Od običnog stana do najorginalnijeg ureda u Rijeci

Martina Čip (30) i Nina Raimann (28), dvije mlade Riječanke, zajedničkim su snagama pokrenule tvrtku za copywrite i grafički dizajn koju su nazvale Cipmann kombinirajući svoja prezimena, a javnost ih je upoznala kroz interesantan projekt majica “Drugi par rukava”, koje tematiziraju “skrivenu riječku povijest”.

Martina je u Rijeci završila hrvatski i engleski jezik i književnost, a Nina komunikacije i grafički dizajn u Vancouveru i u izboru posla kojim će se baviti pronašle su zajedničke interese.

Djevojke, naravno, djeluju u branši u kojoj stalno valja ganjati nove poslove i često se dogodi da na određenom projektu rade i po 15 sati dnevno. Započele su tako da je svaka radila od kuće, no vrlo brzo pokazalo se da to nije najpraktičnije rješenje. Nametnula se potreba za vlastitim uredom i pronašle su pravo rješenje – u ured su pretvorile Ninin stan u Ulici braće Branchetta blizu riječkoga Medicinskog fakulteta. – Od doma više nije išlo. Željele smo svoj ured, da se s klijentima ne nalazimo po kavama. Digla sam kredit i kupila stan – govori Nina.

Stan od 68 četvornih metara u zgradi iz 1906. potpuno su preuredile i prilagodile vlastitom ukusu, a s obzirom na to da im je ured mjesto cjelodnevnog boravka, često i vikendima i praznicima, djevojke su se poprilično potrudile da prostor bude ugodan. Mašta, odnosno dobre ideje te kombinacija “prerađenog” starog namještaja s bakina tavana i IKEA-e omogućili su im da s minimalnim budžetom stari stan pretvore u jedan od dojmljivijih uredskih interijera u Rijeci.

– Ured se sastoji od dva prostora, jednog u kojem radimo i drugog koji je dnevni boravak, s obzirom na to da smo često ovdje od osam ujutro do pola noći. Imamo kuhinju i kupaonicu, također uređene u skladu s ostalim prostorima. Ponekad se dogodi da više ne znamo koji je dan pa u nedjelju ili na praznik zovemo tiskaru i čudimo se što ne radi – priča Martina.

Čime se tvrtka bavi, da se zaključiti već po ulaznim vratima, na kojima je crtež koji predstavlja takozvani Rube Goldberg stroj – kompleksni mehanizam koji jednostavnu operaciju izvodi pomoću lančane reakcije. U njihovu slučaju to je dizajn, od ideje do tiska.

U prvom, “službenom” dijelu prostora dominira dugačak drveni uredski stol koji je napravio Ninin otac, potpuno prilagođen potrebama dizajnerica, a poseban ugođaj stvaraju IKEA-ine viseće svjetiljke koje se nadvijaju nad računalima. Svi zidovi su bijeli kako bi stan bio što svjetliji. U uredskom dijelu bijela je kombinirana sa žutom, u hodniku s crvenom, a u kupaonici prevladava tirkizna.

Bakin tavan bio je velik izvor inspiracije. Namještaj je prebojen u bijelo, a puno je pripomogao Ninin otac koji, kako ona kaže, čuva sve, pa je, recimo, pronašao ručke za stare ormare. Savršeno su se uklopili detalji kao što je 35 godina star bakin luster ili klupica iz 1936. s crno-bijelim jastučićem koji je sašila Ninina majka, kombiniranim s IKEA-inim jastucima u istom tonu.

Sitni detalji odigrali su važnu ulogu u uređenju interijera. Uz literaturu iz područja dizajna, koja je već sama po sebi vizualno atraktivna, tu su i manja kolekcija Coca-Colinih staklenih boca, starih fotoaparata (svi su, navodno, ispravni) i retro ventilator pronađen na buvljaku.

Osim ormara, lustera i klupe, “reciklirani” su i stol, kada i hladnjak te mnogi drugi predmeti. Pod u hodniku prekriven je linoleumom sa šahovskim uzorkom. Boje su u svim prostorima pažljivo dozirane i diskretno preuzimaju ulogu lajtmotiva.

– Budući da nemamo neograničen izvor sredstava, štedjeli smo što je više moguće. Sve smo uglavnom radili sami, uz pomoć tate, mame, dečka. Bilo je tu brdo struganja, bojenja, šivanja. U konačnici, prošle smo vrlo jeftino. Najskuplja su stavka bile instalacije s obzirom na to da su u stanu bili krpeni kabeli iz šezdesetih godina. Kada se sve zbroji, zajedno s instalacijama, uređenje je stajalo do 3000 eura. Jako smo zadovoljne, prostor je ugodan za boravak, napravljen po našoj mjeri, i to je ono što smo željele postići – kaže Nina.