Kad netko spomene grčke otoke, većini će najprije pasti na pamet blještavo bijele kuće s plavim vratima i prozorima koje se uzdižu iznad Egejskog mora. Taj prizor postao je jedan od najprepoznatljivijih simbola Mediterana i gotovo nezaobilazan motiv na razglednicama sa Santorinija, Mikonosa ili Parosa. Ipak, iza tog izgleda ne krije se samo želja za estetikom.
Bijele kuće nisu nastale odjednom niti su oduvijek bile zamišljene kao turistička atrakcija. Stanovnici Ciklada stoljećima su svoje domove premazivali vapnom jer je bilo jeftino, lako dostupno i jednostavno za pripremu. Vapno se pokazalo vrlo praktičnim izborom. Bijela površina odbijala je velik dio sunčevih zraka pa su se kuće tijekom ljeta manje zagrijavale, a vapno je istodobno djelovalo kao prirodno dezinfekcijsko sredstvo koje je pomagalo održavati higijenu doma.
Upravo je ta njegova osobina dobila posebnu važnost 1938. godine, tijekom epidemije kolere. Tada su grčke vlasti, za vrijeme diktature Ioannisa Metaxasa, naredile obvezno vapnenje kuća na mnogim otocima kako bi se smanjio rizik od širenja bolesti. Važno je naglasiti da vapnenje nije tada izmišljeno. Stanovnici su ga primjenjivali i ranije, ali je nakon te odluke praksa postala gotovo općeprihvaćena. Upravo zato bijele fasade danas dominiraju mnogim naseljima na Cikladima i postale su jedan od njihovih najupečatljivijih vizualnih obilježja.
Plavi prozori
Ni plavi prozori, vrata i kapci nisu bili rezultat pomno osmišljenog dizajna. Na Cikladima se za njihovo bojanje često koristio loulaki, plavi pigment koji se nekoć dodavao rublju kako bi izgledalo bjelje. Budući da je bio jeftin i nalazio se u gotovo svakom kućanstvu, stanovnici su ga počeli miješati s vapnom i koristiti za bojanje drvenih dijelova kuća. Tek s vremenom plava je postala zaštitni znak grčkih otoka, ponajprije zato što se skladno stapala s bijelim fasadama, morem i nebom, a kasnije i zbog povezanosti s bojama grčke zastave.
Iako danas mnogi vjeruju da je spoj plave i bijele star koliko i sami grčki otoci, današnji izgled brojnih mjesta dobrim je dijelom oblikovan tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Tijekom razdoblja vojne hunte, od 1967. do 1974. godine, vlasti su na mnogim cikladskim otocima poticale upravo plavo-bijelu kombinaciju kako bi naglasile nacionalni identitet i uskladile izgled naselja s bojama grčke zastave. Istodobno je Grčka doživljavala snažan razvoj turizma, a fotografije bijelih kuća s plavim detaljima obišle su svijet. Ono što je nekoć bilo praktično građevinsko rješenje postupno je postalo jedan od najprepoznatljivijih vizualnih simbola zemlje.
Ipak, takva arhitektura nije karakteristična za cijelu Grčku. Najpoznatija je upravo na Cikladima, gdje se nalaze Santorini, Mikonos, Paros, Naksos i nekoliko drugih otoka. U mnogim drugim dijelovima zemlje tradicionalne kuće izgledaju sasvim drukčije. Na Peloponezu i u planinskim krajevima prevladavaju kamene kuće prirodnih tonova, na Krfu su pod snažnim mletačkim utjecajem pročelja često obojena u oker, terakotu ili crvenu, dok pojedini egejski otoci njeguju vlastite graditeljske tradicije koje nemaju mnogo zajedničkog s razgledničkom slikom Santorinija.
Danas se upravo taj prizor najčešće povezuje s Grčkom, iako je nastao mnogo prije nego što su na otoke počeli stizati milijuni turista. Ono što je nekoć bilo praktično rješenje za život u mediteranskoj klimi s vremenom je preraslo u jedan od najprepoznatljivijih arhitektonskih simbola svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....