možete nositi u različitim prilikama, bez obzira na to promijeni li se vaša težina ili godišnje doba. Ne kupujete novu jaknu svaki put kada se vaš život malo promijeni. Zašto onda stanove i dalje projektiramo kao da će ljudi u njima živjeti potpuno istim životom od dana useljenja do kraja života? Vjerujem da bi domovi trebali funkcionirati poput dobro osmišljene odjeće - prilagođavati se ljudima, a ne prisiljavati ljude da se prilagođavaju njima.
Danas se rasprava o stambenoj krizi gotovo uvijek svodi na broj izgrađenih stanova. Govori se o desecima ili stotinama tisuća novih stanova koje treba izgraditi svake godine. Polazi se od pretpostavke da je problem jednostavan: stanova nema dovoljno pa ih treba graditi više i što brže. No, što ako je problem mnogo složeniji? Što ako stambena kriza nije samo pitanje količine, nego i načina na koji projektiramo stanove?
Brojni europski gradovi već danas imaju dovoljno stambene površine, ali ipak ne uspijevaju odgovoriti na stambenu potražnju. Stambena kriza proizlazi i iz načina na koji je stambeni prostor organiziran. Značajan stambeni kapacitet ostaje zarobljen u velikim, nedovoljno nastanjenim ili neprilagodljivim stanovima. Primjerice, trećina stanovništva EU-a živi u domu koji se smatra prevelikim za njihovo kućanstvo. Boljim projektiranjem stanovanja taj se skriveni kapacitet može aktivirati.
A društvo se mijenja brže nego ikada. Sve je više jednoroditeljskih obitelji, rastavljenih roditelja koji dijele skrbništvo nad djecom, mladih koji se nakon studija vraćaju živjeti roditeljima, starijih osoba koje ostaju same u velikim stanovima, ali i ljudi koji dijele životni prostor iz ekonomskih ili osobnih razloga. Stanovi koje danas gradimo rijetko uzimaju u obzir takve životne situacije. Kada se kućanstvo promijeni, stan više ne odgovara njegovim potrebama. Ljudi tada nisu prisiljeni preseliti se zato što imaju premalo prostora, nego zato što prostor koji imaju više ne funkcionira. Upravo zato vjerujem da bi svaki novi stan trebao biti projektiran tako da može pratiti promjene kroz koje njegovi stanari prolaze tijekom života. Dobro projektiran tlocrt nije samo pitanje estetike. On određuje koliko će dugo jedan stan ostati funkcionalan, koliko će se lako prilagođavati novim okolnostima i koliko će novih stanova uopće biti potrebno graditi u budućnosti. Tijekom godina razvila sam niz principa prilagodljivosti, koje smo primijenili u projektu START-Ivry u Parizu. Uvođenjem otpornosti i cirkularnosti na razini stana, ti principi pomažu smanjiti potrebu za novim stanovima bez povećanja troškova gradnje ili površine.
U nastavku predstavljam šest projektantskih strategija za koje vjerujem da bi mogle iz temelja promijeniti način na koji razmišljamo o stanovanju.
1. Stan s dvije spavaće sobe može biti dom za dva kućanstva
Kada se projektira stan s dvije spavaće sobe, gotovo se uvijek polazi od pretpostavke da će u njemu živjeti jedno kućanstvo. No stvarni život odavno više nije tako jednostavan. Roditelji često dijele dom s odraslim djetetom koje se još nije osamostalilo. Dvoje prijatelja zajedno unajmljuje stan kako bi lakše podnijeli visoke troškove stanovanja. Sve je više starijih osoba koje dijele dom sa studentom ili njegovateljem, bilo zbog društva, bilo zbog međusobne pomoći. Nažalost, većina današnjih stanova nije projektirana za takve situacije. Spavaće sobe nalaze se jedna uz drugu, privatnosti gotovo da nema, a zajednički prostori često postaju izvor svakodnevnih nesuglasica. Zbog toga mnogi odustaju od zajedničkog stanovanja i traže novi stan, čime dodatno raste potražnja za ionako ograničenim brojem nekretnina.
A rješenje uopće nije komplicirano.
Dovoljno je drugačije organizirati prostor. Primjerice, spavaće sobe mogu se smjestiti na suprotne strane stana kako bi svaki korisnik imao više privatnosti. Jedna od njih može biti bliže ulazu i projektirana tako da se po potrebi u nju jednog dana ugradi mala kuhinja. Dvije manje kupaonice dodatno povećavaju neovisnost stanara. Na taj način jedan stan mogu udobno koristiti dva kućanstva, pri čemu oba zadržavaju privatnost i autonomiju. Pametno projektiran tlocrt može spriječiti potrebu za još jednim stanom.
2. Djeljivi stan: aktiviranje skrivenog stambenog kapaciteta
Sličan problem često vidim u većim stanovima i obiteljskim kućama. Dok su djeca mala, svaki je kvadrat dobro iskorišten. No kada odrastu i odsele, roditelji ostaju sami u velikom prostoru koji im više nije potreban. Mnogi ih pitaju zašto jednostavno ne prodaju stan ili kuću i ne presele se u manji prostor. Odgovor je gotovo uvijek isti. To nije samo nekretnina. To je dom ispunjen uspomenama, susjedima koje poznaju desetljećima i kvartom u kojem su proveli najveći dio života.
Preseljenje često nije emocionalno ni financijski jednostavno. Djeljivi stanovi od početka se projektiraju s mogućnošću buduće podjele, pri čemu se unaprijed predviđaju potrebni tehnički i pravni uvjeti. Vlasnici bi mogli nastaviti živjeti u dijelu stana koji im odgovara, dok bi se drugi dio mogao pretvoriti u mali samostalni stan za odraslo dijete ili budućeg njegovatelja, ili koristiti za najam ili prodaju kao izvor prihoda u mirovini. Najvažnije je to što se novi stan ne gradi. On nastaje unutar prostora koji već postoji. Time se aktivira skriveni stambeni kapacitet. Da smo tako projektirali stanove posljednjih nekoliko desetljeća, uvjerena sam da bi današnja stambena kriza bila znatno manja.
3. Ponekad je dovoljan samo jedan dodatni prostor
Često se govori da ljudi sele jer im je stan premalen. Moje iskustvo pokazuje da to nije sasvim točno. U mnogim slučajevima nedostaje samo jedna prostorija. Dolazak djeteta, rad od kuće, briga o starijem članu obitelji ili dijete koje nakon razvoda vikende provodi kod jednog roditelja - sve su to situacije u kojima nije potreban veći stan, nego samo jedna dodatna soba. Zbog toga smo razvili nekoliko projektantskih rješenja kojima se ona može dobiti bez preseljenja. Jedno od njih je "plug", zatvorivi balkon koji se može pretvoriti u stambenu prostoriju od oko 9 m².
Drugo je "modularni dnevni boravak”, organiziran uzduž pročelja, a ne po dubini, tako da se dio prostora može odvojiti i pretvoriti u dodatnu sobu. U nekim smo slučajevima uveli i "premjestivu kuhinju”, a to je situacija kada kuhinja još ima vlastitu prostoriju, što je u današnjim stanovima sve rjeđe. Tako se onda kuhinja može premjestiti u dnevni boravak i tako osloboditi prostor za dodatnu sobu. U svim tim strategijama tehnički i pravni uvjeti unaprijed su predviđeni u projektnoj dokumentaciji. Jer dom ne bi trebao trajati deset ili petnaest godina. Trebao bi biti dovoljno fleksibilan da prati promjene u životu svojih stanara.
4. Dijeljenje doma ne mora značiti odricanje od privatnosti
Zajedničko stanovanje često se povezuje sa studentima ili privremenim smještajem. Međutim, kada je dobro projektirano, može ponuditi praktično rješenje za sve veći broj jednočlanih kućanstava - mladih, starijih osoba, razvedenih i samohranih roditelja. Dobro projektiran zajednički dom za oko šest stanara svakome pruža privatnu jedinicu s prostranom spavaćom sobom i kupaonicom, dok se kuhinja, dnevni boravak i blagovaonica dijele.
U usporedbi sa šest zasebnih stanova, takva organizacija smanjuje potrebnu površinu i potrošnju energije do 45 posto. Još je važnije to što stvara društvene mreže i uzajamnu podršku, koje su osobito važne mnogima koji žive sami. Za razliku od co-livinga, koji često ima hotelski karakter i velike zajedničke prostore, ovaj model djeluje na intimnoj skali doma i pruža privatnost bez odricanja od zajedništva.
5. Zašto broj spavaćih soba više nije dovoljan
Stanove i dalje dijelimo na garsonijere, jednosobne, dvosobne ili trosobne. Ali život se odavno više ne uklapa u te kategorije. Kako, primjerice, projektirati stan za samohranog roditelja kojem povremeno dolazi dijete? Ili za osobu koja radi od kuće i treba mali ured? Ili za razvedene roditelje koji dijele skrbništvo? Njima često nije potreban cijeli dodatni stan ili još jedna velika spavaća soba. Potreban im je samo mali, pametno osmišljeni prostor. Zato smo razvili novu stambenu tipologiju koju nazivamo PLUS.
Riječ je o kompaktnom, potpuno opremljenom prostoru s prozorom, otvorenom prema dnevnom boravku, ali dovoljno velikom za spavanje ili rad. Primjerice, ako stan s jednom spavaćom sobom ima 43 m², a stan s dvije spavaće sobe 62 m², stan s jednom spavaćom sobom PLUS mogao bi imati oko 52 m². Cilj je približiti se kvaliteti i upotrebljivosti veće stambene kategorije, bez cijele njezine dodatne površine, kako bi stan mogao odgovoriti na dodatne potrebe i pritom ostati pristupačan, osobito kućanstvima poput samohranih roditelja. Nekoliko pažljivo projektiranih četvornih metara može ukloniti potrebu za mnogo većom dodatnom površinom.
6. Mali stan ne mora značiti lošiji život
Još uvijek postoji uvjerenje da je veći stan uvijek i bolji stan. S tim se ne slažem. Kada je pažljivo projektiran, kompaktan stan može omogućiti jednočlanom ili dvočlanom kućanstvu udoban život i visoku kvalitetu stanovanja. Zato posebnu pozornost posvećujemo rasporedu vrata, prozora, radijatora i instalacija. Viši stropovi omogućuju galerije, a različite visine stropa mogu pomoći da se prostor bolje prilagodi svojoj namjeni. Takvim pristupom moguće je smanjiti ukupnu stambenu površinu za približno 25 do 40 posto, bez ugrožavanja kvalitete života. Osim toga, takvi se stanovi mogu kasnije povezivati u veće cjeline ako se struktura kućanstva promijeni.
Problem nije samo u gradnji, nego i u načinu razmišljanja
Kada se svih ovih šest strategija promatra zajedno, njihov potencijal postaje iznimno velik. Moje procjene pokazuju da bi se potreba za novom stambenom gradnjom mogla smanjiti za oko 40 posto. Pritom nije riječ o skupim tehnologijama, luksuznim materijalima ili većim stanovima. Rješenje je mnogo jednostavnije. Trebamo početi projektirati bolje. Nažalost, upravo se tu krije najveći problem. Danas raspored prostorija u mnogim projektima određuju investitori, a ne arhitekti.
Tlocrt često nastaje kako bi zadovoljio financijske tablice i kratkoročnu isplativost, dok arhitekt u projekt ulazi tek kada su najvažnije odluke već donesene. Tako nastaju stanovi koji možda dobro izgledaju na prodajnim brošurama, ali se vrlo brzo pokažu neprikladnima za stvarni život.
Standardizacija i prefabrikacija sve se češće predstavljaju kao rješenja stambene krize. Međutim, brže graditi veći broj loše projektiranih stanova nije dugoročno rješenje. Loše projektirani stanovi nose rizik da cijela generacija stanova ostane zarobljena u tlocrtima koji će brzo zastarjeti kako se strukture kućanstava mijenjaju, čime se nastavlja ciklus nestašice. Rješavanje stambene krize stoga nije samo pitanje gradnje više ili brže, nego i vraćanja inteligentnog projektiranja tlocrta u središte stambene proizvodnje.
Vrijeme je za drugačiji pogled na stanovanje
Stanovi bi trebali pratiti ljude tijekom njihova života, a ne ih prisiljavati da se sele svaki put kada im se promijene životne okolnosti. Projekt START-Ivry pokazao je da stanovanje može biti istodobno društvena infrastruktura i financijski održivo. Projektiranje stanovanja koje se prilagođava ljudima povećava društvenu otpornost i smanjuje potrebu za novom gradnjom. Takvi stanovi nisu skuplji za izgradnju: u projektu START-Ivry izgradili smo ih 2019. godine za 1.580–1.750 €/m², bez poreza.
Ne zahtijevaju nove tehnologije niti više kvadrata. Zahtijevaju samo drugačiji način razmišljanja. Dok god budemo gradili stanove prema Excel tablicama umjesto prema potrebama ljudi, teško ćemo riješiti stambenu krizu. Jer milijuni novih stanova neće riješiti problem ako su projektirani jednako loše kao i oni koje gradimo danas. Brže graditi milijune loše projektiranih stanova isto je što i masovno proizvoditi milijune nefunkcionalnih jakni: koliko god ih brzo i mnogo proizveli, dugoročno neće ispuniti svoju svrhu i prisilit će ljude da kupe drugu. Vjerujem da arhitektura može ponuditi bolje odgovore. A upravo je to jedna od naših najvažnijih odgovornosti.
A investitor?
Međutim, prevladavajući tehnokratski narativ, „proizvoditi više i brže, umjesto manje, ali bolje projektirano”, odgovara onima koji profitiraju od trajne nestašice stanova. Kao što me jednom upitao jedan investitor: „Zašto sav taj trud da poboljšate stanovanje, Beatriz? Mi prodamo sve, ma koliko loše bilo.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....