U mnogim se dijelovima svijeta smrt doživljava kao trenutak povratka zemlji - tijelo se polaže u grob, kremira ili na neki drugi način ritualno odlaže kako bi se omogućio mirni prijelaz iz života u smrt. Ali postoje i zajednice koje smrti pristupaju na posve drugačiji način: umjesto da tijela pokapaju, oni ih podižu. Lijesovi njihovih mrtvih ne završavaju pod zemljom, nego vise visoko na stijenama, izloženi vjetru, kiši, pogledu i -duhovima.
Najpoznatiji primjer takvog običaja nalazi se u Sagadi, u planinskom dijelu sjevernih Filipina, gdje pripadnici naroda Igorot stoljećima prakticiraju takozvane ‘viseće sahrane‘. Lijesovi njihovih mrtvih smještaju se u drvene sanduke, često ručno izrađene za života pokojnika, i zatim vješaju o strme vapnenačke litice, piše portal Atlas Obscura.
Ovakva praksa nije bila univerzalna za sve, nego su u njoj mogli sudjelovati samo oni koji su za života izrazili želju za takvom sahranom. (Oni često sami sebi izrade lijes u kojem će biti smješteni na stijenama.) Penjanje po liticama kako bi se postavio lijes fizički je zahtjevan čin, ali i izraz poštovanja – što je pokojnik više postavljen, to mu je izraženo veće štovanje. Visina je u ovom kontekstu simbol svetosti i približavanja nebu i duhovnom svijetu.
Slične prakse zabilježene su i u drugim dijelovima Azije. U jugozapadnoj Kini, u pokrajinama Sichuan i Yunnan, još uvijek se mogu vidjeti ‘viseći lijesovi‘ koje su na strme stijene postavljali pripadnici naroda Bo, etničke skupine koja danas gotovo više ne postoji. Njihovi običaji ostali su zamrznuti u vremenu, ali njihova pogrebna praksa nastavlja intrigirati arheologe i znanstvenike. I ovdje visina ima simboličku vrijednost – duša pokojnika lakše pronalazi put prema nebu kad nije vezana uz zemlju.
Na indonezijskom otoku Sulawesi, narod Toraja također prakticira jedinstvene obrede smrti. Kod njih je smrt dug proces – tijelo pokojnika ostaje u kući tjednima, pa čak i mjesecima, dok se obitelj ne pripremi za svečanu sahranu. Lijesovi se potom često smještaju u prirodne špilje unutar stijena ili se uklešu posebne niše visoko iznad zemlje. Ispred tih grobnica postavljaju se ‘tau-tau‘, drveni kipovi koji predstavljaju pokojnika i gledaju prema dolje, prema svijetu živih. Takav raspored odražava vjerovanje da pokojnik nije nestao, već nastavlja živjeti – nadgledati, štititi i sudjelovati u životima potomaka.
Iako nešto drugačiji u izvedbi, sličan pogled na smrt i tijelo zabilježen je i u nekim zajednicama Papue Nove Gvineje, gdje se mumificirana tijela postavljaju na uzvišenja ili stijene, izložena suncu i padalinama. Cilj nije samo očuvanje tijela, već i osiguranje što boljeg prijelaza u svijet duhova.
Zajednička nit svim ovim praksama jest duboko ukorijenjeno vjerovanje u vertikalnost duhovnog svijeta – što je tijelo više, to je bliže božanstvima, precima, onostranom. Istovremeno, postoji i praktična dimenzija: litice su često bile sigurnije od grabežljivaca, poplava ili narušavanja grobova. U mnogim planinskim regijama bilo je malo prikladne zemlje za ukop, pa je i priroda odigrala svoju ulogu u oblikovanju ovih tradicija.
Danas su ovakvi običaji na rubu nestanka. U Sagadi, lokalne vlasti sve češće potiču tradicionalne grobnice zbog sigurnosnih i sanitarnih razloga. U Kini su viseći lijesovi više kulturno-arheološka atrakcija nego aktivna praksa. Ipak, oni ostaju snažno svjedočanstvo koliko su ljudi sposobni osmisliti različite oblike suočavanja sa smrću – i koliko smrt, jednako kao i život, odražava vrijednosti zajednice kojoj pripadamo.
PROČITAJTE VIŠE Ova je pedesetogodišnjakinja stvorila obiteljsku stambenu zajednicu
U svijetu koji sve više teži unificiranju običaja i uniformnosti načina života, ovakve tradicije podsjećaju nas na duboku raznolikost ljudskog iskustva. Pokazuju da čak ni u smrti nismo svi isti i da postoje kulture koje mrtve ne zakopavaju, već ih, s velikim poštovanjem, podižu bliže nebu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....