zagrebačke kulturne institucije

30 godina kultne kuće umjetnosti Mimara

 

Živim s predmetima, zabavljam se, igram se s njima. Kažem vam, to su moja djeca," opisao je Ante Topić Mimara u intervjuu za Studio iz prosinca 1984. godine novinarki Davorki Grenac svoj odnos prema oko 3500 artefakata u svojoj umjetničkoj zbirci. Bilo je to tri godine prije smrti tog slikara, restauratora i, na prvom mjestu, strastvenog kolekcionara umjetnina te tri godine prije nego što je njegova bogata zbirka postavljena u muzej koji nosi njegovo ime i otvorena za javnost. Ovih se dana obilježava 30 godina od tog otvorenja - 17. je srpnja, na datum kada je 1987. Mimarina udovica Wiltrud uz tadašnjeg predsjednika Sabora Anđelka Runjića prerezala vrpcu i službeno otvorila muzej, u Mimari otvorena izložba "30 godina djelovanja - 30 godina s vama". Jubilarni hommage osnivaču, kojem je otvaranje muzeja bilo najveći životni san, te svima onima koji su radili na ostvarivanju njegove vizije i profiliranju Mimare kao jedne od najeminentnijih kulturnih institucija u Zagrebu, ali i Hrvatskoj, ostat će otvoren za posjetitelje do 30. rujna ove godine.


Ante Topić Mimara rođen je u travnju 1989. u malome mjestu Korušce, smještenom u Dalmatinskoj zagori, koje je tada brojilo oko 500 stanovnika, a danas ih ima samo 80-ak. Iz rodnog je mjesta još kao dječak često odlazio u obližnji Split, gdje se prvi put susreo s nepoznatim svijetom umjetnosti. Bila je to zasluga don Frane Bulića, poznatog povjesničara umjetnosti, arheologa i konzervatora, kojega je Mimara imao priliku slušati na ulicama Splita i iskopinama Salone, a koji ga je uputio u posebnosti tamošnjih spomenika i drugih umjetničkih djela. Kao mladić bio je vojnik austrijske vojske u Prvom svjetskom ratu, čiji je kraj dočekao u Rimu, gdje je započeo slikarsko i restauratorsko obrazovanje i svoj kolekcionarski put. Ondje je boravio u ateljeu čuvenog talijanskog slikara Antonija Mancinija, prethodnika talijanskog realističkog pokreta verizma, koji je bio poznat po slikanju portreta lica koje je viđao na ulicama, među kojima su bili cirkuski izvođači, siromašna djeca i ulični glazbenici. On je Mimaru prvi uputio u tajne zanata, a dvojica su umjetnika imala vrlo zanimljivu suradnju: "Mancini je bio slikar koji je dobro, ali malo radio i dobro uživao, jer je imao bogatu ženu.

Bilo je slika koje sam ja izradio, on potpisao, a ja prodavao", rekao je Mimara u spomenutom intervjuu iz 1984. godine. Tijekom boravka u Rimu, kada se družio sa slikarom, kupio je i prvi predmet koji će kasnije slijediti cijela zbirka - stakleni kalež. Nakon Rima, Mimara je svoju potragu za umjetninama nastavio i u drugim krajevima Europe, gdje je obilazio aukcije, buvljake, izložbe i sva ostala mjesta na kojima se moglo naći vrijednih i zanimljivih umjetničkih predmeta. Boravio je tako, među ostalim, u Berlinu, Amsterdamu, Münchenu i Parizu, a to međuratno vrijeme donijelo je povećavanje zbirke i njezino međunarodno prepoznavanje. U katalogu izložbe u povodu 30 godina postojanja muzeja, koji je izdan na dva jezika, sadašnja ravnateljica Mimare Lada Ratković Bukovčan prenosi riječi Otta von Falkea, cijenjenog povjesničara umjetnosti koji je bio ravnatelj Berlinskih muzeja i osnivač Kunstgewerbemuseuma u Kölnu, a koji je za Mimarinu zbirku u razdoblju između dva svjetska rata napisao da je riječ o "jednoj vrlo raznolikoj privatnoj zbirci u kojoj se nalazi nekoliko vrlo dobro očuvanih djela visoke razine".

Iako je većinu života proveo u inozemstvu, Mimara je snažno težio za unapređenjem kulture i obrazovanja u Hrvatskoj, pa je tako već 1948. godine prvi put donirao predmete iz svoje zbirke u Hrvatsku. Umjetnine je predao Strossmayerovoj galeriji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a one su prezentirane na izložbi godinu kasnije.

Život nastavlja u Njemačkoj, Austriji i Maroku, a tek se sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pred kraj života, za stalno vraća u Zagreb. Po povratku 1973. ugovorom o donaciji postavlja temelje novom muzeju, a 13 godina kasnije dodatkom ugovoru donira još jedan dio svoje kolekcije. U intervjuu iz 1984. pokazao je gorljivu želju za postojanjem prostora koji će biti namijenjen isključivo izlaganju njegove zbirke, a do kojeg mu nije bilo lako doći. "Nemamo kuće! A gdje ćeš, kad ovaj grad spava. Poslao sam pismo gradonačelniku, u kojem sam ga pitao što je sa svim obećanjima oko Rooseveltova trga, ali do danas nisam dobio odgovor", rekao je tom prilikom.

U svojim planovima, koji su bili kristalno jasni i precizni, imao je i posebne želje kako bi ta zgrada trebala izgledati te je inzistirao na tome da njezinu rekonstrukciju ne rade arhitekti, nego ljudi od zanata. "Što će meni arhitekti, da tamo prave svoje komedije, da to pokvare? Zanatlija napravi ono što mu kažeš, a arhitekt kaže: 'To bi trebalo napraviti ovako, pa onako' i, na kraju, upropasti prostor. Jer, svaki želi da se vidi da je on tamo bio, svaki želi sebi napraviti spomenik", obrazložio je Mimara. Jedno je vrijeme zbirka bila raštrkana, dio je još bio u kolekcionarovoj vili u Salzburgu, a dio u njegovu zagrebačkom domu u Basaričekovoj ulici. Privremeno su je zatim pohranili u Visokoj ulici, a od 1977. do 1982. bila je smještena u čuvaonicama na prvom katu Muzeja za umjetnost i obrt.

Godine 1977. zaposleno je dvanaest kustosa, restaurator i pravnik, koji su svoje urede također imali u prostoru MUO-a. Među prvim kustosima, tada većinom tek diplomiranim mladim entuzijastima, bila je i današnja ravnateljica Muzeja Lada Ratković Bukovčan. "Donator nas je svakodnevno posjećivao i pratio naš rad. Iako je u to vrijeme već imao preko 80 godina, bio je sjajan čovjek vrlo britka uma, od kojeg se uvijek mogao čuti koristan savjet i s njim pametno porazgovarati", kaže ravnateljica, koja je tada bila kustosica za zbirke stakla i namještaja. Prisjeća se, u tim su se prvim danima svojega rada tek upoznavali s opširnom zbirkom, radili su kartoteku i uspoređivali predmete koji su im dani jedne s drugima i sa sličnim artefaktima iz drugih zbirki, pri čemu im je uvelike pomogla bogata Mimarina bibliografija, na temelju koje je nastala današnja knjižnica Muzeja Mimara. Obilazili su i važne izložbe, povezivali se s bliskim institucijama i - učili.

Komplikacije s prostorom u koji će muzej biti smješten bile su najveći problem u njegovu radu. Zbirke su u jednome trenutku trebale biti premještene u adaptirani samostan na Jezuitskom trgu, gdje se danas nalazi Galerija Klovićevi dvori, no Mimara nije bio zadovoljan renovacijom tog prostora te je 1982. premjestio umjetnine u Vilu Prekrižje. Godinu dana nakon toga na izložbi je prvi put javnosti prikazan izbor iz svih zbirki donacije. Galerija Klovićevi dvori i Muzej Mimara jedno su vrijeme bili spojeni u jednu instituciju, Muzejsko-galerijski centar, koji je organizirao nekoliko iznimnih izložbi i bio prvak u razvijanju za ono doba vrlo ekskluzivnog umijeća kulturnog marketinga i oglašavanja. Iako su ustanove zajedno solidno funkcionirale, nakon nekoliko godina obje su ponovno dobile svoju autonomiju.

Galerijski i muzejski rad itekako se razlikuje, tvrdi savjetnik u Mimari Slaven Perović, koji je onamo došao iz Klovićevih dvora: "U galerije dolaze izložbe koje je osmislio netko drugi, što je potpuno drukčije od posla u muzeju, u kojem je fokus na istraživanju zbirke i znanstvenom radu. Muzejski je posao miran, tih i osamljenički".

Konačno, usprkos Mimarinoj želji da na zgradi ne rade arhitekti, 1985. na adaptaciji Rooseveltova trga 5 počinju raditi Mihajlo Kranjc, Ivo Piteša, Matija Salaj i Berislav Šerbetić. Oni u dogovoru s donatorom i kustosima planiraju izgled i raspored prostorija koji će najbolje odgovarati postavu. Nakon početka adaptacije Mimara potkraj studenog potpisuje spomenuti dodatak donaciji i proširuje zbirku namijenjenu za muzej. Dva mjeseca nakon toga, 30. siječnja 1987., donator je preminuo, ne dočekavši otvorenje svojeg životnog projekta.

Ipak, njegove su želje ispunili zaposlenici Mimare, kojih je danas tridesetak, mahom mladih, kao i na njegovom početku. Prema riječima ravnateljice, "ova izložba želi podsjetiti da je vizija velikog donatora uspješno ostvarena i da je Mimara postala živo i nezaobilazno kulturno sjedište". Svake su godine od otvorenja, uz iznimku ratnoga doba kada je objekt bio zatvoren, organizirali u prosjeku desetak izložbi, a u prošloj su godini bile čak 24. Uz izložbe, Mimara se pokazala kao mjesto koje je utočište i koncertima, promocijama knjiga, predavanjima stručnjaka i drugim aktivnostima koje potiču razvoj i očuvanje umjetnosti. Iako općenito možda vlada drukčiji dojam, u muzeju se, objašnjava muzejski savjetnik Perović, na dnevnoj bazi vrlo naporno radi. Svakodnevica im je i odlazak u depoe, u kojima se nalaze gotovo dvije trećine cjelokupnoga fundusa, i promatranje originalnih djela. Sastavni dio posla su im i česta putovanja i suradnje s inozemnim stručnjacima, koji se bave temama i djelima sličnima onim u Mimarinoj kolekciji, a s kojima razmjenjuju znanja i surađuju. "Godišnje u prosjeku objavim jednu studiju od 50-ak stranica, iza svake stoji golema količina rada i razmišljanja", nastavlja Perović, i sam kolekcionar crteža koji su nekoliko puta bili izloženi u Mimari. S njim se slaže i ravnateljica Ratković Bukovčan: "Plan nam je iduće godine zaposliti barem još tri mlada kustosa. Želimo još više intenzivirati svoju djelatnost u svim smjerovima, privući sredstva iz europskih fondova, a imamo na umu i prostorno proširenje, koje bi dodatno povećalo kvalitetu našega rada".

Izvor: Like!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. studeni 2024 01:17