Nekada jedna od najpoznatijih američkih marki, Plymouth je svečano predstavljen u njujorškom Madison Square Gardenu u ljeto 1928., isprva pod imenom Chrysler-Plymouth. Bio je to najjeftiniji model korporacije, zamišljen kao cjenovni konkurent Chevroletu i Fordu, no moderniji i bolje opremljen. Mediji su odmah počeli model nazivati samo Plymouth, te je već na drugom modelu, označenom slovom U, naziv Chrysler i službeno izbačen. Prodaja je bila dobra i marka se u vremenima recesije probila na treće mjesto na tržištu Sjedinjenih Država.
No, ovi automobili nisu stekli kultni status niti privukli pažnju kolekcionara, te su danas rijetki. Stoga nas je zaintrigirala pojava jednog primjerka na nedavnoj izložbi oldtimera u Sisku. Bilo je to prvo javno pojavljivanje ovog automobila, koji su restaurirali Teo Miljak i otac Željko, izvan njihova grada, Popovače. Iako je već tri godine na cesti, registriran, te pali i vozi bez problema, Teo ga koristi samo u posebnim prilikama i na kraće relacije.
Otkud Model U kod nas? Priča je počela prije devedeset i šest godina – u Danskoj! Model se proizvodio od siječnja 1929. do ožujka 1930., no prvi pouzdani datum vezan uz ovaj primjerak je 11. studenoga 1930., kada je za automobil izdana carinska potvrda u gradu Næstved na Sjællandu, najvećem danskom otoku, zanemarimo li prekomorske teritorije. Među papirima koje je Miljak dobio s autom još je nekoliko danskih, zaključno s 1954., nakon koje se ne zna ništa o povijesti sve do 2022., kada je osvanuo u jednom našem oglasniku. Prethodni vlasnik ga je navodno uvezao iz Njemačke, a od restauracije je odustao ne mogavši pokrenuti motor.
Uz oca automehaničara, Teo je zarana stekao strast prema mehanici i oldtimerima. Imaju i Ford Taunus iz 1970., Porsche 911 i dvoznamenkasti broj klasičnih motocikala, no željeli su neki automobil koji bi mogli zajednički restaurirati. Inicijalna ideja nije bila uzeti nešto ovako staro, no Model U ih je dojmio, cijena je bila korektna te su procijenili da će restauracija biti relativno jednostavna. Uistinu, trebalo im je manje od godinu dana da stave Plymouth na cestu. Zanimljivo je pritom da se nisu oslanjali na uvoz dijelova iz Amerike, nego su ih nalazili u Europi ili, češće, dali izraditi lokalno.
Kao jedan od najjeftinijih američkih automobila svojeg vremena, nije imao mnogo opreme, a i ono što jest na autu ili je naručeno kao dodatno ili je ugrađeno kasnije, u nekom trenutku.
Vjerojatno je i u nekom ranijem trenutku bio restauriran. Kada je kupljen, bio je čitav u plavoj boji, no pri novom lakiranju blatobrani i donji dio karoserije obojeni su u crno, što daje elegantniji izgled. Neočekivan je odabir crnih dijelova umjesto kromiranih, primjerice na svjetlima, branicima i stražnjem nosaču kofera koji služi kao priručni prtljažnik. Od ostatka automobila vizualno malo odudara novoizrađeni spremnik goriva, no složen je gotovo u milimetar prema izvornim mjerama.
Kako bi pri restauraciji mogli izvaditi mjenjač, koji je trebalo temeljito obnoviti, morali su rezati dio drvene podnice kabine, što ukazuje na to da vjerojatno nije originalna, nego zamijenjena u nekoj ranijoj restauraciji. U motoru su, između ostalog, reparirani klipovi i koljenasto vratilo, te riješen problem s manjkom dotoka ulja. Uređena je i linija goriva, zamijenjena su crijeva i sada automobil vozi bez problema.
Naravno, ovakav automobil je uvijek kontinuirani projekt, no trenutačno najviše bode u oči nedostatak prednjeg znaka. Onaj koji su uspjeli nabaviti nema odgovarajući navoj, te će ga ili morati dati izraditi ili zalijepiti na auto. Postoje i planovi za nabavu drugog oldtimera i prikolice, kako bi mogli i na daljnje skupove – jer Plymouth je ipak gotovo stogodišnjak, neće valjda voziti sam!
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s CVH
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....