Šangaj je grad koji više podsjeća na mediteranski gradić nego na svjetski megalopolis

Ne možeš svakome ugoditi. Nisi sarma. Ova velika životna istina vrijedi i za glavnu kinesku trilemu; Šangaj, Peking ili Hong Kong? Nema jasnog i čistog pobjednika, ali ja sam se odlučio za vječnog gubitnika vodeći se, vjerojatno, istim nagonom kao i Meštar iz Velog mista koji uvijek navija za onog kojeg tuku, a protiv onih koji tuku. Doista, Šangaj gubi svaku utakmicu protiv poviješću premreženog Pekinga ili restoranima i trgovinama nakrcanog Hong Konga, ali to je samo zato što se rezultat mjeri turističkom skalom i što je mjerilo, očekivano za Kinu, ogromno. Čisto da shvatite o kojim veličinama se radi, to što se u Hong Kong navodno bolje jede, ne znači da se u Šangaju jede loše. Da svaki dan doručkujete, ručate i večerate u drugom restoranu iz Michelinova vodiča, za mjesec dana ih ne bi obišli sve jer ih u Šangaj ima otprilike 130.

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Možda je upravo to mjerilo bilo prvo ugodno iznenađenje koje sam u Šangaju doživio. Bez obzira što je doista ogroman (gotovo 25 milijuna stanovnika), niti u jednom trenutku se nisam osjećao otuđeno hodajući predugim i preširokim avenijama ili beznačajno uz rubove predimenzioniranih trgova. Šangaj je bliže ljudskom nego božanskom mjerilu, što je boljka nekih drugih velikih gradova. Neobično, ali u tom kontekstu više me podsjeća na mediteranski gradić nego na svjetski megalopolis. Na ulici se suši roba, a čak ima i svoju rivu, "The Bund" koja noću postaje košnica ljudi, svjetla, zvukova i, naravno, previše boja.

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Moja rutina postale su jutarnje i večernje šetnje po "rivi" uz neprestano šaranje pogledom, malo na staro, ali njegovano kolonijalno lice starog grada na zapadu i blještavog i staklenim botoksom zategnutog Pudonga na istoku. I tu se vidi koliko rijeka znači, ne samo Šangaju nego svakom drugom gradu. Daje mu priliku da pokaže više lica. Definitivno, da nema rijeke, Šangaj bi bio hendikepiran.

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Pudongom dominira veličanstvena trojka: Shanghai Tower (najviša zgrada u Kini i druga najviša na svijetu), Shanghai World Financial Center i Jin Mao Tower. Ovi, u pravom smislu riječi neboderi imaju tri potpuno različita karaktera, ali meni najzanimljiviji karakter je upravo onog najvišeg koji je poseban po tome što je tordiran (uvrnut) za 120°. Zbog toga izgleda zanimljivo, ali iz nekoliko uglova čini se mlohav.

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Neboderi bi trebali biti simbol snage i moći, ali Shanghai Tower mi izgleda prilično impotentno. Žao mi je što sam to primijetio i sada ga ne mogu vidjeti drugim očima. Ali i labavi može da zabavi. Liftom koji je 70% brži od Usaina Bolta, možete do 546 metara visoke promatračnice s koje je pogled, očekivano, fascinantan. Zalazak sunca kao da je s nekog drugog planeta, i to točno znam kojeg planeta. Zbog zagađenog zraka, sunce počinje osjetno gubiti sjaj već sat i pol prije zalaska i na kraju se jedva probija kroz atmosferu. Marsovska romantika. Uglavnom, sve što u zraku možete izmjeriti, debelo nadmašuje ono što bi smjeli udisati. Da, pogled koji doslovno oduzima dah.

Ivan Kapović

Ivan Kapović

Ivan Kapović

No, iskreno, do tog trenutka zagađenje nisam primjećivao i moj dojam je, zapravo, bio potpuno drugačiji. Na tlu, gdje grad i živi, situacija izgleda puno drugačija. Primjetan broj automobila je na električni pogon i gotovo svaki motocikl u centru (a ima ih more) je također električni. Parkiranja uz ulicu nema. Sve to zajedno promet, iako ga ima, čini manje nametljivim i agresivnim, a kada je promet dobar, dobar je i život. Nevjerojatno kako u gradu koji ima motocikala kao Zagreb stanovnika ne možeš naći onu jednu budalu koja u 3 ujutro proleti Horvang Changskom ulicom i probudi čitav Jarun.

Ivan Kapović

Ne mogu reći da je Šangaj posebno zelen, ali svugdje postoji neki maleni zeleni kutak u kojem ljudi uživaju. Ne srame se vježbati, žonglirati, meditirati, igrati, pjevati, plesati… Ah, plesanje je nešto što me posebno oduševilo. Nevjerojatno koliko sam vremena uživao gledajući stotine razdraganih parova u kolopletu boja, osmjeha i pokreta. Ples je divan test kroz koji se vidi koliko su ljudi opušteni i spontani, nešto što od Kineza uopće nisam očekivao. Ajde, zamislite koliko bi naših umirovljenika bez srama u parku učilo od omladine plesne korake koje smo mi "vintage people" koristili devedesetih. I onda, samo nekoliko koraka dalje, iza nekog zidića ili živice nalazi se oaza mira u kojoj možete meditirati. Parkovi Šangaja nisu samo oaze zelenila nego oaze života. Šangaj doista živi u svojim ulicama i parkovima, a neizostavni dio tog života je i hrana. Pretpostavljam da bi bilo suvišno još pričati o kineskoj hrani, pogotovo iz perspektive jednog Neretvanina kojem su jegulje i žabe uvedene kao dohrana odmah iza piletine, ali sigurno bi bilo pošteno da s hranom i završim. Zato, meni je Šangaj baš sarma.