Velika kuća u češkom selu Panoší Újezd s vremenom je postala prevelika za svoju vlasnicu. Kada je odlučila smanjiti imanje i zadržati samo dio posjeda, izbor je pao na građevinu koju bi većina vjerojatno srušila bez razmišljanja – stari svinjac i mali komad vrta uz njega, uvjerena da ondje može nastati mjesto za odmor tijekom toplijih mjeseci.
Zgrada je bila u vrlo lošem stanju. Kameni zidovi bili su dotrajali, unutrašnjost gotovo neupotrebljiva, a malo je toga upućivalo na to da bi se od nekadašnjeg gospodarskog objekta mogla stvoriti ugodna vikendica. Ipak, vlasnica nije željela krenuti od nule. Umjesto rušenja odlučila je sačuvati ono što je već postojalo.
Za projekt je angažirala arhitekticu Lenku Milerovu, koja dolazi iz istog kraja. Zanimljivo je da je suradnja u početku trebala biti mnogo skromnija. Vlasnica je prvotno tražila samo projekt za jedan veliki prozor koji bi prostor otvorio prema vrtu. No kako su radovi odmicali, ideja je postupno rasla.
Jedan prozor postao je nekoliko novih otvora, a jednostavno uređenje pretvorilo se u potpunu obnovu građevine površine svega 32 četvorna metra. Svaki zid, svaki kamen i svaki detalj prošli su kroz proces preispitivanja. Staro zdanje zadržalo je svoj izvorni karakter, ali je dobilo potpuno novu funkciju.
Najveća promjena vidljiva je upravo na pročeljima. Novi prozorski otvori duboko su usječeni u debele kamene zidove i obrubljeni monolitnim betonom. Taj isti beton nastavlja se u unutrašnjosti, gdje se pretvara u element koji istovremeno služi kao klupa, spremište za drva, sofa, stepenica pa čak i kada.
Umjesto skrivanja konstrukcije i materijala, cijeli projekt temelji se na njihovom naglašavanju. Kamen je očišćen i ostavljen vidljiv, opečni zidovi premazani su cementnim slojem, a beton je korišten za gotovo sve novododane elemente. Upravo zato interijer djeluje sirovo, gotovo industrijski, ali istovremeno vrlo skladno.
U kući postoji samo jedna glavna prostorija. Nema složenih tlocrta, hodnika ni nepotrebnih pregrada. Sve je podređeno jednostavnosti i svakodnevnom korištenju prostora. Veliki prozori uvode obilje prirodnog svjetla, dok čelični okviri dodatno naglašavaju minimalistički karakter interijera.
Posebno je zanimljiv način na koji je riješena kupaonica. Umjesto zasebnog volumena, djelomično je ukopana u teren s druge strane građevine. Time je dobiven dodatni prostor bez narušavanja izvornog izgleda kuće.
Iako se radi o malom objektu, gradnja je trajala znatno dulje nego što bi se moglo očekivati. Na gradilištu je gotovo cijelo vrijeme radio isti zidar kojeg je vlasnica osobno odabrala. Upravo je on izveo brojne zahtjevne betonske detalje koji su postali zaštitni znak projekta. U radove su se s vremenom uključili i drugi članovi obitelji. Otac arhitektice, primjerice, izradio je metalne nosače za ulazna vrata, dok je vlasnica sama dovršila vanjsku kuhinju.
Budući da se radi o vikendici, projekt nije bio opterećen brojnim zahtjevima koji prate klasične stambene kuće. Fokus je stavljen na osnovnu zaštitu od hladnoće tijekom zime i ventilaciju poda, dok su ostala rješenja ostavljena slobodnijoj interpretaciji. Upravo je ta sloboda omogućila nekonvencionalna rješenja koja bi u standardnoj gradnji teško prošla.
Danas je teško povjerovati da je riječ o nekadašnjem svinjcu. Ipak, za razliku od brojnih projekata prenamjene koji brišu svaki trag prošlosti, ovdje su nesavršenosti ostale vidljive. Hrapavi zidovi, grubi beton, tragovi ručnog rada i jednostavni materijali podsjećaju na izvornu namjenu građevine.
Možda upravo zato ova mala kuća ostavlja snažniji dojam od mnogo većih i skupljih projekata. Nema luksuznih obloga, skupocjenih detalja ni spektakularnih arhitektonskih gesta. Umjesto toga nudi nešto što se danas sve rjeđe viđa, a to je osjećaj da je nastala postupno, strpljivo i uz veliko poštovanje prema onome što je na tom mjestu postojalo mnogo prije nje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....