Tri desetljeća rada i brojna međunarodna priznanja, no španjolski studio Martín Martín arquitectos tvrdi da se njihova arhitektura i danas temelji na istom pravilu. Prije nego što nacrtaju ijednu liniju, pokušavaju shvatiti mjesto na kojem će zgrada nastati.
Taj pristup može zvučati kao još jedna arhitektonska fraza, ali u njihovim projektima vrlo se lako vidi što zapravo znači. Umjesto da krajolik prilagođavaju zgradi, zgradu prilagođavaju krajoliku.
Jedan od najboljih primjera jest projekt Loé Emotional, nastao usred prirode u okolici Granade. Sve je počelo malim drvenim skloništem koje je već postojalo na parceli. Dok bi ga većina investitora uklonila kako bi oslobodila prostor za novu gradnju, arhitekti su odlučili upravo od njega krenuti.
Najljepši hrvatski domovi, bazeni iz snova i priče koje inspiriraju: Ljetni broj D&D-a je u prodaji!
Oko postojeće građevine postupno su dodali četiri manja paviljona, pazeći da pritom ne naruše izgled šume. Položaj svakog objekta određen je prema postojećim stablima, koja su postala svojevrsni vodiči kroz cijeli projekt. Drvena obloga stare kućice ostavljena je da prirodno stari i s vremenom poprimi istu boju kao okolno drveće.
Sličan način razmišljanja primijenjen je i na sasvim drukčijem zadatku, kući za pisca smještenoj u povijesnoj jezgri Granade. Parcela je bila uska i na prvi pogled vrlo nezahvalna za gradnju, no arhitekti nisu pokušavali prikriti njezina ograničenja. Naprotiv, upravo su od njih napravili glavnu prednost projekta.
Unutrašnjost je organizirana oko dvorišta, prirodnog svjetla i pažljivo usmjerenih pogleda prema okolini, pa se i u gusto izgrađenom dijelu grada stvara osjećaj povezanosti s vanjskim prostorom.
Na mjestu izgorjele kolibe sagradili novu, samoodrživu: ‘Kad otvorite škure, sve se mijenja‘
Studio isti pristup primjenjuje i na mnogo većim projektima. U Granadi su projektirali kompleks socijalnih stanova u kojem naglasak nije bio samo na funkcionalnim stanovima nego i na prostoru između njih. Umjesto da zgrade budu tek niz jednakih volumena, projekt je osmišljen tako da oblikuje kvalitetniji javni prostor i potakne susrete među stanarima.
Jedan od najzahtjevnijih zadataka bila je obnova Kulturnog centra Comares. Povijesna rezidencija dobila je novu namjenu, ali bez gubitka obilježja koja su je činila prepoznatljivom. Novi prostori povezani su s postojećim vrtovima, a cijeli kompleks otvoren je javnosti kako bi ponovno postao dio svakodnevnog života grada.
Iako se radi o četiri potpuno različita projekta, od male kuće u šumi do kulturne ustanove i socijalnog stanovanja, među njima postoji zajednička nit. Arhitekti ne pokušavaju nametnuti isti stil svakoj novoj lokaciji, nego svaki projekt prilagođavaju onome što ondje već postoji.
Zbog toga njihove građevine međusobno ne izgledaju jednako. Neke su skrivene među stablima, druge su smještene u povijesnoj gradskoj jezgri, a treće oblikuju nova gradska naselja. Ono što ih povezuje nije prepoznatljiv izgled nego način na koji nastaju.
Iako se međusobno razlikuju po namjeni i izgledu, svim je projektima zajedničko to što ne pokušavaju zasjeniti prostor u kojem nastaju. Umjesto toga, nadovezuju se na ono što je ondje već postojalo, bilo da je riječ o šumi, povijesnoj gradskoj jezgri ili postojećoj građevini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....