Godine 2020. mladi bračni par odlučio se za kupnju malog strmog zemljišta na istočnim obroncima Samobora. Zatečeno stanje je već sadržavalo staru vikendicu, ali novi vlasnici su imali veće planove: htjeli su da na tom mjestu nastane njihova nova obiteljska kuća. Kako doznajemo od arhitektice Martine Kapuđije Ljulj iz studija Cigla arhitektura njezini klijenti nisu željeli ništa ekstravagantno, jednostavno dom za njih dvoje.
- Vlasnici su nas kontaktirali na temelju naših referenci, brzo smo dogovorili posao, a od početka rada na projektu do dobivanja dozvole prošla su samo tri mjeseca. Investitori su znali što žele, a sve ostalo su prepustili u ruke arhitekata - objašnjava Martina.
Zahvaljujući dobroj suradnji i povjerenju u arhitekte, poslije četiri godine san se materijalizirao u "vilu džepne veličine", trokatnicu od 109 četvornih metara s prekrasnim pogledom na Samobor i Zagreb u daljini.
Martinin pristup dizajnu bio je utemeljen na dva glavna prioriteta. Prvo, željela je stvoriti moderan dom koji će se skladno uklopiti u okoliš, gdje je u gradnji težila dati prioritet maksimiziranju dostupnog prostora. Drugo, bila je svjesna lokalnog urbanog konteksta. Područje se nalazilo na strmim padinama s uskim krivudavim ulicama, a mnoge su susjedne kuće izgrađene bez posebnog reda i sklada. Martinin cilj bio je projektirati građevinu koja će poštovati karakter područja i neće biti još samo jedna kuća u nizu prevelikih građevina.
- Nova gradnja u ovakvim područjima trebala bi biti u dijalogu s kontekstom, a ne pogoršavati prisutno stanje - ističe arhitektica.
Teško je zamisliti da neki arhitektonski projekt može proći bez određenog zapleta, pa je tako slučaj bio i ovdje. Geodetskim izmjerom utvrđena je manja površina zemljišta nego što je bilo zapisano u katastru, što je arhitektici postavilo svojevrsno ograničenje te je značilo da će nova kuća morati ostati u gabaritima zadanima u zatečenoj vikendici.
Osim neočekivanih promjena kod veličine zemljišta, dodatni izazov je ležao u strmim padinama koje su zahtijevale poprilično kreativna rješenja. Da bi se prilagodila terenu, kuća je projektirana na tri etaže koje prate prirodni nagib - suteren, prizemlje i kat. Prema riječima arhitektice, ovaj postupak, osim što otežava gradnju, podiže cijenu kvadrature. Cijena kvadrata za kuću poput ove obično se kreće oko 1500 eura, ali u ovakvom slučaju gdje se radi o strmini ta cijena može narasti i do 2000 eura po kvadratu bez unutarnjeg opremanja.
Dimenzije svake etaže su relativno male, ali unatoč kompaktnim dimenzijama kuća izgleda znatno veća od svoje skromne kvadrature. Ovu iluzija je nastala zahvaljujući velikim terasama koje se spajaju s unutarnjim prostorom te proširenoj strehi ravnog krova koja pridonosi produženju volumena.
Tlocrt kuće je jednostavan, ali funkcionalan. U prizemlju se nalaze ulazni prostor, toalet te integrirani dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica, a u pozadini mala radna niša. Na prvom katu se nalaze spavaća soba i kupaonica, dok se u suterenu nalaze strojarnica i vrtna kućica.
Prema Martininim riječima, jedno od njezinih najdražih obilježja u kući je radni kutak. Objašnjava kako je uvjerila klijente da uvrste veliki horizontalni prozor iznad radnog stola, orijentiran prema sjeveru. Kroz prozor se pruža pogled na prirodu i zelenilo te pruža moment opuštanja u bilo kojem trenutku radnog dana.
Iako nam je Martina odmah na početku razgovora objasnila da uspješnost ovog projekta leži baš u dobroj suradnji s investitorima, ipak su u nekim trenucima morali pronalaziti kompromise. Zahtjev investitora da kupaonice nemaju prozore primorao je arhitekticu da izađe iz uobičajenog i očekivanog načina projektiranja i smisli rješenje koje će donekle poštovati njezinu ideju, ali i zahtjev klijenta. Arhitektica se tako odlučila na ugradnju krovnih prozora.
- Ovi krovni prozori ne samo da su zadovoljili želju klijenata za privatnošću nego su dodali i jedinstveni dodir bočnim sobama, poboljšavajući pogled kroz velike staklene stijene u ostatku doma - kaže Martina.
Arhitektica nam u nastavku objašnjava da je unutarnje uređenje prepušteno vlasnicima, ali se ona prije svega potrudila da kuća pozornost privlači i svojom vanjštinom. Doznajemo da je kuća građena klasičnom zidanom konstrukcijom te je ojačana betonskim serklažama, podnim pločama i temeljima. Pročelje male vile je svakako nešto što odmah zapne za oko, a objašnjenje za to možda leži u tome da je arhitektica za dio fasade odabrala koristiti pravo drvo. Iako je rijetkost da se arhitekti odluče za drvo u ovom kontekstu - zbog potrebnog održavanja - Martina je htjela kući dati jedinstven i organski izgled. Drvenu oblogu nadopunjuje dvobojno pročelje koje stvara posebnu dinamiku na cijeloj lokaciji.
Zaključno arhitektica ističe da je njezin glavni fokus bio dizajnirati suvremeni, ali bezvremenski dom koji će biti funkcionalan i udoban za sve koji će tu boraviti, a drugi ključni cilj bio je poboljšati arhitektonsku kvalitetu četvrti. Prema povratnim informacijama vlasnika i susjeda, nova kuća se ne uklapa samo dobro u okolinu nego i pozitivno pridonosi cjelokupnoj estetici područja, što zapravo potvrđuje da je Martina dobro izvršila svoje naume.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....