Kuća stvorena za bezbrižan odmor

Predstavljamo vam ljupko imanje Besida smješteno u unutrašnjosti Istre
Profil
Info:
kuća za odmor Besida u mjestu Peruški
Kvadratura parcele:
okućnica 2000 m2, kuća 350 m2
Vlasnici:
obitelj Borojević
Projekt:
vlasnici

Besida po istarski ili po književni riječ element je od kojega je satkan cijeli naš život. Riječi su pogotovo važne obitelji Borojević koja zajedničkim snagama vodi školu stranih jezika u Sisku, gdje žive, a mi smo ih posjetili u njihovoj kući za odmor u malom istarskom mjestu Peruški. Prvo što smo primijetili nakon dolaska nije bila sama kuća, što je neuobičajeno, ali pogled koji puca s imanja na Dugu uvalu preuzeo je svu pažnju. Očekivali smo tipičnu kuću za odmor na kakve nailazimo u unutrašnjosti Istre, lijepu i dotjeranu, ali bez pogleda na more i s neizostavnim bazenom, ali ovaj put smo se prevarili. – Ma puno održavanja traži bazen – objašnjava nam Nebojša Borojević, poznatiji po nadimku Borko, simpatični vlasnik imanja i objašnjava kako do prekrasnih divljih plaža ima desetak minuta autom, a neusporedivo je ljepše kupati se u moru nego u bazenu. – Pa napuni vodu, uloži u filtere, pročišćavanje, treba ga čistiti, sve mi je to nelogično kada si ovako blizu mora – dodaje dok krećemo u obilazak imanja.

Kuća se sastoji od dva dijela, manje i veće kuće koje su međusobno u interijeru povezane, ali se mogu i odvojiti ako bude potrebe u budućnosti jer imaju posebne ulaze. Na sredini između dvije kuće nalazi se najveći ružičasti oleander kojeg smo ikada vidjeli, a jedan je od razloga zašto se Borojevićima imanje na prvu svidjelo. – Kuću smo kupili prije točno 12 godina, 2002. godine. Priča se razvila sasvim slučajno, bili smo s prijateljima iz Engleske u Puli, tamo sam svake godine bio na kazališnom festivalu koji se zove PUH i uvijek sam ih pitao gdje bi bilo dobro otići na kupanje, a da nije prenapučeno.

I tako su me uputili na jednu plažu u uvali koja se zove Krnički porat, ja sam to upamtio, ali tamo smo igrom slučaja došli tek nakon tri godine. Odmah smo se zaljubili u tu plažu. Predivna, kao plaže na otocima, a more kristalno. Najbolja stvar od svega je što za nju znaju samo lokalci, a do plaže vode makadami u koje morate biti upućeni. Prijatelji su nas pitali kako to da nismo kupili nekretninu ovdje. I tako smo se vozili po selima koja su blizu te plaže, dok nismo stigli u Peruški, gdje smo na jednoj staroj zgradi vidjeli izblijedjela slova ‘dom kulture’.

A kako sam ja bio direktor Centra za kulturu u Sisku, odmah smo se počeli šaliti da ćemo ovdje sigurno naći kuću, i tako je i bilo – priča nam Borko. Ispred manje kuće nalazi se lijepi stol od masivnoga drveta i iste takve stolice, sve je lijepo dotjerano i mi uživamo u hladovini i divimo se svemu što nas okružuje. – Eeee, koliko smo mi posla ovdje odradili – prekida nas Borko i dodaje da je bilo ruševno, grede su bile stare, a krova skoro nije ni bilo. Ova manja ‘kuća’, u kojoj je sada dnevni boravak i kuhinja, bila je štala, taj dio su radili praktički od nule, ali i dalje ga od milja zovu štala.

Na kamenu fasadu stavljene su svijetle fuge umjesto pomalo napadnih tamnih, što je bio savjet prijatelja arhitekta

Veću ‘kuću’ su rekonstrurali. Naime, kupili smo kuću od jednog Slovenca koji je imao drugačiju viziju uređenja. Kuća je imala iznimno strm alpski krov, koji po nama nije potreban u predjelu gotovo bez snijega. Jedina prednost bila je ta što je kuća imala provedenu vodu i struju, a i cijena je bila pristojna. To je bila zadnja godina kada su imanja u Istri još imala nižu i prihvatljiviju cijenu, poslije je to sve počelo vrtoglavo ići prema gore – prepričavaju nam teške početke vlasnici.

Na fasadi objekta dominira kamen, ali ni to nije bilo tako kada su je tek kupili. Sav autentični kamen prijašnji je vlasnik “za žbukao”, a Borojevići su nam otkrili kako su riješili taj problem. – Uz neobičan alpski krov, u kući su napravljene još neke preinake koje se nama nikako nisu svidjele, a prvenstveno to što je većinu autentičnoga kamena od kojega je kuća bila građena zatvorio žbukom. Imali smo puno posla s obijanjem, ali uspjeli smo. Kamenu fasadu je rekonstruirao i kamen po kamen dopunio sedamdesetogodišnji majstor Joža, nevjerojatnoga umijeća i strpljenja.

Sjećamo se kako bi stavio kamen na nogu i udario ga čekićem točno tamo gdje treba puknuti, a fuge je izveo savršeno. Jako smo zadovoljni savjetom naših prijatelja arhitekata da stavimo svijetle fuge između kamena, jer u nekim slučajevima tamne fuge izgledaju malo prenapadno – kažu. Interijer kuće je topao i prirodan, dominantan materijal je drvo, uz neke manje iznimke keramičkih pločica na podovima, a pažnju su nam zaokupili i zidovi. Izgledaju autentično i staro, ali vidi se da imaju i neki umjetnički “štih”, neku neobičnu notu.

Zapravo prvi put vidimo takve zidove, to mora da su tapete, pogledom tražimo Borkovu suprugu Sanju. – E, nisu to tapete, to je umjetnost siromašnih. Naš prijatelj iz Novigrada, dizajner, ilustrator i karikaturist Stelio Pauletić bojao je sve zidove. Strašno puno je on tu mahao i špricao i koristio svakojake čudne tehnike, ali uz pomoć svog asistenta Željka zvanog Brada sve je ispalo savršeno. Stelio kaže da se ta tehnika zove arte povera ili, kako on to zove po istarski, umjetnost po siromašku, a cilj joj je da se što više približi autentičnom starinskom izgledu – priča nam Sanja i ubacuje uputu: “Prvo lijeva noga”.

Na prvu smo zbunjeni i ne razumijemo ništa osim da se pred nama nalaze izuzetno male i slatke spiralne stepenice, ali Sanja nam objašnjava da su to stepenice za jedan korak i da su napravljene tako da se mora krenuti lijevom nogom, inače nema mjesta za stopalo.

Stepenice su ručni rad i u neobičnoj pastelnozelenoj boji, a vode na kat na kojemu je većina spavaonica. Kuća ima ukupno šest spavaćih soba, četiri kupaonice i dva WC-a. Sobe su, kao i ostatak kuće, kombinacija povoljnih komada, starog i naslijeđenog namještaja, istarskog štiha i raznih ukrasa koji su dragi vlasnicima.

Tako je, primjerice, u jednoj spavaćoj sobi prvi bračni krevet vlasnika od masivnog drveta, a u drugoj metalni Ikein koji su platili deset (!) eura. Naišli smo i na papirnate lampe iz Ikee u hodniku, a vlasnici ih od milja zovu oblaci, postolja starih singerica pretvorena u radni stol i stalak za umivaonik u kupaonici, stare drvene škrinje koje su kupovali po selima u okolici Siska, ali i neke proizvode hrvatskih kreativaca. Odmah smo prepoznali slatke lutkice Jasmine Kosanović, a Borojevići neizmjerno vole papirnatu lutku i visilicu brenda Barosh, pogotovo zato što su djelo njihovih sugrađanki iz Siska, Mime Juračak i Barbare Tomečak.

Zanimljivo je i da svi komadi namještaja koji su nam se jako svidjeli zbog izgleda i kvalitete dolaze iz manje poznatih dućana, a Sanja nam nabraja koji su to. – Zaobilazimo poznate robne kuće, osim Ikee koju je nemoguće zaobići, jer smo pronašli dva dućana u blizini koji nam neobično odgovaraju i cijenom i kvalitetom proizvoda. Prvi je Augures u Poreču, prvenstveno zbog savršenog drvenog namještaja dvostruko jeftinijeg nego u drugim dućanima, a drugi razlog je vlasnik dućana Patrik Bažon, koji nam je puno puta pomogao kao da smo mu dio obitelji, iako nas gotovo nije ni poznavao.

Druga trgovina je Semeraro u Rijeci, koja također ima nenadmašan namještaj po izuzetno pristupačnim cijenama, a kvalitetom daleko ispred svih robnih kuća – ističe. Važno je napomenuti da u skladu sa svo jim imenom kuća Besida u gotovo svakoj prostoriji ima po jednu starinsku pisaću mašinu, pa čak i jednu rusku s ćirilicom. Borko je veliki obožavatelj, pa tako svakom posjetitelju Beside koji mu pokloni jednu starinsku mašinu nudi “mito” od najmanje pet litara vina.

Okućnica je lijepo uređena i prostrana, a brojnim prijateljima i gostima koji posjećuju Borojeviće najviše se sviđa što se u svako doba dana ljeti može pronaći neki kutak u hladu. Pokraj kuće se nalazi i sjenica od trstike s roštiljem i malom vanjskom priručnom kuhinjom u kojoj se nalazi “sudoper s najromantičnijim pogledom na svijetu”. Naime, iz kužinice puca pogled na Dugu uvalu, pa se znalo događati i da se ekipa posvađa tko će oprati suđe, što je odličan trik.

– Mi uvijek nađemo neki izgovor za druženje s obitelji i prijateljima. Ovdje je znalo biti i po dvadesetak ljudi odjednom. Valjda nam se zato i dopalo ime Besida, jer su riječi, razgovori, šale i pjesma već utkani u zidove ove kuće. Održavanje kuće za odmor nije jednostavno, zahtijeva trud, financije, živce i upornost, ali kako bi rekao naš prijatelj Stelio: ‘Tija si bićikleto, pa sad pedaliraj’ – kroz smijeh zaključuju Borojevići.

Ako vam se svidio ovaj interijer, molimo vas da ga podijelite!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2024 17:55