Postoje kuće u koje se priroda uvodi velikim prozorima, sobnim biljkama i materijalima zemljanih tonova, a postoje i one u kojima se granica između unutarnjeg i vanjskog prostora gotovo potpuno izgubi. Istra Madre, Casa Botanica Martine i Davora Barkića pripada ovoj drugoj skupini. U njihovoj kući priroda nije završni dekorativni sloj, nego polazišna točka cijelog projekta.
Martina je stručnjakinja za komunikacije i marketing koja je dvanaest godina radila za World Wide Fund for Nature, a danas u Saudijskoj Arabiji radi na gigaprojektu razvoja jednog od najvećih nacionalnih parkova na svijetu. Davor je teniski trener koji je tijekom karijere radio u Hrvatskoj, Finskoj i Saudijskoj Arabiji, no njegova druga velika strast su biljke, osobito tropske i suptropske vrste te egzotično voće. Zajednička ljubav prema prirodi i održivosti zato je od početka odredila smjer u kojem će razvijati svoj dom.
Arhitektonski projekt kuće potpisuje Andrej Filipović, dok je za interijer bila zadužena Eni Jekić iz Alt Spacesa. Vlasnici su postavili osnovnu ideju i koncept, a profesionalcima su prepustili njihovu razradu, uz dovoljno prostora da tijekom procesa interveniraju i prilagođavaju rješenja vlastitom načinu života. Gradnju je vodila tvrtka Partas iz Jastrebarskog, specijalizirana za montažne kuće od prirodnih materijala. Konstrukcija je izvedena od lameliranih drvenih greda, s celulozom kao izolacijom i drvenim panelima Gutex na vanjskom dijelu kuće, s ciljem postizanja prozračnosti i visoke energetske učinkovitosti.
Kuća je građena od temelja pa nije bilo adaptacije postojećeg objekta. To je vlasnicima omogućilo da odnos arhitekture, interijera i okoliša razvijaju istodobno. Željeli su suvremeni dom koji će imati mediteranski karakter i snažnu vezu s prirodom, ali neće izgledati poput stereotipne "eko kuće".
- Željeli smo spojiti estetiku koja diskretno podsjeća na dizajn nekadašnje Jugoslavije s modernim elementima i suvremenim načinom života. Htjeli smo zadržati mediteranski duh, ali mu dodati i dašak internacionalnog karaktera. Od samog početka bilo nam je važno da prostor bude svijetao, prozračan i povezan s prirodom te da se iz gotovo svakog dijela kuće pruža pogled prema zelenilu, vrtu ili prirodnom bazenu - objašnjava Martina.
Jednako im je važna bila ideja da ekološki osviještena arhitektura ne mora automatski značiti rustikalni interijer.
- Željeli smo spojiti prirodu, održivost i luksuz. Često se događa da su ekološki projekti vrlo privlačni izvana, dok interijeri naginju rustikalnom ili seoskom stilu. Mi smo željeli pokazati da održivost ne mora značiti odricanje od udobnosti, estetike i suvremenog dizajna. Cilj je bio stvoriti dom koji je istovremeno elegantan i funkcionalan, okružen prirodom, ali bez kompromisa kada je riječ o kvaliteti života i osjećaju luksuza.
Kuća ima tri spavaće sobe, tri kupaonice s walk-in tuševima, kuhinju, blagovaonicu, ostavu, dnevni boravak, hodnik, galeriju na katu i - njezin možda najneobičniji dio - unutarnji staklenik. Polazište za uređenje bio je biofilni dizajn, odnosno ideja da se osjećaj povezanosti s prirodom ne postiže samo biljkama nego bojama, materijalima, prirodnim svjetlom i taktilnošću cijelog prostora.
- Nismo željeli doslovno unositi prirodu kao dekoraciju, nego da ona bude prisutna u cjelokupnom doživljaju doma - u paleti koja podsjeća na more, zemlju i vegetaciju, u materijalima koji imaju teksturu te u prisutnosti biljaka koje prostoru donose dojam malog, osobnog urbanog vrta - kaže Martina.
Neutralnu osnovu čine suvremene, monolitne površine mikrocementa, dok toplinu donose drvo, tekstil, boje i ručno izrađeni detalji. U paleti prevladavaju pastelne nijanse uz snažnije akcente terakote i tirkiza, a osobito su zastupljene zelena, plava i tirkizna - boje koje vlasnike asociraju na vegetaciju, more i okoliš koji ih okružuje. Tonovi se ponavljaju na namještaju, zidovima, tekstilu i detaljima kako bi različite prostorije ostale vizualno povezane.
Jedno su, međutim, od početka znali: nisu željeli još jedan dominantno sivi interijer.
- Po svaku cijenu željeli smo izbjeći trend potpune dominacije sivih i antracitnih tonova. Imamo osjećaj da suvremeni interijeri postupno gube boju te da minimalizam često rezultira prostorima bez karaktera. Naša je želja bila vratiti boje u dom, ali elegantno i nenametljivo, tako da prostor bude razigran, a istodobno smiren i ugodan za svakodnevni život - govori Martina. Upravo se u namještaju možda najbolje vidi osobnost Istra Madre, Casa Botanice. Dio je izrađen po mjeri prema dizajnu Eni Jekić, a izvela ga je Šimić Stolarija iz Bosne i Hercegovine, a drugi su komadi restaurirani. Vlasnicima pritom nije bio cilj stare predmete zadržati samo zbog sentimentalne vrijednosti. Obnovljeni su i obojeni u nijanse koje odgovaraju novoj paleti interijera kako bi postali ravnopravan dio suvremenog prostora.
- Posebno nam je bilo važno dati novu vrijednost postojećem namještaju iz vremena Jugoslavije. Komadi su restaurirani i obojeni u nijanse koje odgovaraju novoj paleti interijera, pa nisu ostali tek sentimentalni predmeti, nego su postali aktivan dio koncepta. Takav pristup bio nam je važan i zbog održivosti, ali ponajviše zato što prostor na taj način dobiva priču, patinu i karakter koji se ne mogu kupiti u salonu namještaja - kaže Martina.
Neki od tih predmeta imaju i posebnu obiteljsku vrijednost. U kući se nalaze stolice koje su pripadale Martininoj obitelji, a dizajnirao ih je poznati slovenski dizajner sedamdesetih godina. Pažljivo su restaurirane, kao i stolica pronađena u napuštenoj tvornici u Bosni i Hercegovini.
Obnova se, zanimljivo, nije uvijek pokazala jeftinijim rješenjem.
- Neki od restauriranih komada na kraju su bili skuplji od namještaja rađenog po mjeri, ali to nam nikada nije bilo presudno. Najvažnije nam je bilo očuvati njihov karakter i priču - ističe Martina. A onda dolazimo do dijela zbog kojeg Casa Botanica uistinu opravdava svoje ime. Unutar kuće nalazi se staklenik površine oko 30 četvornih metara u kojem rastu banane, papaje, mango, prstasta limeta i surinamska trešnja. Ideja je, zapravo, počela vrlo jednostavnom željom: uzgajati tropsko voće u klimi koja mu prirodno ne odgovara.
- Sve je počelo željom za uzgojem tropskog voća u klimi koja to ne dopušta. Umjesto da se borimo s njom, premjestili smo je unutra - objašnjava Davor.
Inspiraciju su pronašli u kućama Earthship, u kojima se južna strana objekta koristi kao svojevrsni toplinski stroj. Staklenik tijekom dana hvata sunčevu toplinu, a višak toplog zraka izlazi kroz gornje otvore, čime nastaje mikroklima kakva na otvorenom u Istri ne postoji. No iza prizora bujne tropske vegetacije stoji vrlo ozbiljan građevinski zahvat.
Ispod budućeg staklenika nalazila se živa stijena. Bagerom se kopalo do dubine od 1,60 metara kako bi se dobio prostor za golemu unutarnju gredicu. Ona je potom građena prema principima hugelkulture i biodinamike, sloj po sloj, s idejom da oponaša prirodne procese šumskog tla. Na dno su položeni panjevi velikog hrasta koji je morao biti uklonjen zbog gradnje kuće. Slijedili su suho lišće, zelena masa, stajsko gnojivo i micelij, zatim istarska crvenica obogaćena kompostom i tresetom te vulkansko kamenje koje omogućuje prozračnost. Završni sloj čine humus i kokosova vlakna, prekriveni drvnom sječkom.
Danas u toj neobičnoj unutarnjoj džungli raste čak šest sorti banana, među njima Blue Java, Nam Wah, Praying Hands, Orinoco i Cavendish, zajedno s papajama, mangom, prstastom limetom i surinamskom trešnjom. Biljke su dosegnule punu visinu, a neke redovito daju plodove.
- Najveće iznenađenje nije bila bujnost, nego jednostavnost održavanja. Duboki slojevi organske tvari kapilarno povlače vlagu iz dubine pa se zalijeva rijetko, a korijenje samo pronalazi vodu i hranu u bazi gredice. Nakon godine dana jedini redoviti posao zapravo je nadopuna površinskog sloja humusa - objašnjava Davor.
A ono što je nekoć bio najveći izazov danas je najposebniji dio kuće.
- Nije svakodnevno iskustvo iz dnevnog boravka ili kuhinje zakoračiti u zatvoreni vrt u kojem rastu papaje, banane i druge biljke koje svake godine daju plodove. Ovisno o sezoni, možemo ih ubrati i odmah konzumirati, što prostoru daje potpuno novu dimenziju života - kaže Davor.
Ako je staklenik bio najveći arhitektonski eksperiment, prirodni bazen pokazao se najzahtjevnijim dijelom cijelog projekta. Vlasnici su željeli velik bazen, u kojem se doista može plivati. Za njega je izrađen poseban arhitektonski projekt, a sustav funkcionira po principu slobodnog pada vode iz bazena u Oaseov sustav filtracije. Konačni trošak bazena dosegnuo je oko 80.000 eura. Problem, međutim, nije bila samo složenost projekta. Davor otvoreno govori i o lošem iskustvu s prvom ekipom izvođača.
- Kada smo planirali projekt, izgradnja bazena pokazala se kao uvjerljivo najveći izazov u cijelom procesu. Već je potraga za stručnjacima u Hrvatskoj koji se bave izgradnjom bioloških bazena pokazala koliko je takvo tržište malo. Nažalost, prva izvedba zbog neprofesionalnosti nije završila dobro pa smo cijelu priču morali spašavati naknadno, angažiranjem novog tima stručnjaka iz Slovenije i Srbije - prisjeća se Davor.
Za završnu realizaciju posebno ističu pomoć Bojana Čelana iz slovenske tvrtke Svilene linije i Vojislava Milijića iz srpskog ogranka Aquascapea. Prirodni bazen ni danas nije sustav koji se može jednostavno prepustiti samome sebi.
- I danas naš prirodni bazen ima izazova jer je poput jednog velikog živog organizma. No uz dobro vodstvo, puno čitanja te naš rad i trud vraća nam svojim punim sjajem, bioraznolikošću i najzdravijom vodom u kojoj se čovjek može kupati - kaže Davor.
Prirodni bazen nije bio jedina odluka koju okolina u početku nije razumjela. Kritike su izazvale i neke naizgled puno jednostavnije stvari, poput odluke da se u vrtu umjesto uobičajenog šljunka koristi drvna sječka.
Danas se situacija potpuno preokrenula.
- Mnogi su nas u početku kritizirali zbog odluke da izgradimo prirodni bazen, kao i zbog toga što smo umjesto klasičnog šljunka u vrtu koristili drvnu sječku. Danas su upravo to detalji koje posjetitelji najčešće primijete i pohvale. Na kraju se pokazalo da su baš te nekonvencionalne odluke dale prostoru poseban karakter i stvorile razliku koju smo željeli postići - kaže Davor.
Projekt je pritom trajao znatno dulje nego što su vlasnici očekivali. Planirane dvije godine zbog financija, čekanja dozvola, vode i struje te problema s prvom ekipom izvođača bazena pretvorile su se u pet godina. I budžet je, kažu Davor i Martina, premašio sve prvotno planirane okvire zbog inflacije, izmjena projekta i saniranja pogrešaka tijekom gradnje bazena.
Unatoč tome, kada danas razmišljaju o završenoj kući, teško im je izdvojiti samo jedan omiljeni dio.
- Ponekad nam se čini da je ljepše unutar kuće, a ponekad vani. Naravno, kao i svaki vlasnik, vidimo detalje koji nisu ispali baš onako kako smo prvotno zamišljali. No s vremenom naučite prihvatiti prostor takav kakav jest i uživati u njemu. Najvažnije nam je bilo da se u kući osjeća povezanost s prirodom, a da se u vrtu ljudi osjećaju kao da su zakoračili u vlastiti mali botanički vrt. Upravo taj osjećaj povezanosti interijera i eksterijera željeli smo stvoriti."
I upravo se u tome možda najbolje može sažeti Istra Madre, Casa Botanica. Ovo nije kuća u kojoj je priroda poslužila kao inspiracija za izbor nekoliko zelenih tonova i sobnih biljaka. Ona je postala dio njezine konstrukcije, mikroklime, interijera i svakodnevnih rituala - od pogleda prema prirodnom bazenu do banane ili papaje koja se može ubrati nekoliko koraka od kuhinje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....