Pri uređenju starih kuća najteže je pogoditi pravu mjeru. Bude li obnova preopsežna, kuća gubi karakter, a uz premalo zahvata ostaje tek lijepa ruševina. U palači Della Croce u Svetvinčentu Dalibor i Sanja Macan uspjeli su postići rijetku ravnotežu - sačuvati sve što kuću čini posebnom, a istodobno je pretvoriti u udoban i ugodan prostor za život.
U srcu stare jezgre Svetvinčenta, u kamenoj kući koja je desetljećima bila prazna, nastao je interijer koji ne ostavlja dojam smještaja uređenog na brzinu. Ovdje ništa ne djeluje slučajno, ali ni pretjerano osmišljeno. Prostor su obnavljali polako, uz veliko poštovanje prema njegovoj prošlosti, zatečenom stanju, izvornim materijalima i memoriji kuće. Kamene volte, izvorne stube, nepravilni zidovi, stari pločnik, sačuvani detalji i pomno biran namještaj stvaraju interijer koji je istodobno rustikalan, elegantan i intiman.
Palača Della Croce danas je bed and breakfast s pet soba, dvanaest ležajeva, prostorom za doručak i terasom, no njezina vrijednost nadilazi smještajnu funkciju. Posebnom je čini upravo način na koji je obnovljena. Dalibor i Sanja nisu željeli još jedan generički istarski smještaj s kamenim zidom kao dekoracijom. Željeli su kući vratiti život, ali ne izbrisati njezine godine.
"Možda je najzahtjevnije bilo baš projektiranje. Trebalo je najbolje i najefikasnije iskoristiti prostor, a meni je bila želja maksimalno sačuvati ono što se moglo sačuvati i vratiti u kuću. Htjela sam da se svi gosti u kući osjećaju ugodno i dobrodošlo. Po reakcijama gostiju mislim da smo u tome uspjeli. Prostor ima dušu. I kada bih imala ne znam koliki budžet, nikada od novoga ne možeš napraviti staro. Stari prostori imaju karizmu koju nove zgrade ne mogu nadomjestiti", kaže Sanja Macan.
Kada su je kupili, kuća je bila u vrlo lošem stanju. Jedan je dio bio urušen, a drugi još pod krovom, no cijeli je objekt zahtijevao temeljitu obnovu. Radovi su trajali gotovo pet godina i obuhvatili izradu projekata, ispunjavanje konzervatorskih uvjeta, arheološka istraživanja, statičku sanaciju, građevinske zahvate te mnoštvo sitnih, ali važnih odluka. U takvim kućama nijedan zid nije posve ravan, nijedna prostorija standardna, a svako se rješenje mora prilagoditi onome što prostor dopušta.
Takav je pristup jasno vidljiv u rezultatu: nepravilnosti nisu skrivene, nego su postale dio šarma kuće. Kamen nije agresivno uglačan do sterilnosti, nego je zadržao svoju prirodnu strukturu. Volte nisu skrivene, nego istaknute kao jedan od glavnih prostornih motiva, a izvorne kamene stube očišćene su i konzervirane umjesto da su ih zamijenili novima. Stari pločnik, nađen tridesetak centimetara ispod razine ceste, zbog podnog grijanja i tehničkih zahtjeva nisu mogli vratiti u interijer pa je upotrijebljen za uređenje vanjskih površina. Sve što je kuća mogla dati ostalo je u njoj ili oko nje.
Bivši nogometaš obnovio ruševinu u Plavoj laguni
"Sve što smo našli u kući, ovdje je i ostalo, nismo ništa iznosili. Čak su i stare tavelice s krova skidane ručno i čišćene špatulama da se ne unište, da ne izgledaju novo, nego da ostanu stare. Vraćali smo ih na grede. Grede su nove, ali su na istim položajima na kojima su bile stare. Stvarno smo gledali rekonstruirati zgradu tako da se prikaže njezina povijest, da se ne zatvore lukovi i da se pokaže ta palača kakva je bila", objašnjava Dalibor Macan.
Jedna od najvećih vrijednosti ove obnove upravo je odnos prema zatečenom materijalu. Stare tavelice nisu odbačene kao građevinski otpad, nego su sačuvane kao dio identiteta kuće. Kamene skale nisu tek funkcionalni element, nego u prostoru gotovo poput skulpture. Bočice nađene u zidu ostavljene su kao sitni arheološki tragovi svakodnevice, a stari kameni elementi pronašli su novo mjesto. Sve pridonosi dojmu da kuća nije jednostavno uređena, nego da je njezin karakter postupno i pažljivo otkrivan.
Sanja priznaje da nije željela prostor napuniti predmetima samo zato da bude dovršen. U ovakvom interijeru praznina ponekad vrijedi više od pogrešnog komada namještaja. Zato su neki dijelovi nastajali odmah, a neki čekali da se nađe prava stvar.
"Ne volim ništa na silu. Kada jednom nešto staviš u prostor, teško je to maknuti. U nekim sobama nedostajao je komad, ali bilo mi je besmisleno kupiti bilo što samo zato da se popuni praznina. Trebaš naći predmet koji je rođen za to mjesto, koji tamo pripada. To je užitak uređenja takvih prostora, ali i velika odgovornost", govori Sanja.
Namještaj je zato kombinacija novog, izrađenog po mjeri, naslijeđenog, darovanog i nađenog. Kreveti su novi jer je u smještajnom objektu udobnost neupitna. Dio namještaja rađen je po mjeri, jer su sobe specifične i male, pa se standardna rješenja ne bi uklopila. Pojedini komadi namještaja stigli su od prijatelja. Ormar su, na primjer, dobili na dar, a skinuli su mu vrata kako bi djelovao prozračnije i bolje se uklopio u prostor. Klavir je godinama čekao pravo mjesto, a našao ga je upravo u palači Della Croce. Rasvjeta i rukohvati odabrani su u suradnji s tvrtkom iz Pazina, dok su pojedini detalji nastali u suradnji s lokalnim autorima.
Stol za doručak napravili su sami. Taj podatak mnogo govori o cijeloj kući. U njoj nema hladnog odmaka između vlasnika i prostora. Svaki izbor nosi trag osobne uključenosti. To je interijer koji nije nastao prema katalogu, nego u razgovoru s kućom. Kada je trebalo uvesti suvremene elemente, birali su ih tako da ne naruše starinu. Kada je trebalo dodati rasvjetu, ona nije smjela izgledati kao da je pala iz drugog svijeta. Kada je trebalo riješiti rukohvate, morali su biti sigurni i suvremeni, ali nenametljivi.
Hrvatski arhitekt razotkriva mane A-frame kuća
U prizemlju, gdje je nekada bila konoba, danas je prostor koji spaja kamenu čvrstoću i toplinu boravka. Budući da je prostor bio nizak, morali su se ukopati kako bi dobili potrebnu visinu. Ipak, zadržan je osjećaj intime koji takve prostorije imaju. Na katu je nekada bila kuhinja s lavandinom ispod prozora i ognjištem, uz dvije sobe. Gornji dio kuće imao je veći, otvoreni prostor. Danas su te razine prilagođene smještaju, ali raspored i dalje odaje nekadašnji život kuće.
"Rečeno nam je da je unutra nekada bilo dosta luksuzno, građanski. Na gornjem katu stropovi su za ono vrijeme bili dosta visoki. Dolje je bila konoba, na prvom katu kuhinja, lavandin ispod prozora, ognjište i dvije sobe, a gore još veliki prostor. Mi smo se u prizemlju morali ukopati da dobijemo visinu, ali smo pritom stalno pazili da ono što ima smisla ostane i da se ne izgubi karakter kuće", kaže Sanja.
Sobe su uređene tako da se u njima ne natječu staro i novo. Kamen, drvo, neutralne plohe, detalji od metala, decentna rasvjeta i birani komadi namještaja stvaraju smiren ritam. U starim kućama lako je pretjerati s rustikalnim, no ovdje je taj dojam izbjegnut. Nema folklorne prenatrpanosti, nema agresivnog "istarskog stila" s previše dekoracije. Umjesto toga, prostor diše. Zidovi imaju teksturu, tavelice i drvene grede donose toplinu, a suvremeni detalji omogućuju komfor koji današnji gost očekuje.
Posebno je zanimljiva jedna soba na dvije etaže, s četiri ležaja, koja dobro pokazuje kako su Macani iz ograničenog starog prostora izvukli funkcionalnost bez gubitka atmosfere. U slučaju takvih soba najteže je izbjeći dojam improvizacije, ali ovdje se etažnost uklopila prirodno. Kuća je ionako građena slojevito, pa se i suvremena organizacija oslonila na tu logiku.
Dalibor i Sanja pritom nisu bježali od činjenice da je riječ o objektu za goste. Udobnost je morala biti osigurana, od kreveta do kupaonica, grijanja i svakodnevne funkcionalnosti. No ta udobnost nije smjela pojesti karakter prostora. Upravo je to jedna od najčešćih pogrešaka pri obnovi starih kuća. Ili se ode u preveliku muzealnost, pa prostor postane lijep, ali težak za boravak, ili se sve podredi komforu pa kuća izgubi dušu. Della Croce pokazuje da postoji i treći put.
Kuća u Zagrebu krije posebnu priču: ‘Kad smo ju kupili, poslovna zgrada‘
"Prije svega ulaziš u prostor koji je autentično savičentski, jednu od starijih zgrada u mjestu. Imaš strahopoštovanje prema zgradi i strah da nešto ne pogriješiš. Onda si stalno u građevini, stalno u nekim odlukama, a onda ti se preko noći dogodi da je gotovo. Iz gradnje kreneš u menadžment. Jedan dan si u radnoj odjeći, a drugi dan u lijepoj košulji dočekuješ goste", govori Dalibor.
Povijest kuće osjeća se u prostoru, ali njime ne dominira. U njoj je nekoć živjela stara svetvinčentska obitelj Crosilla, povezana s imenom Della Croce, po kojem je palača i dobila ime. Tijekom obnove nađeni su pisma, kartoline, dokumenti i stare fotografije. Dalibor i Sanja nisu ih zadržali kao dekoraciju, nego su ih vratili potomcima obitelji. Dio građe ipak su skenirali kako bi je možda jednoga dana nenametljivo uklopili u interijer.
"Kada smo našli dokumente, kartoline, pisma i fotografije, sve sam to pokupio u kutiju i odnio Liviju kući. On je plakao. Rekao sam mu da sam kupio objekt, ali da je to obiteljsko blago i da nema veze s objektom. To pripada njemu. Dio građe smo skenirali i možda ćemo je u budućnosti uklopiti u prostor kako bismo ispričali dio povijesti kuće, no originali pripadaju obitelji i njima su vraćeni", govori Dalibor.
Ta odluka otkriva mnogo o pristupu obnovi. Povijest kuće nije pretvorena u scenografiju, nego je sačuvana s mjerom i poštovanjem. Kuća je dobila ime po obitelji koja je u njoj živjela i zadržala tragove prošlih vremena, ali nije postala privatni muzej. Ona i danas živi: u njoj se spava, doručkuje i razgovara, u njoj se putnici odmaraju te iz nje kreću u istraživanje Istre. Upravo je nastavak života najbolji način očuvanja.
Doručak i priča o lokalnim proizvođačima u ovom su kontekstu nastavak dizajnerske filozofije prostora. Kao što u interijeru nisu željeli generičke predmete, tako ni na stolu ne žele anonimne proizvode. Nude se lokalni sirevi, ulja, jaja, jagode, pršuti, proizvodi iz okolice Svetvinčenta, Žminja i drugih dijelova Istre. To je detalj koji se možda ne vidi na prvoj fotografiji interijera, ali se itekako osjeća u ukupnom doživljaju kuće.
"Trudimo se gostima ponuditi autentični doručak s lokalnim proizvodima naših proizvođača. Često ih šaljemo tim proizvođačima jer se ljudi zaljube u kvalitetne proizvode i žele ih kupiti. Mi to ne prodajemo. Bolje je da dođu kod proizvođača, kušaju, upoznaju ljude i ponesu sa sobom stvarno iskustvo", kaže Dalibor.
Dekoracije koje će prostoru dodati lakoću, karakter i dašak razigranosti
Della Croce još nije završena priča. Sanja i Dalibor žele prostor nastaviti nadograđivati, ali istim ritmom kojim je trajala cijela obnova. Bez žurbe i bez nasilnih intervencija. U planovima su dodatni sadržaji, možda radionice, možda jednog dana i obnova susjedne kuće koja se naslanja na njihovu, a danas propada. No i za to će trebati vremena, strpljenja i poštovanja prema staroj jezgri.
"Imamo želju nadograditi prostor i sadržajima, a jednog dana možda i fizički. Zgrada do nas propada, ima puno vlasnika i to će trajati. Ali bilo bi lijepo da se te kuće obnove i da starogradska jezgra zaživi. Najbitnije u cijeloj priči je da se kuće koje su ovdje obnove i da dobiju svjetlo", kaže Sanja.
Upravo je svjetlo možda najbolja riječ za ovu obnovu. Ne samo ono fizičko, koje se navečer pali iza prozora stare jezgre Svetvinčenta, nego i ono simboličko. Svjetlo koje vraća smisao kući iz koje su ljudi otišli. Svjetlo koje staru palaču ne pretvara u kulisu, nego u prostor svakodnevnog života. Svjetlo koje pokazuje da se baština ne čuva samo zabranama i pločama, nego dobrim odlukama, strpljenjem i osjećajem za mjeru.
Palača Della Croce zato je primjer kako se u Istri mogu obnavljati stare kuće bez gubitka njihova karaktera. Ona nije savršeno zaglađena, i upravo je u tome njezina ljepota. U kamenu se vide godine, u tavelicama ruke koje su ih vraćale na krov, u skalama koraci mnogih generacija, a u novim detaljima suvremeni život koji se uselio tiho, bez potrebe da nadglasa prošlost.
Dom za tročlanu hrvatsku obitelj osvojio nagradu u Japanu
Dalibor i Sanja stvorili su interijer koji nije samo lijep za fotografiranje. Stvorili su kuću u kojoj se osjeća da je svaka odluka donesena s pitanjem što taj prostor može podnijeti i što mu doista pripada. U vremenu u kojem se stare istarske kuće često pretvaraju u jednokratne turističke proizvode, Della Croce djeluje kao podsjetnik da najljepši dizajn ponekad nije onaj koji se najviše vidi, nego onaj koji zna kada treba stati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....