Postoje rituali koji od doma ne traže gotovo ništa, a ipak mogu potpuno promijeniti način na koji doživljavamo prostor i godišnje doba. U Japanu jedan takav običaj već stoljećima obilježava dolazak jeseni. Zove se tsukimi, doslovno „promatranje Mjeseca“ i umjesto raskošnog slavlja donosi nekoliko jednostavnih darova, prigušeno svjetlo i trenutak u kojem je dovoljno stati uz prozor i pogledati prema nebu.
O običaju tsukimi za Livingetc piše Yoko Kloeden, koja je uz ovu tradiciju odrasla u Kyotu. Posvećen jesenskom Mjesecu, ovaj jednostavan ritual na tih i promišljen način označava početak nove sezone.
Tsukimi (月見) japanski je običaj promatranja Mjeseca
Jedne večeri sredinom jeseni ukućani kao dar postavljaju rižine okruglice i pampas travu, a zatim se okupljaju uz prozor kako bi promatrali izlazak žetvenog Mjeseca. Ta se noć naziva jūgoya (十五夜), odnosno „petnaesta noć“. Datum se određuje prema lunarnom kalendaru pa se mijenja iz godine u godinu, a 2026. pada na 25. rujna.
Običaj potječe iz Kine iz vremena dinastije Tang, a japanski ga je carski dvor u razdoblju Heian prihvatio u 9. stoljeću. Tsukimi i danas ima svoje mjesto u načinu na koji se japanski domovi prilagođavaju smjeni godišnjih doba.
Ipak, pojedinosti ovog običaja izvan Japana često se prenose neprecizno, od broja rižinih okruglica i razloga zbog kojeg se njihov oblik razlikuje u Tokiju i Kyotu do mjesta na koje se darovi postavljaju, smjera u kojem trebaju biti okrenuti i činjenice da u cijelom ritualu zapravo ima vrlo malo ceremonijalnosti.
„Odrasla sam uz taj običaj u Kyotu, gdje je moja majka pripremala okruglice i stavljala ih na prozorsku dasku okrenutu prema istoku, a ja nikada nisam izgubila naviku da u rujnu pogledam prema Mjesecu“, piše Kloeden.
Ako želite unijeti ovaj ritual u vlastiti prostor ili jednostavno preuzeti neke njegove lekcije o tome kako dom povezati s godišnjim dobima, vrijedi pobliže upoznati tsukimi.
Što je zapravo tsukimi?
Izvan Japana tsukimi se često opisuje kao festival. Međutim, u japanskom domu on to zapravo nije. Riječ je o jednom od brojnih sezonskih rituala koje kućanstva obilježavaju tijekom godine, a većina njih uopće ne podrazumijeva goste ni velika okupljanja.
U veljači se, primjerice, jede ehomaki, debela, nerezana rolica sushija, pri čemu se osoba okrene prema smjeru koji se te godine smatra povoljnim. Na Dan djevojčica, 3. ožujka, jedu se chirashizushi i hishimochi u obliku dijamanta. Na Dan dječaka, 5. svibnja, vani se postavljaju zastave u obliku šarana, dok se u domu poslužuje kashiwamochi, slastica omotana hrastovim listom.
Na Tanabatu, 7. srpnja, djeca svoje želje zapisuju na papirnate trake i vežu ih za bambus, dok se za zimski solsticij cijeli plodovi yuzua stavljaju u kupku kao dio rituala kupanja. Takvih običaja postoje deseci, ali nijedno kućanstvo ne prakticira baš sve.
Lokalni festivali javni su i regionalni, dok su ovi običaji kućni, široko rasprostranjeni i, što je možda najvažnije, nezahtjevni. Supermarketi u odgovarajućem tjednu nude hranu povezanu s pojedinim običajem, ljudi je kupe na putu kući i tako obilježe dan.
Upravo je ta ležernost važan dio njihove privlačnosti. Kalendar je utkan u svakodnevni život, a ne pretvoren u predstavu.
Što se radi za tsukimi?
Tradicionalno se priprema 15 rižinih okruglica, po jedna za petnaestu noć, koje se slažu u piramidu – devet u donjem redu, četiri iznad njih i dvije na vrhu.
U Tokiju su okrugle kako bi oblikom podsjećale na Mjesec. U Kyotu su, međutim, izdužene kako bi nalikovale korijenu satoimo taroa. Razlog se krije u starijem nazivu ove noći, imo-meigetsu, odnosno „taro Mjesec“.
Uz okruglice se postavlja susuki, japanska pampas trava, koja simbolički zamjenjuje stabljike riže jer u vrijeme obilježavanja žetva još nije završena. Ona predstavlja zahvalnost za urod koji se još uvijek nalazi u zemlji.
Uz nju se mogu postaviti kesteni i edamame, a nakon promatranja Mjeseca okruglice se pojedu. Jer, kako primjećuje Kloeden, prinos koji se poslije ne pojede zapravo bi bio samo dekoracija.
Njezina ih je majka nekih godina umjesto na prozorsku dasku postavljala u genkan, udubljeni ulazni prostor japanskog doma u kojem se izuvaju cipele.
A zatim je dolazio dio koji je djeci bio posebno važan potraga za zecom na Mjesecu.
Japanska djeca odrastaju uz priču prema kojoj tamne površine vidljive na Mjesecu tvore lik zeca koji tuče rižu za kolačiće u mužaru. Priča je putovala iz Indije preko Kine i u Japan stigla u 7. stoljeću. Jednom kada vam netko pokaže zeca, teško je ponovno pogledati puni Mjesec, a da ga ondje ne pokušate pronaći.
Dom je domaćin godišnjem dobu, a ne gostima
Upravo se u tome krije možda najljepša ideja koju možemo preuzeti iz tsukimija.
Darovi se ne slažu kako bi lijepo izgledali iz prostorije. Okrenuti su prema van, prema mjestu na kojem će se pojaviti Mjesec. To znači da ćete, gledajući ih iz unutrašnjosti doma, zapravo vidjeti njihovu stražnju stranu.
Takav raspored nije slučajan. Darovi su namijenjeni jesenskom Mjesecu i zato moraju biti okrenuti prema njemu.
Ako želite sami iskušati promatranje Mjeseca, važno je i prigušiti rasvjetu. Jarko osvijetljena prostorija pretvara prozorsko staklo u ogledalo, zbog čega se umjesto Mjeseca pred vama pojavljuje vlastiti odraz.
Ostatak prostora pritom može ostati tih, smiren i nenametljivo uređen. Dekoracija bi trebala podržati trenutak, a ne odvlačiti pozornost od onoga što se događa izvan prozora. Teksturirana vaza sa suhim travama, lijep pladanj za darove i nekoliko svjetiljki s mekim, toplim svjetlom sasvim su dovoljni za stvaranje atmosfere koja odgovara tsukimiju.
Zašto je tsukimi preživio stoljećima?
Ništa od toga u Japanu se ne doživljava kao folklor koji pod svaku cijenu treba sačuvati. Tsukimi je opstao zato što i danas ima smisla – i zato što od ljudi gotovo ništa ne traži. Nema složenih vjerskih obreda ni velikih priprema, osim tanjura rižinih okruglica.
Većina svakodnevnog života odvija se između nedavne prošlosti i neposredne budućnosti onoga što se dogodilo na poslu i onoga što treba riješiti sutra. Sezonski ritual nakratko prekida taj ritam. Dolazi na određeni datum i traži samo jedno: da primijetimo gdje se u godini upravo nalazimo.
Jedne rujanske večeri dovoljno je stati uz prozor i pogledati jedan sasvim određeni Mjesec. Nekoliko minuta ništa drugo ne zahtijeva pozornost.
Upravo u tome možda leži najveća ljepota tsukimija: to je malen, ponovljiv i potpuno nezahtjevan ritual koji nas, barem nakratko, vraća u sadašnji trenutak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....