Chrysler Airflow

Prvi auto rođen u zračnom tunelu

S koeficijentom otpora zraka od 0,57, američka krstarica je sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća bila najmoderniji automobil na cesti, a iako nije požnjeola tržišni uspjeh s njome je aerodinamika dobila sasvim novo značenje u autoindustriji
 ARHIV

Chrysler na svoju desetu obljetnicu ponovno pokreće autoindustriju! Chrysler je predstavio prvi pravi automobil nakon izuma automobila! Ljepota same prirode... Sve to bili su hvalospjevi na račun Chryslera Airflow, prvog serijskog automobila s aerodinamičnom karoserijom, predstavljenog 1934. u Detroitu.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU

Ništa čudno. Dok su se ulicama Sjedinjenih Država truckala vozila pretpotopne koncepcije i kutijastog dizajna, Airflow je postavljao novi standard udobnog i brzog putovanja. Po mnogo čemu, bio je 20 godina ispred svoga vremena...

Između ostaloga, u povijest je ušao i samim predstavljanjem. Inženjeri su, naime, prihvatili ideju marketinškog odjela i prigodno, za potrebe predstavljanja na ulicama Detroita, prebacili upravljački mehanizam na stražnji dio auta. Airflow je tako punom brzinom gradom projurio unazad, zbog čega je umjesto oduševljenja među prolaznicima zavladala panika. No, vožnja svakako nije prošla nezapaženo, čime je zadovoljen cilj...

Tako je, ambiciozno, predstavljen Airflow, ponos i dika šefa Waltera Chryslera. A iako je donosio niz inovacija, poseban naglasak bio je na aerodinamici. Taj pojam je početkom dvadesetih već bio poznat ponajprije zahvaljujući Paulu Jarayu, genijalnom inženjeru koji je osnovne principe dizajna auta postavio u zračnom tunelu Zeppelina, ali s obzirom da se u to vrijeme nije vozilo brzo, otpor zraka nitko nije doživljavao kao problem. No, situacija se počela mijenjati s boljim cestama, a i brzina je postajala sve veći adut pri prodaji auta.

Naravno, posao ne bi bio moguć bez vrhunskih stručnjaka. Carl Breer je uz Fredericka Zedera i Owena Skletona bio tada jedan od tri mušketira inženjerske ekipe Waltera Chryslera. Povijest ukazuje da je za čitavu priču posebno važan Breerov obiteljski godišnji odmor iz 1927. Odmarajući se u hladu, Breer je promatrao jato gusaka na horizontu. Odnosno, Breeru se učinilo da se radi o guskama, no ubrzo je shvatio da gleda u vojne zrakoplove iz baze u neposrednoj blizini. Promatrajući siluete zrakoplova kako klize kroz zrak, Breer se opravdano zapitao zašto tu aerodinamičnu liniju ne bi primjenili i na automobilske karoserije i tako smanjili otpor zraka. Vrativši se na posao u Highland Park, iznio je ideju Walteru Chrysleru. “Napravi što god želiš. Samo, molim te, nikome ne govori o tome!” pun entuzijazma bio je Chrysler, premda je novi koncept zahtijevao velika ulaganja, a nadolazeća depresija već je nagovještala rezanje troškova.

ARHIV

Osim toga, bilo je i pitanje kako će publika reagirati na ovakav nekonvencionalni dizajnerski iskorak. Svejedno, razvoju se pristupilo krajnje ozbiljno. Breer je pozvao inženjera Billa Earnshawa i zadao mu da napravi zračni tunel u kojem će moći testirati različite oblike karoserije. Earnshaw je zamolio za pomoć i Orvilla Wrighta, pa su tako zajedno za Chrysler izradili prvi zračni tunel u povijesti autoindustrije. Od tada su sve ideje za budući Airflow bile testirane u zračnom tunelu, gdje se samo po sebi pokazalo da treba kopirati izgled zeppelina, odnosno njegove ovalne linije. Tako je sprijeda maska hladnjaka podsjećala na vodopad, svjetla su integrirana u karoseriju, a blatobrani su u blagom padu slijedili liniju automobila. Straga se karoserija spuštala u blagom luku, naglašavajući težnju k smanjenju otpora zraka. No, aerodinamika nije bila jedini adut Airflowa. Motor je pomaknut naprijed iznad prednje osovine, dok je razmak između osovina ostavljen u potpunosti za smještaj sjedišta. Putnici su tako sjedili između kotača i uživali u udobnosti. “Floating ride” bio je izraz za udobnost Airflowa, čija su mesnata i udobna sjedišta u pravom smislu riječi učinila taj automobil ugodnim poput dnevnog boravka.

A naglasak je bio i na sigurnosti, snazi i ekonomičnosti. Da bi dokazali čvrstoću, Airflow su čak gurnuli s litice u provaliju. Automobil se tada par puta preokrenuo pri padu, udario u litice i naposlijetku dočekao se u podnožju na kotačima. Vozač je potom hladnokrvno ušao, pokrenuo motor i auto je na vlastitim kotačima odjurio dalje. Kako je to moguće? Tajna je bila u tome što je umjesto drvenog nosivog okvira napravljena metalna nosiva konstrukcija učvršćena. Time je dobivena čak 40 puta veća torzijska čvrstoća u odnosu na prethodne modele. Osim toga, potrošnjom od 12,7 l/100 km bio je za oko 30 posto štedljiviji od konkurencije, a bio je i 30 posto lakši. Od inovacija treba napomenuti i ugradnju novog automatskog čoka, unaprijeđenih hidrauličnih kočnica i termostatskog hlađenja motora, novog sistema ventilacije unutrašnjosti, aluminijske glave motora... Sve to se i reklamiralo kroz žestoku marketinšku kampanju, koja je uz plašenje prolaznika fiktivnom vožnjom unazad i bacanja auta s litica uključivala i brojne, nešto konvencionalnije oglase u novinama.

Na tržištu se Airflow našao pod znakom Chryslera i DeSota. Bilo je na raspolaganju čak šest različitih osovinskih razmaka i desetak karoserijskih izvedbi. Vrhunac ponude bio je divovski Custom Imperial Airflow, s osovinskim razmakom od 372 cm i težinom oko tri tone, a prvi je u autoindustriji imao i zakrivljeno vjetrobransko staklo. A publika? Mnogi koji su prošli kroz izložbeni prostor Chryslera u New Yorku pomislili su da se radi o prototipu budućnosti, a ne serijskom modelu. Premda predbilježbi nije nedostajalo, Airflow se katastrofalno loše prodavao. Kupci su ga jednostavno doživljavali premodernim, posebno za vrijeme u kojemu je društvo, s bolnim ožiljcima, tek izlazilo iz ekonomske krize. Airflow je uz uobičajene godišnje cikluse redizajna na tržištu ostao samo do kolovoza 1937. Ipak, ostat će zapisan u povijesti jer nakon njega aerodinamika i zračni tunel dobivaju novo značenje u autoindustriji...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:55