- Arhitekt:
- Vedran Ivanković
- Vlasnica:
- Poznata zagrebačka odvjetnica
- Info:
- Stan u urbanoj vili s atipičnim tlocrtom površine 150 kvadrata te s terasom od dodatnih 50 četvornih metara
Hodnik, kuhinja, blagovaonica, dnevni boravak s izlaskom na terasu te zahod s jedne strane, a spavaća soba, dječja soba i kupaonica s druge strane.
Tako otprilike izgleda 99 posto komfornih obiteljskih stanova, a razlika je samo u veličini, prostornoj dispoziciji, opremi i stilu uređenja…
Sada zaboravite sve to. Vodimo vas u atipičan stan od 200 četvornih metara u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni koji ruši klasične standarde stanovanja te eksperimenira i koketira s avangardom, dekonstruirajući standarde obiteljskog stanovanja, uobičajenu funkcionalnost i stereotipe o tome kako bi trebao izgledati komforni stan.
Krenimo od početka. Od ulaza u kuću, u malu urbanu vilu nadomak Predsjedničkih dvora sa četiri tlocrtno potpuno različita stana.
– Ova je kuća projektirana za četiri samca ili ljudi s drukčijom vizijom obiteljskog života. Vanjština joj je nenametljiva i nipočemu avangardna, no svi su stanovi ‘pomaknuti’ i svaki se na svoj način poigrava s uobičajnenim tlocrtnim dispozicijama i funkcionalnim shemama tipičnog obiteljskog stanovanja – kaže nam Vedran Ivanković, jedan od projektanta kuće i svih interijera, pa tako i avangardnog penthousea koji smo odlučili posjetiti.
Uspinjući se stubištem, na čijim zidovima vise pomno odabrana slikarska platna, Vedran Ivanković, najmlađi doktor arhitekture u Hrvatskoj, upozorava nas da ovakav stan sigurno još nismovidjeli te da on u školskom arhitektonskom smislu projektiranja ima niz nedostataka…
Dodaje da je stan rasadnik skupocjenog dizajna i umjetnosti te da nipočemu nije jedan od tipičnih hrvatskih stanova pomodnih bogataša koji su išli na sigurno uređenje interijera, kombinaciju skupocjenog parketa i keramičkih pločica, bijelog interijera s prepoznatljivim dizajnerskim mobilijarom zbog kojeg su svi elitni stanovi nepogrešivo slični.
Ulazimo u stan i, umjesto da kročimo u prostrani hodnik s garderobom, ulazimo u dnevni boravak i blagovaonicu. Prvo što vidimo je B&B-jev trosjed, dimenzijama možda čak i premali za ovako veliki prostor, a odmah zatim vidimo ogroman stol sa šest stolaca za koje smo tek kasnije saznali da, kao i 90 posto ostalog namještaja u stanu, nose potpis Cappellini.
Stan je podijeljen u dvije, površinom jednake cjeline koje pomičnim kliznim zidom.
Prepoznatljiva Cappellinijeva polica prepuna je knjiga o umjetnosti, književnosti, arhitekturi i dizajnu. Iznad nje, po cijeloj dužini dnevnog boravka i blagovaonice, između prozora i stropa je od knaufu izvedena polica s bezbroj Lonely Planeta i raznih drugih vodiča za egzotične zemlje i gradove koji su na listi svjetskih čuda a koje bi svaki svjetski putnik htio posjetiti…
Da je ovo stan istinskog svjetskog putnika iščitavamo iz mnoštva sitnica i dekora nabavljenih na putovanjima, pa odmah saznajemo da je zebra s “kokoticom” na podu kožni tepih nabavljen u Južnoafričkoj Republici na jednom davnom putovanju…
Ali, čekaj, gdje je kuhinja, pomislila sam dok sam se šetala po stanu diveći se egzotičnim detaljima. I onda sam je ugledala, malu, prilično neuglednu u odnosu na ostatak stana i dislociranu od dnevnog boravka i blagovaonice. Ništa mi više nije bilo jasno s obzirom na to da mi je arhitekt rekao da stan ima 200 kvadrata, odnosno stan ima 150, a terasa 50 četvornih metara.
Čekaj da vidiš drugi dio stana, upozorio me. Poput rečenice “Sezame, otvori se”, zaokrenuo je pomičan bijeli “zid” i ušla sam u drugi dio stana koji je površinom jednak ovom, “javnom” dijelu. Iza zida se nalazi intimno carstvo. U pravom smislu riječi open space apartman koji prožima sve funkcije potrebne za ugodan život.
Ogroman krevet, Mies van der Roheov budoar za čitanje i odmor uz prozor, Agape kada sa Zuchettijevim armaturama, ostakljeni tuš u sredini prostora sa zlatno-bijelim Bisazzijevim mozaikom, garderoba, pa nedaleko od nje i druga, Agapein umivaonik s policom i ogledalom za šminkanje, zahodska školjka, kutak za relaksaciju i vježbanje te, da ne zaboravim, ogroman radni stol s Miesovim bijelim kožnim stolcem “Brno”, dizajniran 1930. godine, ponovno proizveden u Knollovoj masters reediciji. Čovječe, iskreno, ja ne bi izlazila iz ovog dijela stana, pobjeglo mi je na glas. – Pa otprilike to je i istina.
Najviše slobodnog vremena vlasnica provodi u ovom krilu stana, što je bio i koncept. Napraviti stan koji će imati ekstremno veliku spavaću intimnu zonu u kojoj će se provoditi najviše vremena – rekao nam je arhitekt kojega smo nagovorili da nam kaže nešto o vlasnici. Rekao je da je riječ o vrlo uspješnoj, samosvjesnoj i zaposlenoj odvjetnici s istančanim osjećajem za lijepo koja u svom stanu želi mir, tišinu i potpunu relaksaciju.
Sad mi je puno toga jasnije, pomislila sam, nanovo otkrivajući dizajnerske detalje kojim ovaj stan obiluje, a ono što me ugodno iznenadilo je to što u stanu nema previše ikoničkog dizajna koji ljudi obično kupuju kako bi drugima pokazali da su veliki poznavatelji dizajna, nego je riječ o dizajnerskim predmetima koje će tek malo vrsniji poznavatelji moći prepoznati. – Ovo je uistinu poseban, drugačiji, pomalo avangardan stan koji eksperimentira s uvriježenim funkcionalnim shemama.
Mogli bismo čak reći da je to antiobiteljski stan koji negira obiteljski život i klasične standarde stanovanja. Vlasnica je moja draga dugogodišnja prijateljica i dok smo razgovarali o idejnim shemama, pokušao sam joj sugerirati neka konvencionalnija funkcionalna rješenja, no ona je svjesno htjela drugačiji stan u kojem se ona i sada, dvije godine nakon useljenja, osjeća sjajno – ispričao nam je arhitekt. I uistinu, ništa u ovom stanu nije uobičajeno, klasično, ali ni pomodno, unatoč golemoj količini stvari s potpisom. Jednostavno, to je potpuno drukčiji stan koji će vam se ili jako svidjeti ili se u njemu nikada ne biste mogli zamisliti. Mi smo odabrali prvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....